Cio dan sam proveo sa Avdom (Humom, op. ur.) u Ribniku, selu blizu Ključa, gdje se nalazi sjedište oblasnog komiteta Partije za Bosansku Krajinu. Provezli smo se kroz Mrkonjić u kome je nekad gazdovao četnički vojvoda Uroš Drenović, jedan od prvih četničkih komandanata na Krajini koji je potpisao sporazum sa ustaškom državom. U Mrkonjičkom srezu još se osjeća njegov uticaj, još ima četnika po ovim selima ponekad, čak pripucaju na naše kamione ili naše patrole. Ovo je jedini srez u Bosanskoj Krajini u kome su se četnici održali kao jača vojnička formacija.
U Ribniku sam se prvi put sreo s rukovodiocima ustanka na Krajini. To su Đuro Pucar-Stari, Osman Karabegović, Veljo Stojnić, Ilija Došen, Šefket Maglajlić. Prva dvojica dolazila su u decembru mjesecu 1941. godine iz Krajine na Romaniju, ali ih ja tada nisam sreo – boravili su tamo svega jedan dan i odmah se vratili u Krajinu. Pucara sam vidio u mitrovičkoj tamnici prije četrnaest godina, kada su ga, s grupom osuđenih komunista iz Vojvodine, dotjerali na deset godina robije koju je izdržavao u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi.
Na tom sastanku prodiskutovali smo pitanje održavanja političke konferencije na kojoj bi trebalo konstituisati Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Pripreme za tu konferenciju već su u toku. Ona će se održati u Mrkonjiću čim budu stigli delegati iz Hercegovine, koji su već na putu. Dogovorili smo se da za konferenciju spremimo dva referata: jedan, o političkoj situaciji i našim zadacima, i, drugi, o značaju osnivanja Zemaljskog vijeća. Za referente smo određeni ja i Osman Karabegović.
U Ribniku sam se upoznao i s dvojicom naših književnika – Brankom Ćopićem i Skenderom Kulenovićem, koji rade u Agitprop-u Oblasnog komiteta. Oba su naši prvoborci, oba aktivna na književnom poprištu. Pročitao sam nedavno nekoliko Ćopićevih pjesama iz rata – uzbudile su me svojim iskrenim, elegičnim tonom, iako nisu onako snažne i potresne kao Kulenovićeva “Stojanka majka Knešpoljka”, najjača stvar iz naše borbe koju sam do sad pročitao.
Rekao sam Ćopiću, plavokosom i simpatičnom krajiškom momku, da sam ga znao samo kao prozaistu.
– Propjevao sam – kaže Čopić – kroz “Vrapca”, za naše partizanske priredbe, a onda nastavio. Ni sam ranije nisam vjerovao da mogu pisati i stihove. Pa i proza koju sam pisao i objavljivao prije rata nije bila ono pravo. Tek sad znam zašto živim i zašto pišem.
Isti dan uveče vratio sam se u Jajce i otišao u Dom kulture na pozorišnu predstavu. Radoznalo sam posmatrao publiku u gledalištu – većinom vojnici, ali ima dosta ljudi iz mahale, muškaraca i žena. Ovo nije obična partizanska priredba, nego pravo pozorište. Ovdje daje svoje predstave “Kazalište narodnog oslobođenja” osnovano u Bihaću još lanjske godine. Njegovi članovi su prošli s našim proleterskim jedinicama četvrtu i petu ofanzivu i izdržali velike napore. Večeras daju Gogoljevog “Revizora” igraju Ljubiša Jovanović, Vjeko Afrić, Joža Rugić, Nikola Popović. Garderoba više nego skromna, ali je zato igra odlična.
Ima gotovo tri godine kako nisam bio u pozorištu i bio sam prosto blažen sjedeći među gledaocima koji su se od srca smijali već samoj pojavi Bopčinskog i Dopčinskog.
U svim ustaničkim krajevima svijet vrlo rado ide na razne kulturne priredbe, prosto se grabi da nešto pametno čuje i nauči. Pričali su mi neki drugovi da u tim krajevima čobani često zapristaju za kolonom moleći od boraca parče olovke i hartije.
