Home » Kolumne » Dolores Veledar-Perić » Hrabra majka Hamida

Hrabra majka Hamida

Srećem je godinama u ulici Fejićevoj. Obje smo majke, a njeno zadnje dijete je malo mlađe od mog sina. I kod nje je dječak. Živjela sam u blizini „Muje trovača“ (kafana desetljećima u vlasništvu rahmetli Muje, starog mostarskog namćora i dobričine), i na trokutu „Kod Muje“ često sam sjedila pijući kafu i ljuljajući kolica sa maleckim sinčićem. Ona bi došla u pratnji kćerkica koje su joj se držale za suknju, pitala „Kako ti je mali?“, “Koliko mu ima?“ i ponekad zatražila cigaretu. Ona bi stajala i onako s nogu spržila jednu, osmjehivala se vedro, uvijek nekako raspoložena i svijetla. Postoje ljudi koji bez obzira na životne okolnosti  i nedaće koje ih okružuju uvijek nekako zrače. Imaju neku svjetlost duboko u sebi i prosto je isijavaju, osmijeh im je iskren i vragolast. Srela sam nekolicinu takvih u svom životu, a ona je jedna od njih.

Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA

Ponekad bi zastale na ulici i onako u „prolazu“ propitale jedna drugu “Šta ima?“ Uobičajena stvar, rekli biste. Dvije  obične žene, u običnom gradu, razgovaraju o uobičajenim stvarima. Tabire. Bilo bi tako da ja ne izgledam onako kako izgledam (kratka kosa, poveći  nos, uglavnom svi zubi na broju, zimi kaput i pantale – ljeti pokoja suknja). Standardno. A ona  – dva-tri zlatna zuba (ranije su se smjenjivali zlatni i bijeli zubi u nizu, sada su uglavnom ostali samo oni sa zlatnim krunicama), ovlaš stavljena marama živih boja na pomalo zamršenoj dugoj, od sunca posvijetljeloj kosi . Uvjek duga tanka suknja u slojevima i ljeti i zimi, ponekad marama preko ramena i u njoj dijete. Začupana kosa je u modi i možemo oprostiti mladim „cool“ djevojkama što je imaju, ali ne Hamidi. Ona je Romkinja i kao takva ne pripada „cool“ kategoriji.

Sjećam se, nekada davno, prije dosta godina, samo me je jednom upitala novac. Rekla sam da joj ne mogu dati novac, ali da mogu donijeti nešto drugo ako joj treba. Nikada me više nije upitala novac. Ponekad bi pitala imam li za nju kakvu suknju ili nešto odjeće za djecu. Nikada nije bila dosadna, nepristojna ili neugodna. Uvijek je izgledala čisto, a djecu je uvijek držala uza se. Znajući da uskoro trebam napraviti intervju sa nekom zanimljivom i jakom ženom Mostara, nekako,  posve prirodno, odlučih da je zamolim da razgovaramo o njenom životu.

Sjedila sam ponovo na trokutu  „kod Muje“. Moj malecki se igrao i cupkao oko mene. Hamida dođe sa svojim sinčićem u marami, upita me kako je mali i jednu cigaretu. Rekoh joj “Hamida, imam zadatak da razgovaram sa jednom zanimljivom ženom iz Mostara i saznam nešto više o njoj. Jesi li raspoložena da se nađemo i razgovaramo? Ti si hrabra majka“, rekoh joj. “Muž ti je umro nedugo nakon što ti se zadnje četvrto dijete rodilo, a ti se i dalje brineš sama o njima“. Hamida se osmijehnu i reče “Može! Ima jedan kafić na stanici, tamo radi jedna djevojka koja me pusti da uđem i popijem kafu. Tamo možemo sjesti i razgovarati“. Hamida izvadi mobitel ispod široke šarene suknje i pokaza mi svoj broj (kasnije sam shvatila da mi ga nije znala reći, jer ne zna brojeve). I tako se dogovorismo. Sjeti se ona da mi je muž u inostranstvu i da tamo radi i upita me za njega, kad dolazi i kako je. Rekoh joj, još je vani, radi, novac nam treba da popravimo kuću. “A tvoji roditelji? Zar ti oni ne mogu pomoći?“ „Ah , moja Hamida, otac mi nije otac već dvadeset i kusur godina, zaboravio je da me ima, a majka… „Kako? Kako? Zašto?„ viknu i prekide me Hamida. „Ne znam“, rekoh. “Šta te briga, imaš svog čo’j’ka“, utješi me ona. I tako se dogovorismo, utorak  sljedeće sedmice u 9 i 30. U međuvremenu, saznah da je Danis Tanović dobio Zlatnog medvjeda za film o romskoj porodici  u BiH. Bi mi drago. Nekako se sve poklopilo.

