Neko je zapalio plamen koji odavno potajno sanjamo da potpalimo. O da. I mi miroljubivi, fini i odgojeni. Mi koji moraliziramo. I sebi i drugima. Mora se nekada uraditi i nešto “nazadno”, povući rez. Moraju se nekad uprljati ruke da bi se očistio svod nad glavom i pročistio zrak koji guši. Da nestane mem i vlažni miris beživotnosti, tihog i laganog raspadanja.
Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
Neko je materijalizirao našu nemoć, inertnost, strah, gnjev i frustraciju. Bojimo se života i pulsa u svojim venama. Želimo o sebi misliti dobro. Ako pokažemo mržnju, gnjev, strast i rušilački nagon nismo “dobri”. Oni koji zamračiše nebo ne pitaju se jesu li dobri. Ili znaju da nisu, ili su toliko uvjereni u svoju savršenost i ispravnost da ne postavljaju pitanja.
Pametni, široki duhom, sanjari svijetle duše, uglavnom provedu svoj životni vijek preispitivajući se i analizirajući. Tako je to, ovdje kod nas. Mračni se ne pitaju puno.
Ono je sve već odavno izgorjelo, samo sad se jasno vidi. To je sve.
Sad vidimo jasno crveni plamen i moramo nešto poduzeti s tim. Trebali bi. Nadam se da stvari više nikada neće biti iste… Ići gore ili dolje, ali ne ostati na istom mjestu. Za promjenu je potrebno prvo pomaknuti vlastite granice, pa onda razbiti okove nametnute od drugih. Neophodna je hrabrost i ludost. Vizija o ipak dostižnom svjetlu, koje kao svjesna i topla ljudska bića ipak zaslužujemo.
Razbiti mit o vlastitoj dobroti, savršenosti, ispravnosti. Upoznati sebe iznova i kreirati novi svijet. Živi svijet. Ne neku fake blijedu verziju.
“I neka znadeš, Amra, oni koji nose sunce u sebi, krv su u očima onih koji nose mrak!” Hamza Humo