O globalizaciji i nekim novijim tematskim kretanjima irskog filma.
He’s a real nowhere man,
Sitting in his nowhere land…
(The Beatles)
Piše Sunčana Tuksar, H-Alter
Globalna kultura i demokracija
Kada se kaže da globalizacija predstavlja kraj “velikih država”, zapravo se kaže da svijet počiva na prilagođavanju države nestabilnim tržišnim zahtjevima. Neoliberalna “država blagostanja”, kažu mnogi autori, arena je slobodnog tržišta u kojoj vlada borba za opstanak jačeg, koncept koji služi interesima ekonomski najmoćnijih.
Kao nuspojava, javlja se slabljenje socijalne države koja ne ulaže u pojedinca ili ljudske resurse. Socijalna briga pretvorena je u ekonomsku korist umjesto u svrhu samo u po sebi, a to nije znakovito samo za postautoritarna društva. Rastvaranje društvenih klasa i socijalna nebriga uočavaju se svugdje – i u mainstream zapadnim demokracijama.
Što se tiče svijeta u cjelini, “sprijateljavanje” stanovništva nastoji se svesti pod zajednički nazivnik – multikulturalizam. Kao primjer neka posluži Europa. Smatra se da je ujedinjena prema “načelu intrinzične jednakosti”, odnosno uz nadu da će se svi unutar nje složiti i djelovati spontano. Appadurai je to rekao drugačije: svijet je Dysneyland, skladište kulturnih scenarija. Time je želio istaknuti da je svijetu prijeko potreban okvir za povezivanje globalne kulture unutar “etnoskejpa”, odnosno unutar istraživanja kulture u transnacionalnom, kozmopolitskom smislu. Nadalje, multikulturalnost podrazumijeva i opća građanska prava migracijskih skupina, što se u literaturi još naziva “politikom različitosti” i “politikom identiteta”.
Riječ je o nacionalnim manjinama s jedne strane, te kulturnim raznolikostima tzv. etničkih skupina s druge. Ovakvi “susreti” i kulturna razmjena sa sobom nose pitanje reciprociteta građanstva i spoznaju “sebstva”. Stoga, kada se postavlja pitanje kada i kako je građanstvo multikulturalno, ujedno se postavlja i pitanje identiteta.
Imajući na umu globalizaciju, postkolonijalna teorija napušta ideju da se identitet može graditi kroz model model nacije-države. Čovjek je u “međuprostoru” (engl. in-between), a njegov je identitet hibridan, konstruira se u odnosu prema onome što nije. U tom prostoru hibridnosti nacija-država pretvara se u kulturu-naciju. Obogaćujemo se kroz razlike. U odnosu s Drugim ne gubimo vlastiti identitet već se iskustvom drugosti obogaćujemo.
Međutim, kaže Gikandi, ako su postkolonijalne teorije pokušale zaboraviti naciju kako bi postale globalne, nacija nije zaboravila njih. U procesu globalizacije koncept “kultura-nacija” ne osigurava trajno hvatište oko izgradnje identiteta. Jedan od problema je “deteritorijalizacija” ili gubljenje, “rastakanje” veze između kulture i fizičkih mjesta. Unutar etnoskejpa i politika identiteta dolazi do unificiranja. Upravo zato neki teoretičari kulture izraz “multikulturalnost” smatraju “otrcanim” i “zamagljivačkim”, naglasivši time da ona čak ni na teorijskoj ravni ne može funkcionirati, dakle pružiti neophodno uzemljenje, ukoliko pri tom ne referira na nacionalnu podlogu.
Percepcija susreta mijenja se u “društvu rizika”, a rizik se ogleda u međusobnim globalnim proturječnostima. Drugim riječima, što se više svakodnevni život uspostavlja međuigrom lokalnog i globalnog, to su pojedinci više prisiljeni “pregovarati” oko izgradnje identiteta.Tim je izraženija uloga interkulturalnog dijaloga kojm se nastoji pomiriti lokalno i globalno (Stranca i Domaćina, onog koji je došao s onim kojeg se tamo nalazi).
Figurativno rečeno, unutar globalizirane civilizacije engleskim jezikom kupuje ulaznica za sudjelovanje u “igri” globalne komunikacije. Jednako vrijedi za film: ukoliko je dostupnost globalnost strategija, onda je film “novodemokratski proizvod”, a engleski jezik jamac je čitljivosti te “najbolji izvozni proizvod”. Kao praktični primjeri filmova koji poštuju ovakva “pravila igre” neka posluže britanski I, Daniel Blake (rež. Ken Loach, 2016.) i irski Parked (rež. Darragh Byrne, 2010.).
Oba spomenuta filma tematiziraju problematiku globalizacije u smislu paradoksa demokratične zapadne civilizacije. Nije li priča o mobilnosti donekle priča o potrazi za radnim mjestima ili izlazom iz “oluje birokratske mizerije”, pita se u Guardianu Peter Bradshow u članku I, Daniel Blake review: Ken Loach’s welfare state polemic? Na koncu, rečeno je da je uloga funkcija, a identitet je smisao. Navedeni filmovi ilustriraju da je globalno društvo – društvo rizika u kojem ne slabi samo društvena (refleksivna) participacija već i potraga za smislom. Bradshow ovu tvrdnju dodatno osnažuje opisom junakinje Loacheva filma kao “žene koja je prestala biti i naprosto tek postoji“.
