Mir se ne čuva i ne gradi jezikom mržnje, nisu ni za istu rečenicu
Bole nas uši od jezika mržnje, uvreda, kleveta, boli nas glava od riječi i rečenica što stvaraju napetosti i izazivaju konflikte, a koje se uz veliku buku kao kakva prljava bujica prelijevaju i razlijevaju na sve strane u javnom prostoru. Duša nas boli, iako nauka kaže da boljeti ne može. Čast svakom ali u Bosni i Hercegovini i to može, dušobolju smo puno puta opjevali. Duša boli, boli i svaki put kad se srce i želudac zgrče od neprimjerenih, vulgarnih i banalnih riječi koje dijele i povređuju, ruše mostove i spone, a znamo, zapravo pamtimo ili slutimo, da smo sposobni i za drugačije, kvalitetnije i bolje.
”Mir nema alternativu”, ”mi smo za mir” ječi u ušima sa svih strana, dok istodobno iz istih usta inih političara/ki, analitičara/ki, novinara/ki, anonimnih komentatora/ica zasipa bujica neprimjerenih, uvredljivih i vulgarnih riječi uglavnom nabacanih zbrdazdola. I svi ti bukači/e pod punim imenom i prezimenom ili u online svijetu pod nadimkom, a još češće anonimno, ne birajući riječi, bez argumenata brane gorljivo svoje pravo na slobodu govora. Pritom se ne obaziru na činjenicu da pravo nosi i obavezu, a još manje da isto i još neka prava imaju i drugi. Pozvaću se na slobodu misli i izražavanja u ocjeni takvog ponašanja, jezika i stila. Sve u svemu, to je prilično netolerantno, egoistično i bezosjećajno, često puno naučno neutemeljenih ili pravno besmislenih, populističkih, demagoških floskula i parola izrečenih jezikom ulice, neistina koje pristojna osoba koja drži do sebe ne može ponoviti, a kamoli smisliti, napisati ili širiti.
Sloboda govora je temeljno i univerzalno ljudsko pravo, ali nije apsolutna sloboda
Sloboda govora je pravo pojedinca da izrazi svoje mišljenje bez straha da će u tome biti spriječen ili da će biti kažnjen zbog izraženog mišljenja. Historija nas uči da apsolutna sloboda govora može prouzročiti štetu. Ipak, svako ograničavanje slobode izražavanja mora biti iznimka i imati jasne i razloge i limite. Jedan od rijetkih opravdanih razloga za to je sprečavanje govora mržnje i stigmatizacije pojedinih društvenih grupa.
Sloboda misli i izražavanja temeljno je ljudsko pravo zaštićeno članom 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima i priznato je kroz sve ključne međunarodne i domaće dokumente za zaštitu ljudskih prava. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u članu 10. definira pravo na slobodu izražavanja. ”Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija”. U članu 10. navodi se i pod kojim okolnostima pravo na slobodu izražavanja može biti ograničeno. ”Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvata dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprečavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudske vlasti”.
Jedinstvene definicije govora mržnje nema. Ukratko, govor mržnje definira se kao usmeni ili pisani govor koji se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje mržnje prema određenoj grupi ili pojedincu zbog nekog njenog određenja s ciljem stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja i/ili raspaljivanja već postojeće mržnje s tim što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje.
Mržnja je razorna i destruktivna, rađa se iz straha i neznanja, ostavlja ozbiljne posljedice, kako na emocionalno, psihološko i fizičko zdravlje pojedinca tako i na zdravlje društva. Govor mržnje zahtijeva odlučan, zreo odgovor. Tuk na utuk loša je strategija rješavanja/ neutraliziranja/ obuzdavanja/prevladavnja govora mržnje, jer jezik mržnje hrani se ako se uzvrati jezikom mržnje.
