Projekt Cybersyn, pokrenut u Čileu između 1971. i 1973., bio je pionirski pokušaj uvođenja računalnog sustava za upravljanje ekonomijom u stvarnom vremenu. Umjesto da tehnologija služi za demokratsko sudjelovanje u odlučivanju ili za optimizaciju resursa na korist društva, danas raspolažemo visoko naprednim algoritmima za praćenje i predviđanje potrošačkih navika, algoritamsku manipulaciju tržišta i nadzor radne snage.
Piše: Filip Pračić, H-Alter
“Ako bi postojao um koji bi mogao simultano registrirati sve procese prirode i znanosti, mjeriti dinamike njihova kretanja, te predvidjeti rezultate njihove interakcije, takav bi um, naravno, mogao a priori iscrtati besprijekorni i iscrpni ekonomski plan, počevši s brojem jutara pšenice, do posljednjeg gumba na prsluku.” – Lav Davidovič Trocki
U ranim satima 11. rujna 1973. u Santiagu je počeo vojni puč protiv demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea. Dok su tenkovi i vojnici opkoljavali centar grada, a zrakoplovi bombardirali predsjedničku palaču La Moneda, Allende je odbio ultimatum da podnese ostavku. Iz dvorana preplavljenih dimom i plamenom uputio je posljednji govor putem radija, poručivši da povijest nikada neće izbrisati njegovu borbu. Ubrzo nakon toga, dok su vojnici nasilno provaljivali u palaču, Allende je okončao vlastiti život raznijevši si glavu puškom – simbolično i tragično, postavši žrtva brutalnog i krvavog prevrata kojim je Čile gurnut u sedamnaest godine vojne diktature pod palicom Augustoa Pinocheta. Ovaj krvavi državni udar otvorio je put Friedmanovim monetarističkim eksperimentima u Čileu, Allendeova je vizija demokratskog socijalizma okončana, a zajedno s njom oknočan je jedan od najavangardnijih eksperimenata uporabe tehnologije u političke svrhe: projekt Cybersyn, kojeg je The Guardian 2003. godine opisao kao “neku vrstu socijalističkog interneta, desetljećima ispred svoga vremena“.
Projekt Cybersyn, pokrenut u Čileu između 1971. i 1973. i bio je pionirski pokušaj uvođenja računalnog sustava za upravljanje ekonomijom u stvarnom vremenu. Osmislio ga je britanski kibernetičar Stafford Beer, a u svega nekoliko mjeseci uspostavljena je mreža teleks-veza koja je povezivala ključne industrijske centre s računalima u Santiagu, omogućujući vladi da raspolaže podatcima starim samo 24 sata. Sustav je nastao u trenutku kada je nova vlast morala koordinirati složenu mrežu tvornica i rudnika u različitim režimima upravljanja – od nacionaliziranih poduzeća do radnički okupiranih pogona i privatnih kompanija. Iako su temelje nacionalizacije već postavili demokršćani prethodne vlade Eduarda Freija, Allende je proces ubrzao, naročito eksproprijacijom rudnika bakra i strateških servisa pod kontrolom američkih korporacija. U uvjetima ograničenih resursa i sve jačeg pritiska SAD-a, Cybersyn je predstavljao pokušaj stvaranja učinkovitog, decentraliziranog modela koordinacije nacionalne ekonomije. Dakako, Nixonova uprava bojala se Allendea zbog onoga što potencijalno predstavlja ostatku Južne Amerike: mogućnost supostojanja demokracije i socijalizma, što je sve suprotno tadašnjoj propagandi SAD-a, te kao takvo nedopustivo.
