Šta je nama danas 8. mart? Prilika za dobar provod, sniženja cijena u kozmetičkim salonima, relikt prošlih vremena, ili pak dan da se sjetimo da borba za ženska prava nije završena. O 8. martu, njegovoj ulozi kroz historiju, da li se 8. mart slavi ili obilježava, te šta danas znači, za Fenu je govorila doktorica socioloških nauka Amila Ždralović.
Govoreći o historijatu 8. marta, Ždralović kaže da je ovo jedan od onih važnih datuma u feminističkom kalendaru. Na taj dan, davne 1857. godine, radnice zaposlene u tekstilnoj industriji, protestirale su na ulicama New Yorka. Ovaj događaj podstakao je niz drugih događaja kada su žene protestirale zbog loših uvjeta rada, radnog vremena, niskih plaća, tražile pravo glasa…
“Svaki od ovih događaja je priča za sebe, a zajednički imenitelj im je otpor liberalnom kapitalizmu i patrijarhatu. I svaki put kada obilježavamo 8. mart, mi se podsjećamo svih tih različitih priča. Ono što zabrinjava jeste činjenica da iako je riječ o aktivnostima koje su polučile brojne rezultate, ipak treba imati u vidu da je riječ o borbi za prava koja ni do danas u potpunosti nisu ostvarena. Ta borba treba biti kontinuirani protest, a 8. mart treba biti prilika da se sjetimo svih tih sjajnih i hrabrih žena, ali i prilika da još glasnije i solidarnije zahtijevamo”, ističe.
Ideja da se 8. mart obilježava kao Dan žena javila se već 1909. godine. Ovaj dan se počeo obilježavati u različitim dijelovima svijeta, ali uskoro će u jednom dijelu svijeta biti naprosto ignoriran ili percipiran kao komunistički praznik, a u onom dijelu svijeta koji je stremio da stekne atribut komunističkog društva priča se pretvorila u kafanske priredbe i podjele karanfila drugaricama.
“I u jednom i u drugom slučaju zaboravljene su ‘osmomartovske’ priče radnica, zaboravljena je borba za radna, ekonomska i politička prava žena. U BiH se i danas zadržao običaj da se čestita 8. mart i da se ‘taj’ dan proslavi ili da se naprosto ignoriše kao relikt “komunističkog“ vremena. Ohrabruje činjenica da se ipak na ovaj dan organizuju i neki drugačiji događaji koji imaju intenciju da nas podsjete na izvorno značenje ovog datuma. A javno mnijenje fukcioniše po principu: Šta sad one opet hoće?” kaže Ždralović.
Smatra da je jedna od predrasuda u savremenom društvu ona da je danas ostvarena ravnopravnost žena i muškaraca.
“Mnoge primjere podređenog položaja žena mi naprosto ne prepoznajemo kao takve. Kada uđemo u samoposlugu, uslužuju nas radnice koje rade naporan posao, a vikendi i praznici su često za njih samo obični radni dani. Brojna istraživanja pokazuju da žene za isti rad nisu isto plaćene kao i muškarci. Dobile smo pravo da biramo i da budemo birane, ali i dalje ne možemo biti zadovoljne političkom participacijom žena. Sve ovo svjedoči da mi danas, gotovo 160 godina poslije, suštinski tražimo isto što se tražilo i 1857. i u godinama koje su uslijedile. Svakako da listu zahtjeva možemo i proširivati shodno konkretnim društvenim kontekstima, ali s obzirom na raznovrsnost feminističkih uklona fokus treba biti na onim zahtjevima o kojim postoji opća saglasnost jer samo na taj način može se osigurati i solidarnost. Ono što je veoma važno napomenuti jeste to da su neka prava koja su davno izborena, danas pod upitnikom”, naglašava.
Osmi mart, dodaje, ne može biti puko obilježavanje, već prije pokušaj da se podsjetimo i da u protestima radnica potražimo inspiraciju. Kako navodi, ovo “radnica“ trebamo stalno i posebno naglašavati i razumijevati u jednom širem kontekstu. Ova borba koju možemo nazvati feminističkom, nije bila samo borba za ženska ljudska prava već je ona snaga modernog radničkog pokreta.
“Osmi mart nikako nije prilika da slavimo. Ovakve proslave su čak uvredljive i degutantne. Suviše mi militarististički i maskulino zvuči da se mogu samo slaviti bitke koje smo dobili (a ovu još nismo), već trebamo imati na umu i čega se sjećamo na ovaj dan. Sjećamo se čitavog niza događaja. Sjećamo se, naprimjer, da je policija rastjerala demonstrantice (koje su ipak nakon toga osnovale i prvi ženski sindikat), ali sjećamo se i požara u jednoj tvornici u New Yorku 1911. kada je poginulo 146 žena, a mnoge od njih su bile djevojčice”, napominje.
Podsjeća da, s jedne strane, turističke agencije, prodavnice tekstila, prodavnice kozmetike i tako dalje, nude različite popuste za 8. mart, što je ironično baš zbog toga što priča o 8. martu jeste priča o “feminističkoj kritici kapitalizma koji je u specifičnoj sprezi s patrijarhatom”, dok se s druge strane, potencirajući upravo pitanje “proslave” ignoriraju sve one aktivnosti koje feministkinje diljem svijeta organiziraju.
“Još ironičnije i još direktnije: novinari/ke radeći na člancima povodom Međunarodnog dana žena stalno postavljaju jedno te isto pitanje slavljenja i obilježavanja. Da zaključimo: pogrešno ga je slaviti. U isto vrijeme isti mediji nas bombardiraju reklamama za različite spomenute popuste, umjesto da nas informiraju o različitim aktivnostima feministkinja i različitih feministički orijentiranih organizacija. Najvažnije u mnoštvu svih tih događaja jesu protestne šetnje koje diljem svijeta povezuje zajednička borba, a svakoj od tih šetnji pečat daju i specifični lokalni zahtjevi”, dodaje.
Ždralović navodi da je veza između 8. marta i feminizma jaka i neupitna, te da je priča o 8. martu priča o samoorganiziranju žena i njihovoj borbi za ekonomska i politička prava, te da je to borba koja se nastavlja.
(FENA)