Muzika Bitipatibi djeluje kao da se neprekidno nalazite u stanju buđenja, ali svuda oko vas još uvijek su sjenke noći. Raspleteni između shoegazea i rastočenog post-punka, oni nude smirenje.
Autor: Ronald Panza, AbrašMEDIA
Crveni reflektori bacaju odraze na tijela, koja se skladno lijepe s indigo bojom noći iznad glave benda i publike. Muzika se sporo razvija i čini se kao da nikada neće zauzeti svoj pravi oblik. Ali ipak, uporni melankolični tonovi su izmiješani zvukom dvaju klavijatura – nježnim porculanskim tipkama crumara i neonskim juno-oa. Pjesme se grupiraju oko vokala Une Gašić, koji svojim smirenim, ali i noćnim sjajem spaja i budi uspavane zvukove. Reski, oštri zvuk post-punk gitare odlično se spaja s žicama koje vire iz obližnjih ruševina, a oslobođeni i pulsirajući bass − svojevrsni motorički kontrapunkt, kao da uvode neki drugi grad na scenu Abraševića. Taj drugi grad sastavljen je od tihih poziva, obećanja, izazova, tajni i otkrivanja. Oni sačinjavaju njegove ulice, parkove, jezera i fontane. Ovo je muzika koja treba gradove i ako nema sreću da se izvodi u jednom od njih, onda će ga sama stvoriti. Imali smo sreću da nam se na trenutak pojavi.
Prostor Abraševića pulsira na vrućini koja isparava iz zidova i kamenoga poda. Ljudi su uglavnom sklonjeni u polukrugu mraka, što im omogućava da se povuku u svoje svjetove. Ipak, kako melankolični zvuk dominira, ljudi ne mogu usmjeriti očekivanja i kreću glasni razgovori koje pjevačica mora prekinuti, jer je nadglasuju bez ikakvoga smisla. No, osjećaj grada i mogućnost izbora ipak pobjeđuje u rijetko smislenoj noći. Zvukovi nastavljaju hladiti u prostoru. Umjesto noćnih klubova, koji odzvanjaju do bludnih svitanja, na trenutak je pred našim umornim ušima zvukom oživjela jedna od onih fontana koje spavaju same u mraku. Dok Una nastavlja teći, kao da je sve to i previše ne zanima.
Snimak nastupa benda Bitpatibi možete poslušati ovdje: