Narodna skupština Republike Srpske usvojila je izmjene i dopune Krivičnog zakona, kojima se mijenja član 226 ovog zakona, koji se odnosi na povredu prava radnika iz radnog odnosa. Ovom izmjenom se pooštravaju sankcije koje mogu biti izrečene poslodavcima koji krše radnička prava. Sama izmjena nije prošla pretjerano zapaženo u javnosti. To može biti zato što javnost ne vjeruje da će se ova zakonska norma primjenjivati, ili zato što mediji ne pokazuju dovoljno interesovanja za radnička prava. A i kako bi, kad su tu tako važne teme kao što su nacionalni interesi ili rekonstrukcija Savjeta ministara! Ipak, nekih reakcija je bilo i one su dovoljne da se postavi pitanje značaja ovih zakonskih izmjena.
Piše: Goran Marković
Šta je potrebno za prave promjene?
Ovdje ne mislimo na sveobuhvatne društvene promjene, već na promjene u jednom segmentu – zaštite radničkih prava. Da li su izmjene zakona dovoljne za zaštitu radničkih prava? Niko ne misli da jesu. Malo je onih koji vjeruju da Vlada i Narodna skupština zaista brinu o radničkim interesima. Dakle, neposredni efekat izmjena Krivičnog zakona neće biti bolja zaštita radničkih prava. Da bi se to postiglo, biće potrebna dugotrajna i mukotrpna borba radnika za primjenu zakonskih normi.
Ni najbolji zakoni ne mogu se primjenjivati ukoliko društveni uslovi nisu zreli za to. Kad su u pitanju zakoni koji štite radnička prava, temeljni uslov koji treba da bude ostvaren za njihovu primjenu jeste da neravnoteža snaga između poslodavaca i države, s jedne i radničkih organizacija, s druge strane, ne bude tako velika da radničke organizacije nisu u stanju primorati na primjenu zakona. Prema tome, hoće li poslodavce stići zaslužena kazna zbog kršenja radničkih prava, zavisiće od sljedećih činilaca: 1) da li će nadležni organi biti spremni da uđu u sukob sa poslodavcima; 2) da li će radničke organizacije biti dovoljno snažne i spremne da vrše pritisak u cilju primjene zakona; 3) da li će radnici imati hrabrosti da doprinesu utvrđivanju činjenica o kršenju njihovih prava od strane poslodavaca.
Ove uslove nije lako ispuniti. U našem društvu je postalo uobičajeno da se ne odgovara za izvršenje različitih krivičnih djela. To pogotovo važi ako krivična djela vrše oni koji se nalaze na pozicijama moći. Stoga, ako poslodavci nastave sa kršenjem radničkih prava, što je izvjesno, učiniće sve da izbjegnu krivičnu odgovornost. Kako su oni nosioci ekonomske moći, a povezani su i sa nosiocima političke moći, mogućnost izbjegavanja krivične odgovornosti biće vrlo izražena. Drugačije bi bilo ukoliko bi Vlada „dala signal“ da se urede stvari u oblasti radnih odnosa. Izmjene Krivičnog zakona same po sebi nisu taj signal. Ona to neće učiniti, jer je ovo vlada krupnog kapitala a ne vlada socijalne pravde.
Ni drugi činilac neće biti lako i brzo zadovoljen. Radničke organizacije, pod kojima u prvom redu mislimo na sindikat, nisu ni dovoljno borbene ni dovoljno snažne. Treba strahovati da se sindikalno vođstvo ne zadovolji postignutim. Nije mala stvar kad se u krivični zakon unesu izmjene kojima se poboljšava zaštita radničkih prava i kad to, direktno ili indirektno, bude učinjeno na zahtjev sindikalnog vođstva. Njemu tada raste rejting, pa uvijek postoji opasnost da primjena tih normi dođe u drugi plan.
Šta kažu ključni akteri?
Tri aktera su ključni: sindikati, poslodavci odnosno kapitalisti i država, u liku Vlade Republike Srpske. Krenućemo od posljednjeg aktera. Najave štrajkova i štrajkovi koji su održavani u posljednje vrijeme, pogotovo štrajk budžetskih korisnika iz januara ove godine, pokazali su Vladi koliko je nepopularna među radnicima, ali i širim slojevima građanstva. Osim toga, izbori će biti sljedeće godine, a nepopularna vlada mora da prikupi koji poen. Stoga, nije joj bilo mnogo teško da prihvati ovakve izmjene Krivičnog zakona. Ne treba smetnuti s uma da se mnoge zakonske norme, naročito kad je riječ o zaštiti radničkih prava, ne primjenjuju, tako da Vlada može računati da će i ovom prilikom ubiti dvije muve: javnosti će se prikazati kao vlada reformi, a istovremeno neće stvarati povoljne pretpostavke da se primjenom zakonskih odredaba ugrozi Njegovo Veličanstvo Ekstraprofit.
Sindikat je postigao veliki uspjeh. Uspio je nagovoriti Vladu da prihvati izmjene koje, barem načelno, treba da doprinesu boljoj zaštiti radničkih prava. Nakon mršavih rezultata januarskog štrajka, ovo je melem na ranu sindikalnog vođstva. Zajedno sa novom odlukom o povećanju cijene rada, čime se djelimično priznaju štrajkački zahtjevi iz januara, sindikat je postigao dvostruki uspjeh.