I tako, sretosmo se sabahilde Hamida i ja na autobusnoj stanici i uđosmo u kafić tik do šaltera za prodaju karata. Sjedosmo za sto i kad  nam je konobar donio kafu, meni ekspreso u pravoj šoljici, a njoj u plastičnoj čaši, jednokratnoj, za ponijet, odjednom sam dobila osjećaj da zrak oko nas dobiva izgled poznate Munkove slike „Vrisak“. Zrak  je postao nemiran, napet i negostoljubiv. Konobar nas je gledao ispod oka perući sude iza šanka. Hamida je bila u svom standardnom izdanju, u odjeći koja pripada romskom folkloru, a sa njom je bio njen mali sin. Dječaćić od nekih 2-3 godine. Razgovarale smo. Dječak je bio malo nemiran, kao i sva trogodišnja djeca, u jednom momentu nepažnje ustao se sa stolice i koraknuo prema šanku. Dodirnuo je ručku ladice nekakvog malog ormarića koji je tu stajao. To je trajalo dvije sekunda, Hamida je ustala i vratila dijete za sto. Odjednom začusmo  jak, razjaren, muški glas koji se izdvojio iz mase kafanskih glasova “Halo, hajde idi odavde“.

Bio je to gazda kafane. Rekoh, „Žena vam ništa ne radi, pije kafu i pristojno sjedi. Dijete je malo i kao sva druga mala djeca, znatiželjno.“ „Tu su inventar, računi, dokumenti, u ladici“, reče. Njih ima tristo, stalno mi obijaju radnju. Prljaju unaokolo. Napustite, napustite odmah. Rekoh, „ali ona je ok, sjedi, pije kafu koja će biti plaćena, ne prosi, nije ušla sa tom namjerom, ne smrdi. Čista je. U čemu je problem?!“ „Vodite vi  nju u vaš biro pa tamo s njom razgovarajte“, odgovori gazda. “Vi k’o da ste s kruške pali, pa ne znate ko su oni“, reče. Hamida tiho reče “Izvini, molim te. Žao mi je zbog tebe što se ovo desilo, ja idem vani pa ti izađi kad popiješ kafu“. Rekoh, crvena od ljutnje, “Da nisi mrdnula“. Ona samo pomirljivo odmahnu glavom, izvadi iz džepa novac za kafu. Rekoh joj, nemoj. Ja te častim danas. I krenu ona prema vratima. Ja ostadoh sjedit’. U sljedećem momentu gazda čak sjede sa mnom za sto i nastavi, onako sav zapjenio, objašnjavati kakvi su „oni“. Rekoh, „Da, i mene su protjerali sa istočne na zapadnu obalu, jer se nekome na drugoj obali narod od kojeg potičem nije svidio“. Zabunih se. Uvijek sam brkala lijevo i desno, strane svijeta i slične smijerove. Mene su protjerali zapravo sa zapadne na istočnu. Ispravih se. Ali već je bilo kasno. Gazda , slab na okidaču krenu nabrajati povrede u ratu, kako su ga gađali ovi i oni i reče i meni da napustim objekat. Eto tako.

Nastavismo Hamida i ja naš razgovor na betonskoj kocki napravljenoj da na nju mogu sjesti putnici koji čekaju. Rekoh joj, „Da zovem policiju? Ovo ti ne smije raditi. Nisi prosila.“ „Nemoj“, reče. “Imati ću probleme poslije. Ovdje u ovom kafiću svako jutro naručim kafu, platim je. Nekad me gazdina žena pusti i da sjednem. Ne znam šta mu bi“.

