Mobbing, kao poseban oblik diskriminacije na radnom mjestu, u Bosni i Hercegovini postao je normalna pojava i izražen je u velikoj mjeri na svim radnim mjestima.
Na udaru su podjednako i muškarci i žene, ali zbog straha od poslodavaca većina zaposlenika, čak i po cijenu zdravlja, ne želi uopće da priča o tom obliku pritiska strahujući za posao kojeg je u našoj zemlji vrlo teško dobiti. Istraživanja govore da mobbing čak u 88 posto slučajeva nastaje zbog nesposobnih šefova.
Klasična definicija mobbinga predstavlja oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili više njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezinog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, pa sve do eliminiranja s radnog mjesta.
Žrtve mobbinga najčešće su mlade osobe, tek zaposlene, starije osobe pred mirovinom, osobe koje traže više samostalnosti u radu ili bolje uvjete rada, osobe različite seksualne orijentacije, pripadnici manjinskih grupa, različite religije, vrlo kreativne osobe, ekscentrične osobe, bolesne osobe, osobe s invaliditetom, ali i ‘poštenjaci’, odnosno oni koji uoče i prijave nepravilnosti u radu.
– Mobbing u našoj zemlji je ogroman problem, a stvar je utoliko ozbiljnija ima li se u vidu to da je, prema nedavno obznanjenim statističkim podacima, ova pojava najraširenija u organima državne uprave, školstvu, zdravstvu, te kulturi i obrazovanju. Dakle, upravo u onim ustanovama i institucijama koje bi trebale predstavljati društvenu preventivu ovakvim pojavama – izjavila je za Fenu Anica Ramić, predsjednica Udruge za pomoć osobama zlostavljanim na radnom mjestu “Stop mobbing”, prve udruge te vrste u BiH.
Po njezinim riječima, na udaru mobbinga su i muškarci i žene i u pravilu su to uvijek savjesne, odgovorne i vrijedne osobe, one koje vole i znaju raditi svoj posao.
Kada su u pitanju žene, Ramić napominje kako žene obično sebe ne doživljavaju kao žrtvu u takvim situacijama, nego kao metu koja treba da savije kičmu i postane ljupka poslušna žena koju svako može da ponižava, vrijeđa kad mu se prohtije da bi izliječio/izliječila svoje komplekse ili što god.
Ugrožene su žene raznih zanimanja – od čistačica do profesorica na fakultetima, iz državnih i privatnih firmi, iz vojnih, policijskih i zdravstvenih ustanova, a istraživanja su pokazala da je kod mladih žena najčešće prisutno psihičko zlostavljanje povezano i sa seksualnim zlostavljanjem.
– Uznemiravanje obuhvaća dobacivanje i vulgarne komentare, seksističke viceve i šale na radnom mjestu, ali i ucjene koje podrazumijevaju prisilu da se izvrše određene seksualne radnje, u cilju ostanka na poslu, napredovanja, itd. Nerijetko, događaju se i silovanja. Međutim, seksualno nasilje ne uključuje nužno fizički kontakt, ali ženu uvijek dovodi u neugodnu situaciju, ponižavajući je i izazivajući osjećaj srama i krivice – ustvrdila je.
Upitana zašto zaposlenici u BiH ne prijavljuju mobbing, Ramić kaže kako se u posljednje vrijeme često priča o tom problemu, ali kako naše društvo još uvijek nije razvilo svijest, a ni mehanizme za sprječavanje.
– Sve se svodi na to koliko je pojedinac spreman sam se suprotstaviti tom suptilnom teroru, koji se obično događa u četiri oka ili u masi koja gleda svoja posla ili se smije. Ne zna se što je gore, biti sam ili u masi s nasilnikom. Takvo nam je društvo, ‘šuti i trpi’, i još budi sretan što si tu i imaš posao. To je začarani krug ucjena i poniženja, a zbog straha od poslodavaca većina ljudi, pa čak i po cijenu zdravlja, ne želi uopće da priča o ovom obliku pritiska strahujući za posao kojeg je u BiH veoma teško dobiti – kazala je.
Po njezinim riječima, navedeni sindrom “poslušnih crva”, i još ponešto, učinili su da naša zemlja postane jedan od svjetskih rekordera po učestalosti pojave koja se identificira terminom mobbinga. Ili, jednostavnije rečeno, kaznenim djelom zlostavljanja, šikaniranja, napastvovanja, prijetnji ili, bilo fizičkih ili psihičkih, maltretiranja na radnom mjestu.