Sloboda govora osigurava razmjenu ideja i mišljenja u društvu što dovodi do promjena koje vode stalnom napretku. Totalitarni režimi uvode cenzuru, šire neznanje i strah. Cilj je da se održe. Sloboda govora je pravo koje ima veliku moć, između ostalog, i da naruši druga prava. Važno je osvjestiti tu moć posebno u podijeljenim, postkonfliktnim, tranzicionim društvima poput našeg koje još uvijek traži puteve zaliječenja. Društvu u kojem su zdrav razum, odgovornost i sankcije na margini, u kojem se relativizira pravo drugog i drugačijeg, u kojem se bol i patnja minimiziraju i ismijavaju. Društvu koje se još nije zrelo suočilo sa svojom prošlošću, posebno ratnom. Društvu u kojem se njeguje narativ ”naši i njihovi”, u kojem je narativ ”mi i oni” jači od narativa čovjek. Društvu u kojem nisu jasno vidljive ni sankcije za počinitelje različitih krivičnih djela niti pravda za žrtve i oštećene. I to u svim oblicima, od ratnih zločina preko tajkunskih privatizacija i pljački do različitih oblika korupcije koja nagriza i rastače sve pore našeg društva. Društvu u kojem su žive različite predrasude i stereotipi koji vode marginalizaciji i diskriminaciji ranjivih grupa. U takvom društvu jako je važno sistemski zaštiti i promovirati pravo na slobodu govora i odlučno suzbiti svaki oblik govora mržnje koji može voditi nasilju i daljnjoj destrukciji društva. To nije lak zadatak, traži snažan sistemski odgovor, ali i posvećenost svakog od nas.
Iako se čini da je lako razlučiti slobodu govora i govor mržnje, posebno pravno, između njih puno je nijansi. U procesu razlučivanja bitan je kontekst, namjera ali i spremnost društva i pravosuđa da se uhvati s tim u koštac. Ključni elementi različitih definicija govora mržnje su da je riječ o javnom govoru, izrečenom u javnom prostoru, ili proširenom u javni prostor putem medija, internetskih platformi ili društvenih mreža, koji za cilj ima napasti, ocrniti, obezvrijediti, dehumanizirati, demonizirati, obespraviti, zastrašiti ili nahuškati na neku osobu ili grupu ljudi, a najčešće se radi o pripadnicama i pripadnicima manjinskih grupa koje žive u nekom društvu ili drugim grupama koje su zbog svog položaja izvrgnute diskriminaciji ili marginalizaciji.
Ključno pitanje je gdje prestaje sloboda govora, a počinje govor mržnje? Odgovora je više. Jedan od odgovora ponudila je šefica Ureda Vijeća Evrope u Bosni i Hercegovini Bojana Urumova gostujući u emisiji ”Među nama o nama” Radija Bosne i Hercegovine.
”Evropski sud za ljudska prava tumači da govor koji je zaštićen uključuje ideje i / ili informacije koje mogu uvrijediti, šokirati i uznemiriti, a ne samo one ideje i informacije koje su široko prihvaćene ili koje nas ostavljaju ravnodušnim. Međutim što se tiče govora mržnje evo jedne definicije. To su sve vrste izražavanja koje šire, podstiču, promovišu ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju ili druge forme mržnje bazirane na netoleranciji prema drugima uključujući i agresivni nacionalizam i etnocentrizam”, navela je Urumova.
U Bosni i Hercegovini ne postoje zvanične statistike o govoru mržnje. Pravni okvir protiv govora mržnje je neujednačen i prilično fragmentiran. Različite vrste zakona upravljaju tom oblašću. Krivični zakon BiH ne daje eksplicitnu definiciju govora mržnje, regulira ga kroz nekoliko različitih članova, dok se ostali zakoni razlikuju, od zabrane diskriminacije, pa do Izbornog zakona koji izričito zabranjuje govor mržnje. U izvještaju Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH navodi se da država ima snažan zakonodavni i institucionalni okvir, ali da je stepen sankcioniranih incidenata govora mržnje na veoma niskom nivou, te da su razlozi za to višestruki, između ostalog sociološke i političke prirode.
Stručnjaci/kinje različitih profila prije svih sociolologije i psihologije, analitičari/ke i novinari/ke upozoravaju da je govor mržnje u porastu, da ga je najviše u online prostoru i politici, ukazuju na opasnost od posljedica nesankcioniranog govora mržnje koje smo skupo platili u bliskoj pošlosti, na dalekosežne posljedice po mlade generacije.
U posljednjem izvještaju Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI) o Bosni i Hercegovini i Preporuci Komiteta ministara Vijeća Evrope svojim državama članicama o borbi protiv govora mržnje (CM/Rec. 2022/16) vlastima je upućen poziv da zajedno s organizacijama civilnog društva i međunarodnim asocijacijama razviju sveobuhvatne strategije za sprečavanje i borbu protiv govora mržnje. O onome što je konkretno urađeno slika će biti preciznija nakon posjete Evropske komisije za borbu protiv rasizma i netolerancije. To tijelo Vijeća Evrope posjetiće krajem proljeća Bosnu i Hercegovinu i sačiniti preporuke.
