Aarhus centar u BiH oštro je osudio, kako navode, “sramotno eskiviranje odgovornosti nadležnih institucija”, konkretno inspekcije koja negira vezu zagađenja tla i olova u krvi stanovnika Vareša i okoline sa rudnikom “Rupice”, u vlasništvu kanadske kompanije DPM Metals.
“Oštro osuđujemo sramotno eskiviranje odgovornosti nadležnih institucija te ističemo sljedeće:
Princip „zagađivač plaća“, propisan članom 11. Zakona o zaštiti okoliša Federacije Bosne i Hercegovine, predstavlja jedno od temeljnih načela okolišnog prava i podrazumijeva da troškove sprječavanja, kontrole, monitoringa i sanacije zagađenja snosi subjekt koji svojim aktivnostima uzrokuje ili doprinosi negativnom uticaju na okoliš. Ovo načelo ima poseban značaj u slučajevima kontaminacije teškim metalima, uključujući olovo, koje predstavlja ozbiljnu prijetnju zdravlju ljudi, naročito djece, trudnica i drugih osjetljivih kategorija stanovništva. Njegova svrha nije samo da osigura naknadnu sanaciju štete, već i da spriječi prebacivanje troškova zaštite okoliša i zdravlja stanovništva na građane i javne budžete. U tom smislu, operateri čije aktivnosti nose rizik od emisija opasnih materija dužni su finansirati odgovarajuće mjere prevencije, monitoringa i zaštite okoliša.
U kontekstu navoda o povišenim koncentracijama olova kod stanovnika Vareša, princip „zagađivač plaća“ zahtijeva da teret dodatnih istraživanja, uzorkovanja i monitoringa ne snose građani ili lokalne zajednice, već operater čije aktivnosti mogu biti povezane sa nastankom ili povećanjem rizika. Čak i kada ne postoji konačan dokaz o uzročno-posljedičnoj vezi između određene industrijske aktivnosti i zdravstvenih posljedica, načelo predostrožnosti nalaže provođenje dodatnih analiza kako bi se utvrdilo stvarno stanje okoliša i potencijalni izvori kontaminacije. To uključuje monitoring kvaliteta zraka, vode i zemljišta, biomonitoring stanovništva, kao i provođenje mjera za smanjenje emisija teških metala. Ukoliko bi se troškovi takvih aktivnosti prebacili na javne institucije ili same građane, bila bi dovedena u pitanje sama svrha principa „zagađivač plaća“.
Često se kao argument protiv odgovornosti sadašnjih operatera navodi tvrdnja da je prisustvo olova posljedica historijskih rudarskih aktivnosti koje su se odvijale prije više decenija. Međutim, čak i ukoliko je određeni stepen kontaminacije postojao prije 40 ili više godina, to samo po sebi ne oslobađa sadašnjeg operatera odgovornosti. Ključno pravno i stručno pitanje nije da li je olovo historijski bilo prisutno na određenom području, već da li su sadašnje aktivnosti dovele do povećanja koncentracija olova u okolišu, mobilizacije ranije deponovanih zagađujućih materija ili povećane izloženosti stanovništva putem zraka, vode, tla ili prehrambenog lanca. U okolišnom pravu nije neophodno dokazati da je operater jedini uzrok problema; dovoljno je utvrditi da njegove aktivnosti značajno doprinose nastanku ili povećanju rizika po okoliš i zdravlje ljudi.
Dodatno, ukoliko je područje poznato po historijskom rudarenju i prisustvu teških metala, operater je bio dužan te okolnosti uzeti u obzir prilikom izrade studija uticaja na okoliš, planiranja mjera zaštite i provođenja monitoringa. Upravo postojanje prethodnog zagađenja zahtijeva pojačanu pažnju i strožije mjere kontrole, a ne predstavlja osnov za umanjenje odgovornosti. Stoga tvrdnja da je olovo prisutno još od ranijih rudarskih aktivnosti ne može biti dovoljan odgovor na zabrinutost građana niti zamjena za naučno utemeljena istraživanja. Suštinsko pitanje ostaje da li su sadašnje aktivnosti doprinijele povećanoj izloženosti stanovništva olovu i da li su poduzete sve raspoložive mjere za zaštitu zdravlja ljudi. Ukoliko takve mjere nisu provedene ili se pokaže da je operater doprinio postojećem problemu, princip „zagađivač plaća“ nalaže da upravo on snosi troškove monitoringa, zaštite i eventualne sanacije posljedica”, navodi se u saopštenju za javnost Aarhus centra.
(AbrašMEDIA)