Jednu od ključnih uloga u priči o projektu Cybersyn imao je Fernando Flores, visoki dužnosnik Čileanske korporacije za razvoj proizvodnje (CORFO), zadužen za koordinaciju između nacionaliziranih poduzeća i države. Kao industrijski inženjer, specijalizirao se za operacijska istraživanja – granu primijenjene matematike posvećenu traženju optimalnih rješenja u složenim procesima odlučivanja. Upravo ga je izučavanje ove discipline dovelo do djela britanskog znanstvenika i konzultanta Stafforda Beera, međunarodno poznatog pionira kibernetike upravljanja. Floresa nije privukla samo tehnička, nego i filozofska dimenzija Beerova rada – vizija kibernetike kao alata za Allendeov projekt demokratskog socijalizma oslobođenog birokratskih okova, u kojem radnici sudjeluju u odlučivanju, a građanske slobode ostaju zaštićene.
Naravno, danas je sama riječ “kibernetika” dobila patinu te zvuči pomalo retro-utopijski (a ponekad i distopijski). No u svojoj srži, kibernetika istražuje kako različiti sustavi –biološki, tehnički ili društveni – upravljaju komunikacijom, donošenjem odluka i akcijama. Dakle, kibernetika se prema riječima njezina osnivača Norberta Wienera bavi općim zakonitostima procesa upravljanja, reguliranja, dobivanja, pohranjivanja, pretvorbe i prijenosa informacija u sustavima neovisno o njihovoj prirodi. Njezina revolucionarnost sastojala se upravo u tome da kroz apstrakciju pojma “informacije” promatra i otvara put kompatibilnosti živih i neživih sustava. Riječima samog Wienera: “Živčani sustav i automatski stroj u svojoj su biti slični jer su oboje naprave koje donose odluke na temelju nepotpunih informacija.”
Beer je u projekt ugradio vlastite teorije kibernetičkog upravljanja u industrijskom kontekstu, razrađene u knjizi Mozak firme (1972.). U srpnju 1971. Flores mu se obratio s prijedlogom primjene njegovih teorija na upravljanje nacionaliziranim sektorima čileanske ekonomije. Beer je u tome prepoznao povijesnu priliku i odlučio se uključiti mnogo dublje od pukog savjetovanja: napustio je većinu konzultantskih angažmana i velik dio vremena posvetio onome što će ubrzo postati Projekt Cybersyn. Ovu je ponudu Beer prihvatio s entuzijazmom: potaknut godinama frustracija zbog tek djelomične primjene njegovih ideje u svijetu korporacija, napokon mu se otvorila prilika da svoju viziju provede u cijelosti – i to na razini cijele države! Jedan od glavnih ciljeva projekta bio je prijenos dijela ovlasti odlučivanja na same radnike u poduzećima, s ciljem razvijanja radničkog samoupravljanja i prakse participativnog rukovođenja gospodarstvom.
Projekt je često bio predstavljen kao “znanost naroda“, naglašavajući anti-tehnokratski karakter Cybersyna, a sam Beer nastojao je pokazati da sustav nije puko pitanje učinkovitosti, nego i širenja participacije, decentralizacije i učvršćivanja Allendeovih socijalističkih demokratskih ciljeva. Beer je otvoreno simpatizirao deklarirane ideale čileanskog socijalizma – očuvanje demokratskog poretka i radničke autonomije – umjesto nametanja sovjetskog modela stroge hijerarhijske kontrole. Pritom ga je snažno oblikovala i Trotskyjeva kritika sovjetske birokracije, koja je utjecala na njegov dizajn sustava u Čileu: “U Čileu sam svjestan da ulažem maksimalan napor u prijenos vlasti na niže razine. Vlada je svoju revoluciju utemeljila na tome; a ja smatram da je to dobra kibernetika.”