Ukoliko je potrebno napraviti distinkciju globalne i lokalne ciljane publike na primjeru ovih filmova, Loachev film potvrdit će da film sve u svemu predstavlja opći prikaz trenutnih ekonomskih kretanja mainstream zemalja. Ovaj je film opravdao globalnu dostupnost i recepciju kao prepoznati kulturni proizvod, o čemu svjedoči i Zlatna palma u Cannesu 2016. godine.
Protiv idile: irski film
Irski film često tematizira homesickness, nostalgiju za rodnom grudom, iseljeničku problematiku Iraca u stranom svijetu. Na taj način ilustrira susret kultura kao međugeneracijskih zajednica. Život kakav sebi zamišljamo je negdje drugdje, nalazi se izvan onog kojeg možemo domicilno imati. Kao primjer neka posluže dva filma. Prvi, Brooklyn (rež. John Crowley, 2015) bavi se klasičnom temom nostalgije. U filmu se nostalgija opisuje kao “bolest kao i svaka druga; prvo te svlada, a potom pređe na drugoga.”
Kada protagonistica “ozdravi”, ona konstatira da je u Brooklynu toliko mnogo Iraca da se “osjeća kao kod kuće”. U ovom filmu multikulturanost se tolerira, ali ne penetrira, različitost je uz bok ostalih kultura (ako konstatiramo da u Americi nema većinske). Drugi je primjer film In America (rež. Jim Sheridan, 2002.), koji istražuje temu multikulturalizma. Ukazuje se na potrebu koju u smislu intekrulturalnosti ima the next generation – druga generacija doseljenika. Glavna protagonistica, pripadnica druge generacije, kaže svojim doseljeničkim roditeljima: “Ne želim biti različita od Amerikanaca, želim biti upravo poput njih!”.
Koliko prva generacija njeguje etnicizam, toliko druga ima potrebu sljubljivanja, postajanja punopravnim pripadnikom (većinske) kulture. Dakle, etničke skupine žele se punopravno integrirati.
Uslijed svog ekonomskog rasta, nekad iseljenička, Irska je danas za mnoge “obećana zemlja” (na primjer, za Hrvate). Ovo se društvo također prilagođava globalnim promjenama s aspekta ekonomskih i socijalnih struktura. Irski film, koliko je ranije bio konstrukt pejzaža, toliko sada prati novi narativni trend. Riječ je o dijalogu koji redefinira pojam građanskog društva. Potreba za “pregovorima” ujedno propituje tenziju susreta između Stranca i Domaćina u odnosu na njihovu reprezentacijsku ulogu. Scene iz filmova Lennyja Abrahamsona, Garage (2007.) i Adam and Paul (2004.) te filma Parked (rež. Darragh Byrne, 2010), ilustriraju obilježja spominjanih procesa.
Film Garage vjerno prikazuje što donosi “poželjna” demokracija, odnosno raskrinkava elemente demokrature irskog društva, osobito u odnosu na efekt “Celtic Tiger” (termin se odnosi na iznenadni ekonomski rast u Republici Irskoj u periodu od sredine 1990.-ih do sredine 2000.-ih). Društvena participacija i smisleno donošenje odluka u praksi podrazumijevaju tek formalnu uključenost.
Neka dvije scene posluže kao ilustracija navedenog. Prvo, u sceni u baru zaposlenik kaže: “Mi ćemo odsad raditi i vikendom”. Time se zaposlenik poistovjećuje s poslodavcem i vlasnikom benzinske crpke na kojoj je zaposlen, odnosno sebe doživljava kao jednakopravnog sudionika radnog odnosa. Cinični odgovor njegovih kolega, dok u baru ispijaju pivo, sumira srž neoliberalnog koncepta u praksi: “Evo petogodišnjeg plana: nađi neku budalu koja će ti čuvati benzinsku, ništa ne mijenjaj, ne investiraj ni prebite pare, a kad se ukaže pravi trenutak, sruši je i počni graditi stanove. Radnika odbaci kao zadnju krpu”.
Drugim riječima, “novi individualizam” marginalizira one koji se nisu na vrijeme snašli, a sistem “ja prvi” od građanina je učinio podanika. Drugo, kritiku posljedica globalizacije pruža scena u kojoj junak konstatira: “Nema više gradova”. I ovdje je riječ o temi prepoznatljivoj na globalnoj razini. Raspad gradova simbolizira raspadanje teritorija i unificiranost društva. Ako krajnji učinak ovakvog djelovanja znači da su demokracijski procesi samo djelomično provedeni, to je isto kao i da demokracije nema.
