Mehmed Meša Selimović (rođen – 26. aprila 1910. u Tuzli, umro 11. jula 1982. u Beogradu) na južnoslavenskim prostorima predstavlja jednog od najvećih književnika, čiji je književni angažman obilježio drugu polovinu 20. stoljeća. Selimović je obogatio književnost romanima izuzetne vrijednsti, u smislu da je svojim jezikom i stilom, strukturom svojih romana, načinima pripovjedanja i mnogo čime drugim, dao djela univerzalne vrijednosti.
Meša Selimović je autor sljedećih djela: Uvrijeđeni čovjek, Prva četa, Tuđa zemlja, Noć i jutra(scenario), Tišine, Magla i mjesečina, Eseji i ogledi, Derviš i smrt, Za i protiv Vuka, Pisci, mišljenja, razgovori, Tvrđava, Djevojka crvene kose, Sabrana djela, Ostrvo, Sjećanja i Krug.
Kroz širinu tema i motiva, kroz načine pripovjedanja, kroz konstrukciju likova i građe svojih romana i kroz dramatičnost radnje izoštravaju se istine moralne i misaone prirode o dobru i zlu, ljubavi i mržnji, životu i smrti, o ratu među ljudima i ratu u ljudima.
Meša Selimović se u našoj književnosti pojavio odmah iza Drugog svjetskog rata. Njegova proza je vrlo kompleksna u svojoj tematici i umjetničkoj strukturi, kako je naglasio književni teoretičar Milivoj Marković, ona „govori o ratu i o miru, o ljudskom strahu i sreći, slika je dalekih prošlih vremena, vrlo je intenzivni izraz naše stvarnosti, ali je i uzbudljiva vizija čovjekove budućnosti. Selimovićeva proza govori o Bosni, ali i o svetu, nacionalna je po svojoj suštini, ali je kosmopolitska po karakteru, ima snažnu istorijsku inspiraciju i izraz je najdublje umjetničke realnosti, primjer je moderne psihološke proze, analitična je i sa dubokim filozofskim reminiscencijama.
Književno djelo ovoga pisca odlikuje biran jezik i stil, sa naglašenim psihološkim nijansiranjem likova, jako prisutnim naznakama etičkih dilema, pitanjima životnog smisla, dramatičnim sukobima ljudske svijesti sa društvenom stvarnošću, suočavanjem čovjeka sa svijetom i dubokom potragom za ljudskom suštinom.
Piše: Aldina Lipovac, AbrašMEDIA