Beer je podjednako bio svjestan opasnosti centralizacije kao i njezine suprotnosti – prevelike decentralizacije i autonomije – koje mogu dovesti do kaosa koji ugrožava društveni sustav u cjelini, kroz paralizirajuću hiperprodukciju ili nestašice. Njegov je model zato nastojao maksimizirati samoupravljanje unutar pojedinih dijelova sustava, oslanjajući se na redundantne, bočne i višesmjerne komunikacijske mreže, ali istodobno zadržati i određene vertikalne kanale kontrole – kako bi se očuvala stabilnost i omogućilo dugoročno planiranje. Umjesto apstraktne dileme (između centralizacije i decentralizacije), Beer je postavljao konkretnije pitanje: koliki je maksimalni stupanj decentralizacije koji sustav može podnijeti da bi i dalje nesmetano funkcionirao? Čim se podrobnije upoznao s funkcioniranjem sustava, Allende je od Beera tražio da još snažnije razvije njegove decentralizirajuće, radničko-sudioničke i antibirokratske mogućnosti. Nije želio da Cybersyn bude tehnokratski alat za ekonomsko planiranje po sovjetskom modelu, već instrument u rukama radnika: sredstvo njihova izravnog sudjelovanja u odlučivanju. Beer je bio impresioniran tom ambicijom, a politička klima u zemlji postupno ga je još više radikalizirala.
Par desetljeća kasnije, u svojoj provokativnoj knjizi Prema novom socijalizmu (1993.), britanski informatičar Paul Cockshott i ekonomist Allin Cottrell osvrnuli su se na projekt Cybersyn navodeći ga kao inspiraciju za vlastiti model računalno vođene planske socijalističke ekonomije. Ovaj dvojac cyber-lenjinista tvrdi da napredak u računalnoj snazi i primjena složenih matematičkih modela u potpunosti uklanjaju tradicionalnu kritiku planiranja: da planer nikad ne može imati bolju informaciju od tržišta. No, bez ulaženja u digresiju oko njihovog osebujnog ekonomskog modela, Cockshott i Cottrell opisuju projekt Cybersyn kao “…pionirski pokušaj digitalnog planiranja u realnom vremenu, koji je važan upravo jer ilustrira kako računalna tehnologija može povezati proizvodnju i potrošnju te omogućiti dinamično i informirano planiranje, što je dotad smatrano nemogućim izvan tržišnih okvira”. Naglašavaju njegovu sposobnost prikupljanja i obrade podataka iz tvornica gotovo u stvarnom vremenu, što omogućuje brzu reakciju na promjene i bolju koordinaciju resursa. Posebno hvalevrijednom ističu transparentnost sustava i njegov potencijal da smanji rasipanje resursa, usmjeri proizvodnju prema stvarnim potrebama društva te demonstrira kako tehnologija može služiti demokratskom i socijalnom planiranju.
Nešto recentnije, autori Leigh Phillips i Michal Rozworski u svojoj provokativnoj knjizi Narodna Republika Walmart (2019.) cijelo poglavlje posvećuju upravo projektu Cybersyn, a njihova središnja teza glasi da današnja procesorska snaga i računalne mreže, kakvima raspolažu korporativni i državni giganti poput Amazona, Walmarta ili Pentagona, pružaju jasan dokaz kako je planska ekonomija ne samo izvediva, nego i potencijalno učinkovitija od tržišne koordinacije. Phillips i Rozworski ističu kako megakorporacije u svojoj unutarnjoj organizaciji već funkcioniraju poput planskih ekonomija, pri čemu milijuni transakcija, logističkih procesa i podataka ne prolaze kroz tržište, već se koordiniraju hijerarhijski i putem sofisticiranih algoritama. Upravo ta činjenica, tvrde oni, razotkriva mit o navodnoj nužnosti tržišta te otvara prostor za promišljanje socijalističkog planiranja na nacionalnoj i globalnoj razini. U prilog svojim tezama, genijalnost Cybersyna i Beerovog modela hvale upravo zato jer se: “(…) politika slijevala prema dolje do tvornica, dok su potrebe i problemi tvornica istodobno stizali prema gore, u stalnoj prilagodbi novim uvjetima. Kao ogorčeni kritičar sovjetske birokracije, Beer je vjerovao da će centralno vođene statističke usporedbe onemogućiti falsificiranje izvještaja kakvo je bilo uobičajeno u SSSR-u, te omogućiti mnogo brže otkrivanje ‘uskih grla’ i problema u proizvodnji. Cilj je bio – koliko je to tada bilo moguće – postići ekonomsku kontrolu u stvarnom vremenu, viziju koja je u to doba bila gotovo nezamisliva, bez obzira na ideološki predznak.”