Adam and Paul film je koji djelomično parodira tobožnje interkulturalno intrinzično djelovanje. Scena iz filma, koju ćemo za potrebe ovog teksta nazvati Bulgaria, nosi značaj književno-kulturnog dijaloga u odnosu na Joyceov pojam Stranca i Domaćina. Također je u određenom je smislu prikaz irskog, ali i suvremenog društvenog imaginarija u kojem je narušen mit o interkulturalnoj kompetenciji koja bi se u susretu s Drugim trebala intrinzično dogoditi.
Pitanje postkolonijalnog identiteta tiče se Stranca kao i Domaćina te predstavlja svojevrsni kulturni nomadizam. Učinak kojeg je “Celtic Tiger” proizveo na “državu blagostanja” donio je i promjene u etnoskejpu. Scena Bulgaria ilustrira “irskost” prikazujući hibridnost identiteta te propitujući sebstvo u odnosu na “susret” s Drugim. Ovdje je naglasak na pitanju kojeg Bugarin-Drugi, postavlja Ircima u Irskoj, dakle Domaćinima: “A zašto ste vi ovdje?”. U ovoj interkulturalnoj situaciji suovisnost sebstva i Drugog te njihova percepcija ovise o promatraču.
Zajedno s pitanjem “A zašto ste vi ovdje?”, ovaj dijalog potiče na pitanje tko je zapravo Nowhere Man – onaj koji dolazi ili onaj kojeg ovaj tamo nalazi. Appadurai je to rekao na sljedeći način: variranje pozicije promatrača utječe na proces i rezultat same reprezentacije. Sljedeći dijalog ilustrira postkolonijalnu situaciju koja je, kako su upozorili Gikandi i Kymlicka, dokaziva samo povratkom na nacionalni identitet. Scena parodira (ne)prepoznavanja interkulturalnih granica u globalnom etnoskejpu, nužno potrebnih za razvoj “pregovora” pri interkulturalnom susretu.
Bugarin (ozlojeđeno): “Ja sam Bugarin, ne Rumunj!”
Irac (srdačno): “O, pa i njegova je jakna iz Bugarske!”
Suvremeni irski film i distanca prema pejzažu
Za razliku od prijašnjih principa, novija tematska kretanja irskog filma pejzaž prikazuju kao mjesto promatranja, ali ne i sudjelovanja. Drugim riječima, naglašena je distanca prema romantiziranju Irske, kao što to čine konstrukti američkog i britanskog filma, odnosno način na koji ove kinematografije prikazuju Irsku (tzv. “vanjsko brendiranje”).
Poznati su primjeri Ryjanova kći (Ryan’s Daughter, rež. David Lean, 1970) i često spominjani Miran čovjek (The Quiet Man, rež. John Ford, 1952). O’Connell podvlači kako je irski film ovime učinio iskorak prema problematici susreta Stranca i Domaćina. Ovaj se aspekt uočava u sva tri navedena irska filma, Parked, Garage i Adam and Paul . Filmovi sadrže scene dijaloga “na klupi” u kojima su likovi izmješteni od pejzaža. On je i dalje prisutan, čak i kao gradska vizura, ali protagonisti nisu konstruirani u njemu već su distancirani u ulozi promatrača. Klupa na određeni način predstavlja “međuprostor” susreta i pregovaranja.
O značajnoj migracijskoj i interkulturalnoj komunikaciji u filmu govori i Kakasi u svome radu Migration and Intercultural Cinema in Ireland: A New Contemporary Movement. Autor naglašava probleme koje globalizacija nosi sa sobom, a suvremeni irski film tematizira, poput tražitelja azila, trefikinga, egzila, granične kontrole, potom rasizma, marginalizacije i socijalne opresije. U smislu intermedijalnosti, neki teoretičari čak dopuštaju mogućnost da se u filmu Adam and Paul u svojstvu “univerzalnog Drugog” uočava metaleptično smještanje Joycea u lik Bugarina.
Tko je Nowhere Man?
Dok s jedne strane čovjek traga za hvatištem u multikulturalnom međuprostoru, s druge strane izgradnja identiteta u globalnom društvu znači i odvajanje moći. U praksi to znači da je smisleno (“refleksivno”) planiranje života omogućeno eliti, ali ne i onima koji obitavaju u stvarnom vremeno-prostoru Sveobuhvatni pojam novog vremeno-prostora je globalizacija. U njemu se susreću lokalno utemeljeni identiteti i drugi izvori smisla, a to je ujedno i tema navedenih irskih filmova. Tim je jasnija intermedijalnost filma i književnosti; filmovi Garage i Adam and Paul ukazuju da je dijaloška situacija ravna vrijednosti interkulturnog dijaloga.
Dapače, možda ga i nadilazi svojim odmakom od konstrukta pejzaža jer je time uveden karakter književnog dijaloga koji predstavlja interkulturalni susret između Stranca i Domaćina. Globalizacija je približila svijest o Drugome, uz nadu da će time ojačati kulturu-naciju te ujedno i svijest sebi. Stoga, bilo bi dobro postaviti pitanje tko je Nowhere Man jer to bi zapravo značilo da se pitamo zašto smo upravo ovdje. Why are you here?