Ramić je naglasila kako je tranzicija, tijekom koje je u BiH došlo do velikih društvenih i socijalnih previranja, stvorila pogodan teren za sve vrste zloupotreba, i to najčešće u međuljudskim odnosima, a nedovoljan broj radnih mjesta i masa nezaposlenih doveli su do surove borbe za posao u kojoj se ne biraju sredstva. Masovna otpuštanja i centralizirana moć pojedinaca stvorili su mogućnost manipuliranja pri čemu je ljudsko dostojanstvo obezvrijeđeno.
– U atmosferi stalne i nemilosrdne borbe za moć i novac, mobbing je postao osnovni način za uklanjanje ‘nepoželjnih’. Situaciju u BiH dodatno komplicira šarolikost stranački prihvatljivih kadrova. Stranački klanovi često isključuju ili sabotiraju svoje političke neistomišljenike, što je jedan od osnovnih oblika mobbinga. Živeći u društvu u kojem manjka baš svega, od ljudskog dostojanstva do životnih namirnica, primorani smo da prihvatimo stanje kakvo jeste, iz prostog razloga, da bi smo preživjeli – ustvrdila je Ramić.
Jedna od žrtava mobbinga je i D.Š., samohrana majka četvero djece koja se obratila Udruzi “Stop mobbing”. Nakon više od 26 godina rada u jednom poduzeću s odgovarajućom strukom, ravnateljica ju je rasporedila na niže radno mjesto te joj prijeti otkazom.
Izjave ravnateljice – “Dok ti izganjaš pravdu krepat će ti djeca od gladi” i “Bliža je potkošulja od košulje”, sve govore. – Znači, ja se mogu obraćati svim nadležnim institucijama, ona ima vezu i poznanstvo i nitko joj ništa ne može – prenosi Ramić riječi samohrane majke.
Udruzi se obratila i B.S. koja također trpi mobbing od poslodavca. Ona je nakon otkaza, sudskim putem vraćena na posao, da bi po povratku bila raspoređena na poslove i radne zadatke koji ne odgovaraju njezinoj stručnoj spremi.
B.S. je navela da ju je sve pretrpljeno dovelo do oboljena od leukopenije i kožne bolesti, zbog čega je češće na bolovanju nego na radnom mjestu. Međutim, njoj to bolovanje poslodavac ne priznaje tako da je, iako je na bolovanju, pokrenuo postupak za otkaz ugovora o radu.
Udruga “Stop mobbing”, prva udruga takve vrste u BiH, osnovana je 2008. godine u Trebinju s ciljem znanstvenog i stručnog djelovanja na otkrivanju i pružanju pomoći žrtvama mobbinga, a predsjednica te udruge kaže kako nevladin sektor ne može preuzeti na sebe kompletnu borbu protiv ovog oblika diskriminacije te da ostalo ipak mora uraditi država i njezine zakonodavne i izvršne institucije koje, po njezinim riječima, za sada po tom pitanju ne rade baš ništa.
Napomenula je kako se, primjerice u Hrvatskoj, pitanjem mobbinga bave i sindikati, s obzirom da mobbing predstavlja kršenje prava vezanih za rad, te je pozvala i naše sindikate da na listu svojih prioriteta stave pitanje mobbinga.
Po njezinim riječima, tradicija sindikata i najvažnija aktivnost je radno pravna zaštita zaposlenih. Kako je mobbing grubo kršenje prava vezanih za rad, obveza je sindikata da tu pojavu razotkrije i pomogne svakom pojedincu koji trpi mobbing. Dobro razgranata mreža sindikalnih organizacija, kvalitetni stručni suradnici i ogromno iskustvo osnova su za planiranje daljnjih aktivnosti na sprečavanju pojave mobbinga.
– Da biste se suprotstavili zlostavljaču i pomogli žrtvi morate imati određenu sigurnost i morate imati izbor. Mi smo osnovali stručni tim u koji su uključeni pravnici, psiholozi i ljekari, tako da pokušavamo pokriti sve oblasti problema s kojima se naši članovi suočavaju. U svakom slučaju pristupamo individualno. Ponekad je dovoljan samo razgovor da bi se problem prevazišao, a nekada se moramo boriti pravnim sredstvima – istaknula je.
U Udruzi ističu da se mobbing najčešće događa u loše organiziranim poduzećima (ustanovama) i u slučajevima nezainteresiranosti i bespomoćnosti menadžmenta, a prema istraživanjima, mobbing čak u 88 posto slučajeva nastaje zbog nesposobnih šefova.
Istraživanja također pokazuju da u poduzećima (ustanovama) gdje upravljaju “diktatori”, zaposleni pokazuju dvije vrste reakcija – jedni padaju kao žrtve mobbinga, a drugi razvijaju određene oblike dodvoravanja kao neku vrstu obrambenog mehanizma. I jedni i drugi imaju zdravstvene poremećaje. U takvoj atmosferi gubi se na učinku (opada produktivnost) i na kreativnosti (sposobni i zaposleni s novim idejama su meta mobbera).