Postavlja se pitanje: kako je taj osebujan sustav zapravo funkcionirao? Projekt Cybersyn temeljen je na teoriji održivih sustava u organizacijskom dizajnu. Sam naziv projekta kombinacija je engleskih riječi “cybernetics” i “synergy”, a u Čileu je prilagođen u Synco – akronim za “Sistema de Informacion y Control” – ali i igra riječi s brojem pet (cinco), kao aluzija na pet razina Beereva modela održivog sustava.
Sastojao se, dakle, od pet komponenti: 1) kontrolnog centra, 2) teleks-mreže Cybernet, 3) ekonomskog simulatora CHECO, 4) softvera Cyberstride i 5) sustava Cyberfolk – zamišljenog kako bi omogućio građanima u stvarnom vremenu anonimno prijavljivanje zadovoljstva ili nezadovoljstva najavljenim odlukama, što bi osiguralo objektivnost informacija i spriječilo autokratske zlouporabe, te omogućilo pravovremenu intervenciju kada je to bilo potrebno. Zbog kratkog životnog vijeka projekta, takozvani Cyberfolk – kao peta i završna komponenta sustava – nažalost nikada nije zaživio. Cybernet je dakle omogućavao dvosmjernu komunikaciju između tvornica i središnje vlasti u Santiagu, dok je Cyberstride prikupljao podatke o proizvodnim pokazateljima, poput zaliha sirovina ili stope izostanka radnika, i upozoravao na odstupanja gotovo u stvarnom vremenu. Podaci su se potom unosili u CHECO, koji je vladi omogućavao predviđanje posljedica ekonomskih odluka. Menadžeri u sofisticiranoj operacijskoj sobi (tzv. Opsroom) pratili su ključne pokazatelje i formulirali odgovore na krizne situacije te ih putem teleks-mreže prosljeđivati poduzećima.
Nekoliko desetaka teleksa bilo je raspoređeno po čileanskim tvornicama, odakle su svakodnevno pristizali kvantificirani pokazatelji proizvodnih procesa – od utroška sirovina i razine izlazne proizvodnje do broja izostanaka radnika. Ti su podatci zatim ulazili u centralni statistički program u Santiagu, koji je izrađivao kratkoročne prognoze učinka i predlagao nužne prilagodbe. Nakon rasprave u operacijskoj sobi, prijedlozi su se vraćali natrag u tvornice. Sustav je bio zamišljen kao višeslojna struktura koja je funkcionirala na razini poduzeća, grane, sektora i ukupne ekonomije. Središnji dio projekta bilo je modeliranje proizvodnih procesa, za što su bili zaduženi inženjeri operacijskih istraživanja. Koristili su tehniku takozvanog “kvantificiranog dijagramiranja toka” (engl. quantified flowcharting), koja se temeljila na izradi dijagrama čitavog proizvodnog procesa s naglaskom na identifikaciju problema i ‘uskih grla’. Budući da je svakoj tvornici bio dodijeljen tek jedan stručnjak, napredak je bio spor, pa je do kraja projekta u potpunosti modelirano i povezano dvadesetak tvornica.