Rekla mi je da su njeni prije rata živjeli u Bijelom Polju kod Mostara, da su imali malu kuću koja je stradala u ratu. Otišli su u Sarajevo. I sada tamo žive i bave se sakupljanjem željeza. Sestra joj je poginula u ratu. Udala se kad je imala 14 godina. Reče da je to kod njih uobičajena dob za udaju. Upitah je da li je neko natjerao da se uda, „Je li ti neko izabrao muža?“ „Ne“, reče Hamida. “Ja sam ga izabrala. Zaljubili smo se. Umro je prije dvije godine. Bio je bolestan. Sada sama brinem za ovu djecu. Ne želim se udavati više. Nikad ih ne šaljem same u prošnju na semafor. To neki rade. To nije u redu i u našoj porodici nije to bilo običaj. Moj otac i sada bere željezo, time se bavi (prvi put čuh izraz „bere“ u tom kontekstu). I skuplja iz kanti. To je do roditelja, to nisu djeca kriva. Prosim da preživimo. Nekad odem do crkve i tamo mi daju brašna i nešto hrane, šećera, ulja, pa zakuham hljeb. Imam peć na drva tamo gdje živim. Mladići i djevojke u Fejićevoj ulici me znaju pa mi daju po pola marke, marku. Od toga hranim djecu i plaćam 100KM kirije za sobicu u Opinama. Sama se borim“.

Ranije je živjela u kombiju koji su prodali nakon muževe smrti, a zatim jedno vrijeme pod šatorom kod stanice. Potjerali su ih kada se krenuo praviti studentski dom. Nije dobra sa zdravljem. Nema zdravstveno osiguranje i u bolnici joj traže da plati usluge. Jesi li imala neku želju kada si bila mlađa? O čemu  si sanjala?“, upitah je. “Imala sam“, stidljivo se nasmješi , odmahnu rukom i reče da je to bilo jako davno. Voljela bi ona da djeca idu u školu, mogli bi možda imati posao. Ali većina Roma ne ide, tako je to. Ona je išla samo dva mjeseca i slabo čita. Dok smo sjedile tu i razgovarale, jedan stariji čovjek stade ispred nas, zagleda se sa neodređenim smiješkom i ostade tako neko vrijeme. Još jednom mi reče “Izvini, žao mi je zbog tebe što se onaj čovjek onako ponašao“. Pozdravismo se tako, ja svojim putem ona svojim.

Na rastanku joj tutnuh kovertu sa nešto malo novca i rekoh joj “To je za tebe, nije puno“. Ona mi je vrati i reče “Nemoj, možda nemaš ni ti, muž ti je vani, sama si“. To ti je zato što si jutros sa mnom razgovarala, samo poklon zbog toga. Uze je i zahvali se. “Vidimo se onda u Fejićevoj“, reče i nasmiješi se. Dječak mi je mahao dok sam odlazila i govorio “Ćao,ćao“. Sjetih se da sam je htjela pitati još mnoge stvari, ima li struju? Gdje se čistila i umivala dok je živjela u kombiju i pod šatorom? Gdje je bila kada je bio onaj veliki snijeg prošle zime? Nisam. Jednostavno smo pričale i ja sam zaboravila pogledati tefter sa unaprijed pripremljenim pitanjima. Bio bi to uobičajen sastanak dvije žene slične dobi, razgovor uz kafu. Bio bi, da Hamida nije Romkinja, obučena kao Romkinja,  i da nas zbog toga nisu izbacili iz kafane.

Aparthejd1 je je još uvijek na snazi. U raznim  suptilnim i nesuptilnim  oblicima provlači nam se kroz živote.(1)

1Aparthejd je naziv za sustav rasne segregacije koji je nakon pobjede burske Nacionalističke stranke na izborima 1948. godine uveden kao službena politika Južnoafričke Republike. Njime je stanovništvo Južne Afrike podijeljeno na bijelce, crnce, Indijce i “obojene” (mulate), s time da su jedino bijelci imali puna politička prava.
 
Taj sustav, stvoren pod snažnim uticajem rasizma i protestantskog fundamentalizma, s vremenom je izazivao sve žešći otpor većinskog crnačkog stanovništva, a na JAR navukao antipatije cijele međunarodne javnosti. Pod vanjskim i unutrašnjim pritiscima, aparthejd se počeo postupno ukidati 1980-ih, da bi u potpunosti bio ukinut nakon godine 1994. godine dolaskom Nelsona Mandele na vlast.
 
U vrijeme politike Aparthejda stvarana su područja koja nisu bila dostupna crncima, već samo bijelcima, te su odvojeni dijelovi autobusa, parkova, čak i posebne klupe za bijelce i “obojene”.
 
Riječ aparthejd se danas često koristi za opis situacija u kojima pripadnici različitih etničkih ili vjerskih skupina zajedno žive na istom području nastojeći ne doći jedni s drugima u bilo kakav kontakt osim onog službenog.