Govor mržnje je negativna pojava, kako nas historija uči destruktivna, toksična, opasna za svako društvo
Rješavanje govora mržnje ne znači ograničavanje ili zabranu slobode govora, to znači spriječiti da govor mržnje eskalira u nešto opasnije, neprijateljstvo i nasilje. Govorom mržnje najviše su osim etničkih i vjerskih grupa, pogođene ranjive i marginalizirane grupe poput Roma i Romkinja, migranata/kinja, pripadnika/ca LGBTI zajednice, osoba sa invaliditetom, žena, a nekad i starije osobe, osobe koje se nalaze u nekom podređenom položaju.
U dobu i ambijentu ”post – istine”, marginalizirane etike i pozitivnih vrijednosti poput znanja i vještina, tehnološkog napretka koji doprinosi površnosti, čini se da u kakofoniji opasnog, neprimjerenog i ružnog govora u javnom i online prostoru većini nije lako prepoznati govor mržnje, pa i kad je očit teško mu se suprotstavljaju.
Nakon svega što smo prošli kao društvo moramo se zapitati kako nas ta tema ne dotiče. Zašto ne prepoznajemo jezik mržnje? Zbog čega mu se snažnije ne odupiremo? Kako to upadamo u zamku toksičnog neznanja i stereotipa o drugom i drugačijem i progovoramo jezikom mržnje? Do kada ćemo jezik i govor mržnje koristiti, trpjeti, podnosti i praštati? Odgovora i na ova pitanja bilo bi vjerovatno koliko i upitanih.
Iz jedne od perspektiva odgovori bi mogli biti ovakvi. Jezik mržnje ne prepoznajemo jer malo znamo o drugom i drugačijem, nedostaje nam obrazovanja i odgoja na ličnom i društvenom nivou. Ne odupiremo se jeziku mržnje jer ga ne prepoznajemo, nismo svjesni uzroka, posljedica, a ni njegove toksičnosti i opasnosti ni kao pojedinci ni kao društvo. Otupili smo od vlastitih strahova i briga, postali ravnodušni, nedostaje nam empatije i zbog toga upadamo u zamku. Jezik i govor mržnje koristit ćemo, trpjeti, podnosti, praštati sve dok ne osvjestimo sve negativnosti koje nosi, sve dok ne upoznamo drugo i drugačije i razvijemo empatiju.
Jedno od načela, koje su generacije rođene u drugoj polovini prošlog vijeka slušale od svojih roditelja i učitelja, bar na našim prostorima, glasilo je otprilike ovako ”Ne čini drugom ono što ne želiš da drugi čine tebi”. Učili su nas, mnoge i naučili jedno od univerzalnih, temeljnih etičkih načela. Neki će vremenom spoznati da se to načelo smatra srebrenim pravilom morala. Bila su to na ovim prostorim vremena deklarativno većinskog ateizma, danas su dominantna većina deklarirani vjernici. Zlatno pravilo morala, temeljno etičko načelo glasi ”Čini drugima što želiš sebi ”. Zajedničkim načelom za mnoge religije proglašeno je u Deklaraciji o svjetskom etosu koju je usvojio Parlament svjetskih religija u Čikagu 1993. godine.
Zlatno pravilo je univerzalno, propisuje jednak odnos prema svim ljudima, a ne samo pripadnicima svoje grupe. Tokom historije mnogi filozofi i vjerske vođe isticali su na razne načine ovo univerzalno moralno načelo koje se nalazi u korijenu različitih kultura kao poželjan odnos u ljudskoj zajednici. Zlatno pravilo nalazi se u temeljima modernog koncepta ljudskih prava.
Različitost je bogatstvo. Mir se ne može i ne gradi jezikom mržnje, greške se plaćaju skupo. Čini se da je krajnje vrijeme da kao društvo izvučemo pouke i u zemlji u kojoj su čovjek, zdrav razum, odgovornost i etika na margini presložimo prioritete. Za početak možda bismo mogli u presjeku svih naših osobnih skupova i podskupova napisati čovjek, primjeniti zlatno ili srebreno pravilo, ponoviti ga i što je još važinije kroz odgoj i obrazovanje naučiti mlade, mijenjati ambijent u kojem živimo i pružiti priliku našem društvu da se regenerira, revitalizira i razvija u ljepoti svoje različitosti. Suzbijanje govora mržnje, uz punu zaštitu i promociju prava na slobodu govora, jedan je od prioriteta u tom procesu. Društvo nije imaginarna kategorija, kakvo god je naše je. Svi skupa smo ga učinili takvim, svako od nas, neko djelovanjem neko nedjelovanjem. Kako god, do nas je. Mir nema alternativu, preuzimanjem odgovornosti i njegovanjem pozitivnih vrijednosti čuvamo ga.
Izvor: Mreža za izgradnju mira