Prikupljeni podatci analizirali su se u operacijskoj sobi, futurističkom prostoru koji je projektirao Gui Bonsiepe sa svojim dizajnerskim timom. Dizajn Opsrooma svojom je sci-fi estetikom podsjećao na interijere Zvjezdanih staza, a bio je opremljen rotirajućim stolicama s ugrađenim komandnim tipkama i velikim projekcijskim ekranima, te zamišljen kao središte kolektivnog odlučivanja. Računalni programi pritom su imali funkciju filtera: donositeljima odluka prikazivali su se samo ključni pokazatelji koji su zahtijevali reakciju. Svaka tvornica imala je pravo na lokalnu intervenciju, ali je postojala i sigurnosna mreža – ako problem nije riješen u zadanom roku, uključivala se viša razina upravljanja. Na taj je način zamišljena ravnoteža između autonomije i koordinacije, odnosno između lokalne inicijative i održivosti cjelokupnog sustava. Demokratska pretpostavka projekta bila je da će radnički odbori, uz pomoć novih vizualnih i računalnih pomagala, moći u realnom vremenu upravljati tvornicama bez potrebe za specijaliziranim stručnim znanjima.
Dok je većina svjetskih gospodarstava funkcionirala na temelju kvartalnih izvješća i godišnjih projekcija, Allendeov je Čile gradio sustav kontinuiranog informacijskog toka. Santiago je, u tom smislu, funkcionirao poput mozga nacionalnog gospodarstva, kojeg su neprestano napajali silni podatci prikupljeni iz industrijskih organa. No, kakvi su zapravo bili rezultati? Prema službenim statistikama, Čileanska je vlada u početku ostvarila uspjeh u procesu nacionalizacije: BDP je u prvoj godini vlade porastao za 7,7%, a industrijska proizvodnja za 13,7%. Prema povjesničarki tehnologije Eden Medini, do svibnja 1973. godine u Cybersyn je u određenoj mjeri bilo uključeno 26,7% nacionaliziranih industrija, koje su donosile 50% ukupnih prihoda. Ukupni troškovi sustava iznosili su približno današnjih 96.000 eura.
Cybersyn je zapravo svoju pravu snagu i učinkovitost pokazao u listopadu 1972., za vrijeme masovnog štrajka poslodavaca i prijevoznika, kada je teleks-mreža učinkovito omogućila komunikaciju među regijama i održavanje distribucije osnovnih dobara diljem zemlje. Upravo su teleks-uređaji sustava pomogli organizirati transport resursa u glavni grad s tek dvjestotinjak kamiona, čime je značajno umanjena planirana šteta štrajka vozača. Mreža je omogućila vladi da odmah locira gdje su pojedine nestašice kritične i gdje se nalaze vozači koji nisu sudjelovali u bojkotu, te tako brzo i učinkovito mobilizira ili preusmjeri vlastite transportne resurse kako bi roba nastavila kolati. Naravno, štrajk protiv Allendeove vlade bio je masno financiran od strane SAD-a, kao dio njihove sustavne i dugogodišnje ekonomske opstrukcije. Prema riječima američkog ambasadora Edwarda Korryja: “Niti jedan vijak ili matica neće stići do Čilea pod Allendeom. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da osudimo Čile i Čileance na krajnju neimaštinu i siromaštvo”.
Nadalje, nije se radilo samo o operaciji koju s vrha, iz predsjedničke palače La Moneda, vodi Allende sa svojim ministrima. Štrajk je prisilio javna poduzeća da se sama udruže u tzv. industrijske pojaseve te da koordiniraju protok sirovina i proizvoda. U predsjedničkoj palači uspostavljen je centralni zapovjedni centar povezan s nizom specijaliziranih operativnih jedinica koje su pokrivale ključne sektore: promet, industriju, energetiku, bankarstvo, opskrbu robom itd. Mreža je omogućila vladi da prati stanje u državi u stvarnom vremenu i pravovremeno reagira. Mreža je, dakle, povezala zapovjedni centar vlade s horizontalnim aktivnostima na terenu. Kako piše Eden Medina: “Mreža je pružila komunikacijsku infrastrukturu koja je povezivala revoluciju odozgo, pod vodstvom Allendea, s revolucijom odozdo, predvođenom čileanskim radnicima i pripadnicima grassroots organizacija, te je koordinirala aktivnosti obje strane u kriznom trenutku.”
