Nevjerica, užas i nijekanje. Tri sestre pratiteljice gubitka. Najdraže i najbliže osobe osjećamo kao dio sebe. Dio su našeg energetskog polja, sa njima dijelimo uspomene, doživljaj stvarnosti sagrađen od mnoštva malih i velikih događaja, dobrih ili manje dobrih, koji zajedno čine mozaik našeg života. Ako imamo sreće oni su naše dobro ogledalo koje nam vraća sliku o nama. Tako svi zajedno postojimo. Kad nisu tu oni koje volimo, ako ih ne možemo dosegnuti i s njima biti u zajedničkoj stvarnosti osjećamo bol. Prirodna i očekivana smrt zatvara jedan krug. Predvidljiva je ta smrt, uglavnom podnošljiva za okolinu, smrt koja oplemenjuje, u skladu je sa prirodnim i božijim tokovima. Ima smisao. Početak i kraj u isto vrijeme. Dobra smrt i pravedna. Postoje rastanci o kojima je teško misliti, još teže govoriti. To su oni od kojih se mozak ledi i srce uvrće u grudima.
Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
Čitala sam danas o ženi koju su nekoliko puta u nekoliko godina obavještavali da su našli posmrtne ostatke njenog brata nestalog u srebreničkom masakru. Kost u jednoj jami jedne godine, drugu kost u drugoj jami druge godine, sve tako, kost po kost, godinu za godinom. Kakav je osjećaj uvijek nanovo sahranjivati najmiliju osobu? Kakav je osjećaj vidjeti da se dragocjeni posmrtni ostaci sinova, očeva i muževa prevoze kamionom prekrivenim ceradom sa reklamom za pelet?
Kakav je osjećaj znati da su izmučena mlada tijela istrgnuta iz majčinskog zagrljaja mučena, ubijena i prebacivana iz jame u jamu da im se trag zatre?
Ta ista tijela nekad su ujutro doručkovala za kuhinjkim stolom, dok su ih majke s ljubavlju i ponosom gledale i spremale za školu. Na leđima su nosila tašnu s knjigama, a u glavi očekivanja i maštanja. Kad su bili skroz mali, majke su ih kupale, učile da govore, hodaju, žive, budu sretni. Bili su to nekad ljudi. Pravi ljudi. Sada neki kažu da ih nije ni bilo.
Kakav je osjećaj kad vam neko kaže da niste imali dijete ili muža? Znate da su bili tu. Da ste ih gledali,
dodirivali, ljubili, rodili, voljeli?
Ili ih nema i nije ih ni bilo, pa posljedično onda nema ni vas i ne treba vas biti.
A ako ih i ima, ili ih je bilo, odvešće ih kamionom sa reklamom za pelat do Memorialnog centra u Potočarima. I gotova priča. Pronađene komadiće njihova tijela, a nekad su bili cijeli ljudi.
Kakav je osjećaj zanijekati ubistvo osam hiljada ljudi?
Kakav je osjećaj ubiti osam hiljada ljudi?
Kakav je uopšte osjećaj ubiti čovjeka, sina, oca i brata, bez borbe, mučki, hinjski i životinjski?
Kakav je osjećaj očekivati smrt, a ne plašiti se smrti već onog što će prije nje biti?
Smatra se da trebaju proći barem četiri generacije potomaka da se iscjeli velika ratna transgeneracijska trauma. Koliko vremena treba proći kad je zemlja natopljena krvlju, a mrtvi se broje hiljadama? Djed, pradjed i prapradjed moga sina su bili logoraši. Moj djed je bio zatočen u Dretelju. Djed moga muža bio je u Mathauzenu. Ja sam, kao dvanaestogodišnja djevojčica iz toplog doma odvedena devedeset i neke u mrak i pakao.
Koliko je krvi, paljevine, silovanja i istrebljenja potrebno da čovjek shvati da su na jednoj strani zločinci, a na drugoj žrtve i da je to jedina ispravna podjela?
Koliko je vremena potrebno i šta treba da se desi pa da čovjek shvati da negiranjem zločina čini da njegovo vlastito sjeme ne rađa i da njegov vlastiti korijen truli?
Nevjerica, užas, a često i nijekanje tri sestre su pratilje nezamislivog gubitka, nezamislivog zločina protiv svakog djeteta, svakog ljudskog bića i Boga u nama.