Home » Kolumne » Dolores Veledar-Perić » Dolores Veledar – Perić: Život na gradilištu

Dolores Veledar – Perić: Život na gradilištu

Prije četiri godine suprug i ja učinili smo zaista hrabru, a možda i ludu stvar – prodali smo relativno komforan stan u jednom od rubnih dijelova grada i kupili kuću staru 120 godina u samom centru grada. Ne, nismo patili od toga da živimo u centru grada, ali jedan od važnih motivirajućih faktora je bilo rjeđe korištenje automobila. Stalno smo se vozili autom i imali visoke račune za gorivo, a i debljali smo se zbog manjka kretanja. Bilo nam je bitno i da nam dijete odrasta u multietničkoj sredini, a naselje gdje kupismo kuću je jedno od rijetkih mostarskih naselja koja nisu etnički izglancana.

Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA

Kuća nimalo nije bila sjajna. Bila je djelomično renovirana i useljiva, ali daleko od idealne. Međutim, u startu je postojao potencijal za rentanje prostora, te smo tako mogli otplaćivati posudbu za razliku koju smo nadoplatili pri kupnji kuće. Sami plac na sličnoj lokaciji sa ruševinom koju treba ukloniti koštao bi približno onoliko koliko smo je platili. Sanjali smo o vlastitoj kući godinama, a ova je imala potencijal da možda jednom postane naša kuća iz snova. Imala je lijepu malu avliju, ali i preniske stropove i drvenu dotrajalu međustropnu konstrukciju.

Međutim, četiri godine mi smo živili u njoj takvoj, malo nakrivljenoj, neobičnoj, ali sa širokim zidovima od kamena. Grijala nas je kad je trebalo i hladila kada je trebalo, mnogo bolje od stana u novogradnji. Znači, nismo rentali podstanarski smještaj za sebe, a u isto vrijeme smo dio kuće mi rentali drugima. Nije bilo lako. Ja sam pomalo klaustrofobična i dosta su mi smetali niski stropovi . Bilo je teže provesti u djelo naum nego smisliti plan. Podstanari su nekada znali biti bučni. Ali su redovno plaćali. Muž je trenutno u inostranstvu i šalje novac za obnovu kuće, a ja deveram sa majstorima. Razdvojeni smo, ali nije moglo drugačije – što moj muž kaže – Niti dilam drogu, niti radim u državnoj službi. Mi koji nemamo štele niti nekog da nas „pogura“moramo sami iznalaziti rješenja. I biti hrabri. One adute koje  smo imali te smo i iskoristili.

Inače, jedna od mojih ponavljajućih noćnih mora koja me već godinama proganja je san o ruševnim i nakrivljenim neobičnim kućama. Vučem te snove još od rata, a kupnjom kuće oni su se počeli javljati učestalo. Za mene  je sve ovo oko kuće veliko iskušenje. Kao da je kuća, na neki način, vezana za mene nevidljivom niti. Vidjeti porušene kuće za mene je slično doživljaju promatranja raskomadanog ljudskog tijela. Kroz psihoanalizu snova  može se izvesti zaključak da zapravo sanjanje kuća i okolnosti vezanih uz njih uz osjećaje koji san prate znači sanjati sebe iznutra, sebe i jako važne odnose sa bliskim ljudima. Rušenje jednog dijela kuće nekako sam i preživjela, ali kad je krenula gradnja onda sam morala brzo donositi odluke, držati majstore stalno na oku – i to je još gore. Rušenje je u jednom momentu bilo gotovo katarzičko iskustvo – letjele su van crvave grede i stari crijep sa krova, ali nekako tada dobih i skroz dugačiji pogled na svoju kuću. Primijetih da je svaka krovna greda iznad stropa bila pažljivo izrezbarena i ukrašena, te farbana u zeleno. Na zidovima se pojaviše stari slojevi boje i nevjerovatni šematski crteži. Sloj koji je bio najstariji bio je najljepši. Generacije koje su došle poslije prekrile su lijepe grede slojem trske i napravile klaustofobični plafon, a zidovi su postali bijeli i dosadni. Čak su i majstori zapanjeno komentarisali – Ma, vidi, ko ih je ‘vako crto, svaka ista.

Stekoh neko novo poštovanje prema ovoj građevini. Nekako ubrzo nakon kupnje ove kuće neobičnim spletom okolnosti, samom sudbinom ili Božijim davanjem, dobih priliku da pohađam jednu zaista zahtijevnu i dugotrajnu edukaciju iz oblasti grupne psihoanalize. Kupila sam kuću koja je imala potencijal da nekada zaista postane dom, ali je bila daleko od toga. Takva sam bila i ja. Baš kao i kuća. Nekakva kriva u konstrukciji i slabih temelja. Ali širokih jakih kamenih zidova i konstrukcije dosta elastične na potrese. Ovakve stare kuće nisu krute. Kada zatrese nakrive se one. Možda i popuca koji zid, ali stoje. U jednom momentu imala sam osjećaj da je sve oko te famozne kuće bilo otjelovljenje mene same. Negdje iznutra.

“Grupna psihoanaliza je proces gdje ćemo vas rastaviti na komadiće i onda ponovo sastaviti na konstruktivniji način“, bile su riječi našeg edukatora. “Da biste u terapijskom procesu pomogli drugima morate prvo raditi na sebi“. To zvuči jednostavno, ali zahtijeva dosta ulaganja, angažmana, i emotivnog i materijalnog. U početku mi nije bilo jasno šta to znači. Tri godine poslije znam da se to odnosi na, između ostalog, prekopavanja, preslagavanja i promjene dugogodišnjih pozicija, stavova, bolnih iskustava – grebanju po najbolnijim ranama, koje su samo naizgled na površini zacijelile, ali iznutra tuku i šalju bolne senzacije u okolno zdravo tkivo.

Bolno je jako. Morate prići onome što je najslabije i najbolnije, a da ne napravite još veću štetu. Utrati put novom konstruktivnom rješenju. Rekonstrukcija jedne kuće sa loše napravljenom konstrukcijom zahtijeva obuhvatnije radove – ako malo zamažete nije to to. Moraju se zasukati rukavi, ma kako teško bilo. I sve u svoje vrijeme. Dok se sve to oko kuće radi, mi  smo u jednoj prostoriji koja je aneks kući -nekada stari dućan.

Zbijeni smo, ali nema mrdanja, valja majstore držati na oku. Danas sam umjesto pastom za zube oprala iste nekakvim dječijim sapunom u tubi, sva sluđena od lupanja i bušenja. Shvatila sam da nešto zaista nije u redu nakon minut četkanja. Sapun je bio tamnoplave boje. Kad sam  krenula četkati intuicija mi je govorila da ni okus ni boja ne odgovaraju onome što ja mislim da koristim. Na kraju zaključih da su zubi jednako, ako ne i bolje, oprani, samo mi je ostao malo gorak ukus u ustima. Majstori se šale da ćemo i ja i oni kolektivno posijediti dok se sve završi. Pred nama je dug put, ali nekako imam osjećaj da vidim svjetlo na obzorju.