Strategija se pokazala učinkovitom: nestašice su ublažene, zalihe hrane i goriva održavane na stabilnoj razini, a distribucija sirovina nastavila se za većinu ključnih poduzeća. Do kraja mjeseca, štrajk je bio gotovo potpuno slomljen, a njegov cilj – potpuna paraliza zemlje – nije ostvaren. Rezultat je nadahnuo Beera da zamisli širu primjenu kibernetike u podršci radničkom sudjelovanju. U riječima koje rezoniraju stavovima anarho-sindikalizma, Beer je izjavio: “Osnovni odgovor kibernetike na pitanje kako sustav treba biti organiziran jest da se sustav organizira sam.”
Svoju knjigu Kibernetski revolucionari (2011) – koja predstavlja najiscrpniji prikaz priče o projektu Cybersyn – Medina gradi na ideji susreta dviju utopija – one političke i tehnološke. U njezinoj opširnoj analizi one su nerazdvojene: tehnologija je zamišljena kao sredstvo koje utjelovljuje političke ideale, a ne tek kao hladan instrument centralizirane kontrole. Cybersyn tako nije bio puka priča o planiranju i učinkovitosti, već pokušaj da se u same tehničke sustave ugrade socijalističke i demokratske vrijednosti, gdje Medina zaključuje da je Cybersyn ponudio “…novi oblik decentralizirane, adaptivne kontrole koji poštuje individualnu slobodu, a da se pritom ne ugrožava kolektivno dobro.” Politika je, slikovito rečeno, bila utkana u samu arhitekturu projekta. No unatoč ambicioznom zamahu, Cybersyn se ubrzo suočio s nizom ograničenja (više društvene nego tehnološke naravi): od oskudne računalne infrastrukture i nedostatka stručnjaka za kibernetiku i softver, preko unutarnjih političkih otpora i birokratskog zazora, pa sve do vanjskih pritisaka i ekonomskih sankcija. Drugim riječima, sustav nije mogao zaobići brutalnu realnosti tadašnje čileanske geopolitike.
Iako je projekt naglašavao sudionički i antibirokratski karakter, Medina ostaje kritična i bez pretjeranog romantiziranja ističe kako je stvarna uloga samih radnika u praksi ostala vrlo ograničena. Inženjeri Cybersyna u pravilu su najprije razgovarali s višim menadžmentom, zatim sa srednjim, a tek potom s proizvodnim inženjerima, dok su se radnički odbori konzultirali tek povremeno. Samo modeliranje tvornica zahtijevalo je visoko obrazovane stručnjake za operacijska istraživanja, kojih je u Čileu tada bilo vrlo malo. Otpor je pritom dolazio i od direktora tvornica, bilo zbog njihova klasnog položaja koji ih je činio nesklonima projektu, ili pak nerazumijevanja njegovih ciljeva. Čak i kada je suradnja s radničkim odborima bila službeno predviđena, društvene podjele pokazale su se teško premostivima: radnici su se često nalazili na margini komunikacije, dok su inženjeri preferirali suradnju s upravom. Sve u svemu, postoje tek rijetki dokazi da su radnici bili izravno uključeni u oblikovanje modela, a projekt se raspao prije nego je aspekt Cyberfolka imao priliku zaživjeti u praksi.
Nadalje, Medina naglašava da – ma koliko projekt bio domišljat – sudbina Cybersyna nije ovisila samo o tehnologiji, nego i o stabilnoj političkoj potpori, organizacijskom jedinstvu i širem društvenom okruženju. Cybersyn nikada nije do kraja sazrio, niti je zaživio u svim nacionaliziranim industrijama, a njegov politički doseg ostao je ograničen. No upravo u tome Medina vidi važnu pouku: tehnologija nikada nije neutralna. Oblikovanje, provedba i neuspjeh ovog projekta dragocjen je uvid u političku povijest – jer svaka je tehnologija istodobno i tekst koji otkriva vrijednosti, sukobe, nade i razočaranja svojega vremena: “Premda Čile nikada nije uspio do kraja ostvariti ni političke ni tehnološke utopije opisane ovdje, te napore ne bismo smjeli podcijeniti. Pokušaji da se politika i tehnologija povežu s ciljem stvaranja pravednijeg društva mogu otvoriti nove mogućnosti – tehnološke, intelektualne, političke i druge. Takva nastojanja mogu ostaviti važno nasljeđe, čak i ako nikada nisu potpuno ostvarena.”