Što se tiče „poslovne zajednice“, odnosno kapitalista, njihov stav je negativan. Tako, Privredna komora Republike Srpske smatra da izmjene Krivičnog zakona nisu potrebne, jer su prava radnika dovoljno zaštićena. Komora smatra da bi poslodavci mogli biti namjerno izlagani sudskim postupcima. Pošto su radnička prava zaštićena nizom zakona, poslodavci smatraju da nema potrebe da se dodatno štite.
Jasno je da poslodavci ovime štite sebe. Dobro je poznato da su dva subjekta najviše doprinijela eroziji radničkih prava. To su državna vlast i kapitalisti, odnosno poslodavci. Ovim drugim ne odgovara da se izmjenama Krivičnog zakona stvara barem potencijalna opasnost po njihove interese, da ne govorimo o njihovoj krivičnoj odgovornosti. Nije stvar u tome da li će se ove norme u potpunosti primjenjivati, pošto nema sumnje da neće. Ali, čak i njihova djelimična i povremena primjena stvara probleme za poslodavce. Prvo, pojaviće se strah od sankcije, koji će uticati na neke poslodavce da se ponašaju savjesnije i u skladu sa zakonskim normama. Drugo, vjerovatno je da će pojedini poslodavci biti i sankcionisani, barem oni koji nemaju dobre veze sa političkom elitom i ne mogu uticati na nezavisnost sudova.
Ovakav stav poslodavaca je sasvim očekivan. Njima odgovara da zakonske norme budu što liberalnije, odnosno da što manje pitanja bude regulisano zakonom i da propisane sankcije ne mogu stroge. Time poslodavci ostvaruju svoj klasni, u prvom redu materijalni, interes. Ovime se potvrđuje klasni karakter zakonodavstva. Ono se donosi radi zaštite interesa određene klase. U ovom slučaju, ono se donosi u interesu radničke klase, što nije uobičajeno, ali se događa onda kad je radnička klasa dovoljno snažna, pa vrši pritisak na zakonodavca, ili onda kad je politička elita dovoljno slaba, pa mora da popusti kako bi sačuvala svoje pozicije.
U našem primjeru, riječ je o ovom drugom slučaju. Naša radnička klasa nije naročito snažna. Ona može s vremena na vrijeme da se izbori za određena prava, ali krupnije promjene još ne uspijeva izvojevati. Izuzetak predstavljaju situacije poput ove, kad je politička elita toliko oslabljena, da je primorana da popusti pod pritiskom radničke klase.
Sindikalno vođstvo je, naravno, zadovoljno. Međutim, ono se sada nalazi pred novim izazovom i novom odgovornošću – da budno motri na primjenu zakonskih odredaba. Ono može da se izvlači od odgovornosti tako što će tvrditi kako je obaveza republičkih institucija da primjenjuju zakonske norme. Obaveza sindikalnog vođstva nije, naravno, da primjenjuje zakon, ali jeste da prati njegovu primjenu, ukazuje na propuste nadležnih organa i vrši pritisak na njih da djeluju u skladu sa svojim ovlašćenjima. Ako to ne bude radilo, sindikalno vođstvo će pokazati da mu je, donošenjem ovih izmjena, stalo samo do vlastite promocije.
Samo slovo na papiru?
U nepovoljnom odnosu klasnih snaga, dobre zakonske norme mogu ostati samo slovo na papiru. Ne treba biti veliki optimista, pa tvrditi kako će država sada listom kažnjavati poslodavce koji krše radnička prava. Ne treba misliti kako će Republika Srpska sada postati uzorna socijalna i pravna država.
To još ne znači da nije trebalo mijenjati Krivični zakon. Naprotiv. Iako Vlada sigurno nije iskreno zainteresovana za zaštitu radničkih interesa, ona je morala, pod pritiskom stanja u društvu, da nešto učini. Ona je dala pravni osnov, koji je neophodan, jer olakšava borbu za zaštitu radničkih prava. Nije svejedno da li se i na koji način zakonima štite određena prava. Kad bi to bilo svejedno, ljudska prava garantovana ustavom bila bi suvišna, pošto se mnoga od njih takođe krše. Naravno, niko ne tvrdi da ljudska prava treba brisati iz ustava jer se dobrim dijelom ne primjenjuju. Kad je već tako, onda je dobro i da zakoni štite posebna prava, kao što su radnička, jer se time stvaraju pravne pretpostavke za zaštitu radničkih interesa.
Ako određena prava nisu zaštićena zakonima, neće biti moguća njihova zaštita u praksi. Ako su ta prava zaštićena zakonima, postojaće pretpostavke da budu zaštićena u praksi. Pretpostavka zaštite ne znači gotovu zaštitu. Ali, mogućnost zaštite prava pruža mogućnost izglednije borbe za njihovo ostvarenje. Ostvarenje radničkih prava je dugotrajan proces, koji teče u više faza, a jedna od prvih je njihovo zakonsko priznavanje. Dakako, nije dovoljno da prava budu priznata. Moraju biti predviđeni odgovarajući mehanizmi njihove zaštite u slučaju kršenja. U današnjim uslovima, kad je kapital željan što većeg profita i eksploatacije radnika do krajnjih granica, zaštita radničkih prava mora počivati na strogim sankcijama. Zato su izmjene Krivičnog zakona, iako jako zakašnjele, ipak dobrodošle.