…
U nekoliko kuća uskih ulica pod samim bedemima jajačke tvrđave život je ovih novembarskih dana vrlo bujan. U njima, pored druga Tita, žive i rade drugovi Kardelj, Ranković, Pijade i drugi. Oni pripremaju projekte odluka za drugo zasjedanje AVNOJ-a. Osim toga, njima dolaze mnogi drugovi na razgovor i diskusiju o raznim pitanjima. Na primjer, tih dana se mnogo diskutovalo o položaju Bosne i Hercegovine u jugoslovenskoj federaciji. Bilo je drugova koji su s početka mislili da Bosna i Hercegovina treba da bude autonomna pokrajina. Oni su polazili od ovoga: naše federativno uređenje je državnopravni izraz nacionalne ravnopravnosti, pa prema tome koliko nacija, toliko federalnih jedinica. Pošto nema bosanske nacije, onda ne može biti ni posebne bosansko-hercegovačke federalne jedinice, nego samo autonomna pokrajina Bosna i Hercegovina.
Međutim, takvo mehaničko rješenje krilo je u sebi ozbiljne političke opasnosti. Jer, odmah se postavilo pitanje: kojoj od federalnih jedinica pripojiti Bosnu i Hercegovinu – Srbiji ili Hrvatskoj? Pripojiti je ma kojoj od ovih dviju, značilo bi izazvati niz sumnji kod Hrvata odnosno kod Srba, a pogotovo kod Muslimana. Takvo rješenje bilo bi i netačan i politički štetan odgovor na ono zlosrećno pitanje: “Čija je Bosna, srpska ili hrvatska?” koje su potrzali velikosrpski i velikohrvatski šovinisti i time trovali odnose između Srba i Hrvata. Muslimani, u većini nacionalno neopredijeljeni, vidjeli bi u takvom rješenju opasnost da će biti nasilno gurani ili u Srbe ili u Hrvate. To bi moglo dati maha njihovim reakcionarima da razviju aktivnost za “spasavanje Muslimana”. Zbog toga je takvo rješenje bilo odbačeno.
Onda se dugo raspravljalo o tome da se bosansko-hercegovačka autonomna jedinica poveže direktno sa saveznim ustanovama, tako da bi njezin položaj ličio na položaj ostalih federalnih jedinica, možda samo s manjim pravima. To je bio već korak bliže ka položaju Bosne i Hercegovine kao šeste federalne jedinice, jer kad ona može biti autonomna jedinica, zar nije bolje da bude federalna jedinica, ravnopravna sa ostalima. Bosna i Hercegovina je već istorijski formirana geografsko-ekonomska cjelina sa svojom specifičnom političkom problematikom. Sigurno je da će se ona brže i lakše rješavati ako Bosna i Hercegovina bude federalna jedinica, ravnopravna sa ostalima. To će biti pravi odgovor i srpskim, i hrvatskim, i muslimanskim reakcionarima i šovinistima, koji znači: Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska, i hrvatska, i muslimanska, a povrh svega i jugoslovenska. Takvo rješenje je izraz dosljedno i gipko sprovedenog načela nacionalne ravnopravnosti čije ostvarenje u našoj zemlji treba da ukloni iz našeg zajedničkog života i najmanju sitnicu koja bi podsjećala na hegemoniju ma koje nacije, a da pogoduje daljem razvijanju i produbljivanju bratstva naših naroda i tako učvršćuje temelje naše zajedničke države.
To je rješenje najzad prihvaćeno, i u predlog odluke o uređenju Jugoslavije na federativnom principu ušlo je da Bosna i Hercegovina bude šesta jedinica jugoslovenske federacije.
…
Jedne noći, kad smo najzad sastavili predlog za bosansko-hercegovačko Vijeće i njegovo Predsjedništvo, upita me Đuro Pucar, smijući se:
– Jesi li mislio u mitrovičkoj samici da ćemo jednog dana sastavljati vladu?
– Mislio sam o svemu, o revoluciji i barikadama najviše, ali da ću sastavljati vladu i biti sam u njoj, o tome beli nisam.
Autor: Rodoljub Čolaković
Zapisi iz oslobodilačkog rata V, str. 68-75
Izdavači: Svjetlost – Sarajevo, Prosveta – Beograd, Kultura – Beograd
Sarajevo, 1966.
Priprema i obrada: AbrašMEDIA
Pročitajte još:
Osman Karabegović: Značaj ZAVNOBiH-a
Zasjedanje ZAVNOBiH-a: Završna riječ Dr. Vojislava Kecmanovića
Rodoljub Čolaković: Ljubljana u NOB-u
Rodoljub Čolaković: Pogibija Ive Lole Ribara
Rodoljub Čolaković: Delegacija iz Hercegovine na drugom zasjedanju AVNOJ-a
Rodoljub Čolaković: O Fadilu Jahiću Špancu
Proboj na Sutjesci: Razgovor sa Danilom Lekićem, komandantom Prve proleterske