Iz današnje perspektive, vizija poput Cybersyna poprima svojevrsnu retro-futurističku auru, jer svjedoči o nastojanju jednog društva koje je gajilo vjeru u postojanje budućnosti (što je za današnji lijevi politički imaginarij uglavnom stran pojam). Allendeova revolucija “s okusom crnog vina i empanada” završila je s mirisom zračnih paljbi, dima i okusom krvi u ustima. Salvador Allende u svojem je posljednjem obraćanju putem radija, tokom samog puča 11. rujna 1973., izjavio: “Prije ili kasnije, ponovno će se otvoriti veliki putevi kojima će slobodni ljudi hodati kako bi izgradili bolje društvo.”
Kada će se ti ‘veliki putevi’ nanovo otvoriti i kakvu će uloga tehnologija u njima igrati ostaje duboko diskutabilno. Međutim, pola stoljeća kasnije, sve komponente Cybersyna postoje, iako u kontekstu tržišne ekonomije, što samo pokazuje koliko je ovaj projekt bio avangardan i vizionarski. Međutim, svjedočimo u kojoj je mjeri depolitizacija tehnologije dovela do bastardizacije njenih društvenih potencijala. Umjesto da služe za demokratsko sudjelovanje u odlučivanju ili za optimizaciju resursa na korist društva, danas raspolažemo visoko naprednim algoritmima za praćenje i predviđanje potrošačkih navika, algoritamsku manipulaciju tržišta i nadzor radne snage.
Umjesto kibernetskog radničkog samoupravljanja imamo menadžerske metrike performansi i neslavni BIG DATA koji napaja Amazonove i Googleove profite. Umjesto da automatizacija rada dovodi do redukcije potrebnih radnih sati i posljedičnog stvaranja slobodnog vremena, živimo u eri sveopće devalvacije vrijednosti ljudskog rada i proliferacije takozvanih “besmislenih poslova” (engl. bullshit jobs). I tako polako ali sigurno klizimo u tehnološku distopiju koju nam hotimice serviraju raznovrsni tech-burazi iz Silikonske doline, koji su Supermani kasnog digitalnog kapitalizma, Yes-mani poduzetničkog duha, App-mani koji nam proročki obećavaju još jednu besmislenu aplikaciju, Scam-mani koji se brzo obogate na vizionarskom hajpu i potom nestanu, Šamani samo-usavršavanja i Pitch-mani koji nam prodaju tehnološku maglu u svojim PowerPointless prezentacijama. Tehnologija je preživjela – ali kao karikatura same sebe, primarno u službi akumulacije kapitala, onkraj emancipacije društva. To bi samo po sebi trebalo biti dovoljno zabrinjavajuće i alarmantno za radikalnu repolitizaciju tehnologije na ljevici. Jedan hrabar i glasan poziv na maštanje o alternativnoj budućnosti koja nam je podmuklo istrgnuta ispred očiju.
DODATAK:
Kod nekadašnje Aleje Salvadora Allendea, u zagrebačkom naselju Gajnice, Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske (SSRNH) 1984. godine otkrio je ploču u čast čileanskog predsjednika. Ploča i danas stoji na križanju ulica Sigetje i Gajnice, preko puta Aleje Bologna. Na njoj piše: “Drugu Salvadoru Allendeu – čileanskom predsjedniku, borcu za slobodu i demokratska prava naroda Čilea i Latinske Amerike, ubijenom u vojnofašističkom udaru 11. rujna 1973. godine” (op. ur.)
