Mateo je rođen 2007. godine u Zagrebu i korisnik je otropedskog pomagala (kolica). Mateo živi u Mostaru i napisao je pismo u kojem objašnjava šta za njega znači pristupačan Mostar kada se radi o kretanju. Pismo je namijenjeno svim građanima i građankama Mostara kako bi se zapitali koliko su tolerantni i koliko misle na osobe koje koriste ortopedska pomagala.
Mateovo pismo prenosimo u cjelosti:
“Zovem se Mateo. Rođen sam 2007. godine u Zagrebu. Živim u Mostaru i aktivni sam član društva i zajednice. Korisnik sam ortopedskog pomagala (kolica) al’ to me ne može zaustaviti, čak šta više, brži sam nego inače.
Moja Dg. je Spina bifida, o njoj malo znam… ali moji roditelji znaju sve, ne brinem se. Možete dosta lijepih stvari pročitati i pogledati ovdje. Redefining Spina Bifida, ako znate engleski, ako ne znam ja, neće biti teško za prijevod, ali mnogo je bitnije da vidite, slike, nasmijana lica i videa, tekst manje-više.
Rodio sam se na Božić, 2007. godine. Od tada, pa sve do danas uživam, sve sam veći i bit ću još aktivniji, da hoću. Ovo do sada je mali dio, nastavljam, jer #MoguSve.
Radim sve, kao i ostali moji vršnjaci. Jako sam društven, volim: ljude, životinje, biljke, putovanja, druženja, natjecanja, Sportske kvizove u Fenixu.
Naravno, prije škole, išao sam u vrtić, predivno mi je bilo, i zahvalan sam mojoj Danijeli Kegelj, ravnateljici, koja me je pozvala da i to predškolsko iskustvo uspješno prođem.
Jedva sam čekao da krenem u školu.
Idem u 5. razred O.Š. Ivana Gundulića, u Mostaru, Gundulići – Mostar.
Super sam se od samog početka snašao. Moji prijatelji iz razreda i ja dišemo kao jedno, kad mi treba mala pomoć ili velika tu su za mene i ja za njih. Za mog osobnog asistenta nema potrebe, jer moj razred radi na principu kolektiva, oni su moji asistenti.
Moje veliko hvala ide mojoj učiteljici Danijeli, ravnateljici Mariji Jurčić, učiteljici Maji i cijeloj mojoj školi, učenicima, učiteljima, nastavnicima, i svim djelatnicima… i mom Cviti, koji mi se uvijek obraća sa kralju.
Polaznik sam nastavnih i vannastavnih aktivnosti. Sudionik sam Centra za tehničku kulturu, radionice modelarsvo-maketarstvo, tu pravimo svašta, da ne nabrajam i super nam je.
Također, završio sam A2 kurs engleskog jezika, u predivnoj Lingua plus. Tamo je baš super, možda upišem i njemački jezik.
Sport, wow – tu sve volim – nogomet, košarku, rukomet, vatreni sam navijač Real Madrida, sad će me Barcelonini manje voljeti, al’ šta ću.
Bavim se također, u slobodno vrijeme streličarstvom, nije da se hvalim, ali dobitnik sam i nekih medalja, molim lijepo.
Zahvaljujem svom mentoru Damiru Glamuzini, nema ga Zemlja.
Pjevam, recitiram, plešem – da volim plesati, tako da ja i plešem u OKC Abrašević, kad mi jave da je plesnjak ‘K’o nekad u 8′.
Mama je pokrenula grupu Za pristupačni Mostar, uz pomoć prijatelja iz Splita, oni imaju grupu Za pristupačni Split, i mama je tu posudila ideju, hvala im.
Postajem veći i teži, skupa sa kolicima, a učim se biti samostalan. Da idem sam, sa društvom svugdje gdje želim.
Mostar ima rampe, ima ih dosta, ali onih za naplatu ili zabranu parkinga.
Želim sam na priredbe, predstave, koncerte, utakmice, Mostarska ljeta, proljeća, pečate, jer #KulturaPripadaiMeni. Također, morat ću i u Općinu kad se budem ženio, pa požurite. Trotoari, e to je nešto smiješno, bez mame i tate ne ide, jok, nikako.
Žao mi je što se uvijek ljute, pokvare raspoloženje i dan zbog takvih u Mostaru “neizbježnih” situacija. Tko me ne razumije, može se mijenjati za moje parking mjesto sa mnom, rado ću pristati na deal.
Mogu slobodno reći, Mepas Mall mi je jedino pristupačan. Tamo slobodno tumaram i super je, nema pragova, ima dosta sadržaja, liftovi, pristupačni toaleti, ma sve. Želim da mi cijeli Mostar bude pristupačan, šta ću kad pođem na randes, neću još, al’ šta da radim, tad – mamu da povedem? Nema veze, reći ću joj da se nađemo u Mepasu, mama će me dovesti, ja ću se potruditi da me ne prokuži.
Ne tražim puno, al’ mi je želja da svi pomalo razmišljamo o meni i mojim prijateljima sa poteškoćama u razvoju, vidljivo ili nevidljivo, ista su nam prava.
Brzo ću upisati srednju školu, želim da mogu birati, a ne sebi napraviti problem, a roditeljima iskriviti leđa. Tako isto, možda budem išao i na fakultet, volio bih ja, ali eto – ako mogu, volio bih.
Ups, umalo da zaboravim moju dragu pedijatriju, doktoricu Vesnu Brkić, ona mi je dodijelila dvije-tri diplome (za hrabrost). Cijeli odjel pedijatrije volim. Dugo sam znao boraviti, oni su svi moji prijatelji, čak je jedan put dr. Borko Rajič organizirao utrku u kolicima, da me raspoloži – sjeo je u kolica i pustio me da pobijedim. Dosta mi pomažu, kad dođem na kontrolu organizirano me nose uz stepenice, jer su svi uređaji pretežno na katu, a kontrolirati se mora sve, da budem još zdraviji i jači.
To je moja priča, sigurno sam svašta nešto zaboravio, al’ mama će srediti da se ponovo javim, preko štele.
Samo molim da se obrati pozornost na sve nas i bude mnogo tolerantnije, pri tom mislim – ne blokirajte nam i ovo malo prilaza što imamo, u krugu škola, bolnica, zavoda, sjetite se, možda naiđem nekada sam, šta ću onda?”
(AbrašMEDIA)
https://www.facebook.com/nives.blazevic/videos/2414338945266654/