Zamolio me jedan prijatelj da razgovaram sa djevojkom, strankinjom, o svojim iskustvima u ratu i tekstovima koje pišem. Reče mi da ona radi doktorsku disertaciju koja se dotiče tematike spašavanja ljudi ili pokušaja njihova spašavanja u vihoru rata, ali ljudi na suprotnoj strani. Onih drugih. Zanimala su je moja lična iskustva, ali i iskustva drugih ljudi o kojima možda nešto znam.
Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
Naravno, bilo je takvih događaja, i zaista posjedujem određena lična iskustva. Rekoh da mi je teško govoriti o ratu. Ima tu toliko toga o čemu bi se pričalo, ali ponekad dok govorim, stvari zvuče toliko nevjerovatne, iracionalne, da je zaista gotovo nemoguće shvatiti i prihvatiti da su se takve stvari dešavale. Toliko toga. Prejake priče, prejake emocije. Čini mi se da bi se takve priče zaista shvatile, osjetile, treba pričati dozirano. Malo po malo. Zaviriti u jedan čošak danas, pa sutra u drugi. Odmotavati malo po malo. Inače je previše za podnijeti. I onome ko priča, i onome ko sluša.
Zahvaljujući ratu, izgubljenom djetinjstvu i adolescenciji, ja sam danas to što jesam. Nekad se uhvatim u razmišljanju o tome kakva bi bila da se rat nije desio!? Kojim bi putem krenula, kakve izbore donosila? Da li bi pjevala svoj tužni sevdah? Da li bi imala dovoljno srca i tuge u duši da ih u pjesmu udahnem? Da li bi postojale moje apstraktne slike u kojima pokušavam sastaviti raspršene i dislocirane djeliće svoga života, napraviti balans, naći novi smisao u sadašnjm kontekstu.
Osim rata, obilježilo me je i odrastanje u neobičnoj porodici. Dali su mi ono najbolje od sebe, ali i ono najgore. Radim sa onim šta imam. Crpim iz sirovina koje dobih u nasljeđe, ono što se izcrpiti može. Život mi izgleda kao neka velika pruga puna skretnica koje spazim i uskočim, promjenim smijer. Na mjestima gdje im se ne nadam, ali nekako kao da baš tu treba da se nađu. Tako je bilo i u ratu, a i tokom moga odrastanja.
Loše stvari su rađale ponekad dobre stvari. Važno je biti spreman promjeniti perspektivu. Bez obzira na česta ranjavanja, ne želim stvarati čauru. Bolje je osjećati bol nego ne osjećati ništa. Ne osjećati ništa znači biti u čistilištu. Kao djevojčica unesrećena činjenicom da moj otac ne želi imati ništa sa mnom, da na ulici prođe pokraj mene kao da sam kamen, mislila sam da moram biti bolja da bi jednog dana poželio da me primjeti, uhvati za ruku i kaže: „Kćeri“. Učila sam ko luda, uvjek bila jedna od boljih učenica i u osnovnoj i u srednjoj školi. Htjela sam da jednog dana, kad tata odluči da se javi, bude zadovoljan sa mnom.
Kasnije, kad sam postala majka shvatila sam da je ljubav prema djeci bezuvjetna. Ako volite sebe i dobri ste sa samima sobom voljeti ćete i vlastito dijete i mariti za njega. Otac se nikada nije javio, a od te, ne tako sretne životne varijante, ostala mi je navika učenja i čitanja, pa tako i završih fakutet i načitah se knjiga. Eto, ispalo je iz toga nešto dobro.
Prisjetih se tih ratnih skretnica i momenata kada je u mrkloj tami bljesnula svjetlost koja mi je osvjetlila put i usmjerila život u nekom drugom smjeru. Sjetih se vojnika, potpuno nepoznatog, koji je viknuo: „Ne vodi žene na vojsku“, u momentu kada su nas vojnici „friško“pokupljene iz našeg stana ’93. htjeli proslijediti u ruke četi vojnika HVO- a u mostarskoj Liska ulici. Sjetih se nijemih otupjelih lica ljudi koji nam govore da tu nema mjesta za nas, kad smo nas četiri beskućnice, mama, tetka, nena i ja, banule u Hodnik narodnog pozorišta koji je služio kao šalter za protjerane. I čika Stojana kako nam pruža četiri vojničke deke i govori „Pomaknite se i napravite ženama mjesto“. Kćer Dragana mu je pred njegovim očima poginula u 17-oj godini života, 15 dana ranije. U četiri mjeseca, koliko smo tu bili, svaki je dan razgovarao sa njom, dok je nosio vodu, jeo, umivao se i šetkao holom između ljudi koji su ležali na podu, ušuškani u vojničke deke.
Sjetih se priče koju smo čuli od drugih o mom rahmetli dedi Hasanu, koji je u to vrijeme isto tako nakon puštanja iz Dretelja živio kao beskućnik u Jablanici, u Muzeju NOB-a, koji je također služio kao šalter za ljude protjerane iz svojih domova, muslimane. Desio se strašni pokolj nad ljudima, Hrvatima u Grabovici i preživjeli, izbezumljni ljudi banuli su u Muzej da se sklone. U ljudima smještenim u Muzeju je proradio gnjev i ono neljudsko, nije im se svidjela ideja da oni budu zajedno sa „njima“. Moj dedo je ustao i rekao: „Ovo su ljudi u nevolji isto kao i mi, sramite se“.
Sjetih se kesa sa hranom, obješenim povremeno na vratima našeg zatočeničkog stana tokom ’93., kad smo pokušavale biti što nevidljivije, da nas ne bi ubili i zlostavljali, kad nismo par mjeseci izašle iz našeg stana na takozvanoj „zapadnoj obali“.
Sjetih se komšinice koja je došla i ponudila mami da prenese neke naše stvari koje smatramo vrijednim da ih ona sačuva, kad nas protjeraju i opustoše nam stan. Mama je spakovala nešto mojih crteža, par mojih haljinica iz ranog djetinjstva i jedan album sa starim fotografijama. Par godina poslije dobili smo ih uredno upakovane kako smo ih i ostavili. Moj sinčić je sve donedavno nosio pantalice na tregere sa izvezenim malim kućicama na stražnjici, koje je moja mama radila za mene.
Čudnim životnim preokretom muzeji i pozorišta su postali izbjeglički centri, a mi svaki dan biramo uloge i smjerove. Iz mučne tame u svjetlo.