Nastanku mobbinga na radnom mjestu doprinosi i nedovoljno transparentna atmosfera, jaka hijerarhija, nedostaci u internom informiranju, neadekvatnom ponašanju rukovodstva, nedovoljno razgraničena nadležnost i podjela zadataka, nedostaci u rukovođenju personalom, potiskivanje svađa i konflikata.
Veoma važan uzrok pojave mobbinga u nekoj radnoj sredini je svakako i veoma loša radna klima u kojoj vlada zavist, zloba, neprijateljstvo i pritisci. Neispunjene ambicije samo jednog člana radne grupe, mogu biti razlog da on otpočne mobbing, ne bi li time nekog (ili više njih) ponizio i diskreditirao u cilju isticanja svojih “sposobnosti”.
Dugotrajno izlaganje mobbingu uvijek dovodi do ozbiljnih zdravstvenih posljedica, uključujući pojačan rizik razvoja tjelesnih i mentalnih bolesti. Iz Udruge navode kako mobbing nije medicinska dijagnoza, ali može dovesti do brojnih psihosomatskih poremećaja.
Kada osoba postane svjesna da je postala žrtva mobbinga, Ramić poručuje da se ne smije predati, donositi nagle odluke i nipošto napustiti radno mjesto – jer time čini uslugu mobberu. Jedan od koraka je da prikupi određene akte ili druge pisane tragove u vidu korespondencije, koji bi mogli poslužiti kao materijalni dokaz, u slučaju eventualnog pokretanja sudskog postupka.
– Svakako da bi pokretanju sudskog postupka trebao prethoditi jedan od izvansudskih postupaka zaštite od radnopravne diskriminacije, podnošenje zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu i podnošenje predstavke inspekciji rada – napomenula je.
– Najvažnije je da se prepozna i shvati situacija, i da se mobberu ne dozvoli da vas uvuče u mrežu patogenih odnosa. Ono što svima savjetujemo to je da pronađu grupu istomišljenika, da se socijaliziraju i da pronađu snage da se izbore za svoja prava. Ako stvorimo tim – tim je uvijek jači. Ako mobber vidi da žrtva nije usamljena uvijek će se povući. Ako mobber vidi da žrtva nije usamljena odnos snaga je drugačiji – zaključila je Ramić.
Prema Zakonu o zabrani diskriminacije u BiH, Ombudsmen za ljudska prava BiH središnja je institucija za zaštitu od diskriminacije. Donošenje preporuke Ombudsmena, po prethodno podnesenoj pojedinačnoj ili grupnoj žalbi žrtve ili žrtava diskriminacije, u njihovu korist, također može pozitivno utjecati na suzbijanje svih oblika diskriminacije. Pored toga, preporuka Ombudsmena može poslužiti i kao dokazni materijal na sudu.
Institucija Ombudsmena u 2017. godini zaprimila je 37 žalbi koje se odnose na mobbing, što predstavlja smanjenje u odnosu na prethodnu godinu kada je registrirano 55 takvih žalbi.
Međutim, napominju, kako broj zaprimljenih žalbi i dalje nije stvarni pokazatelj stanja na terenu.
– Do ovakvog zaključka dolazi se na osnovu svjedočenja stranaka i medijskih natpisa kada najčešće na svjetlo izlaze najteže posljedice mobbinga. Činjenica je da ima puno građana koji su danas izloženi mobbingu, ali se ne obraćaju Instituciji niti traže sudsku zaštitu iz straha da bi u tom slučaju mogli ostati bez posla – kazali su za Fenu iz te institucije.
Naglasili su kako je mobbing, kao vid diskriminacije, zabranjen na cijeloj teritoriji BiH donošenjem Zakona o zabrani diskriminacije, a njegova definicija, osim u spomenutom zakonu, može se naći i u entitetskim zakonima o radu.
Iako zakonodavac ne precizira vremensko razdoblje u smislu trajanja mobbinga, pravna struka je zauzela stajalište da ono ne može biti kraće od šest mjeseci, nakon čega se može pokrenuti postupak zaštite žrtve.
Na upit koliko je do sada u BiH doneseno sudskih presuda u korist žrtve mobbinga, iz Institucije Ombudsmena su odgovorili kako ne raspolažu takvim podacima, ali zaposlenicima koji smatraju da su žrtve mobbinga poručuju da ime se obrate za pomoć.
– Postupak je besplatan, a žalba izjavljena Ombudsmenima ne smije prouzročiti disciplinske ili druge sankcije. Čak i ako se ne odlučite uložiti žalbu, dobit ćete adekvatnu uputu što učiniti kako što efikasnije riješiti svoj problem – kazali su iz te institucije.
(FENA)