Dok je Don Falk, klimatski naučnik, pješačio kroz šumu stari, zeleni borovi su se izdizali nad njim. Ali imao je osjećaj da nešto nije uredu. Zatim je ugledao sadnicu, lomljivu i smeđu, koju je lahko previdjeti zbog beživotnosti. Nakon što je Falk uočio jednu, i druge su mu brzo došle do izražaja. Cijela generacija mladih stabala je umrla.
Ovo je posebno razorno za populaciju drveća jer su najmlađa stabla ključna za oporavak šuma nakon masivnih događaja odumiranja, kao što su jaki šumski požari i izbijanje insekata, a obje vrste događaja će postati sve češći kako se klima bude mijenjala, rekao je Falk.
Kako bi bolje razumjeli kako ekstremni klimatski uvjeti mogu dovesti do neuspješnog primanja novih mladica, Falk i njegovi saradnici ispitali su kako pet vrsta stabala starih 4 godine reaguje na dugotrajnu sušu i vrućinu.
Otkrili su da različite vrste imaju različite nivoe otpornosti na sušu i da su sve vrste pokazale veću otpornost na toplinski val nego što se očekivalo. Njihova otkrića objavljena su u časopisu Frontiers in Forests and Global Change.
Generalno su starija stabla tolerantnija na teže uvjete, kaže Falk. Ali kada dođe do masovnog odumiranja, što može biti uzrokovano sušom i vrućinom, najezdom insekata, patogenima ili šumskim požarima, populacije drveća postaju ovisne o njihovoj sposobnosti regeneracije.
Tim je prikupio stabla od pet vrsta koje rastu na različitim visinama u planinama Jemez u Novom Meksiku. Od najniže nadmorske visine do najviše, to su bili žuti bor, piñon bor, Engelmanova smreka, američka duglazija i limber bor. Zatim su mlada stabla izložili suši i toploti u komori za rast, što im je omogućilo preciznu kontrolu temperature, vlage, svjetla i vode.
“Otprilike nakon 8 sedmica, skoro svako stablo se još uvijek moglo nositi s tim uslovima”, rekao je Falk. “Ali onda, kako se suša produžila na 12. i 14. sedmicu, sadnice žutog bora počele su umirati, a zatim su počele odumirati sadnice piñona, zatim Engelmannove smreke i duglazije.” One koje su trajale najduže (36 sedmica bez vode) bile su sadnice limber bora.
Iznenađujuće, drveće koje raste na višim nadmorskim visinama i najnižim temperaturama, duglazija i limber bor, preživjela su najduže u ovim eksperimentima. To ukazuje da je drveće otporno na sušu samo onoliko koliko je potrebno. Kako klimatske promjene budu napredovale i kako bude više stresa na drveće vjerojatno će biti selekcije za one osobine koje čine stabla najotpornijim na sušu.
Izvor: ScienceDaily
Prevod: AbrašMEDIA