Prva žena balkanskog stand-upa, Marina Orsag, stand-up komičarka koja iza sebe ima preko 1000 nastupa, posjetila je Mostar. Pored toga što je imala vrhunski nastup pred publikom u OKC Abrašević, također je vodila i besplatnu vikend radionicu stand-up komedije.
O dugogodišnjoj karijeri, nastupima, publici, stand-up komediji kao efikasnom načinu za razbijanje predasude i podizanje svijesti, o zastupljenosti žena u stand-up umjetnosti i o mnogo čemu drugome, razgovarali smo sa pionirkom stand-up komedije na Balkanu, Marinom Orsag.
Razgovarala: Aldina Lipovac, AbrašMEDIA
Ti si prva dama stand-up komedije u Hrvatskoj! Kako je to biti Marina Orsag? Uspjela si se održati na sceni stand-upa već nekih osam godina, to je „posao od kojeg živiš“?
Marina Orsag: Da, čak smo nekako uspjeli otvoriti i klub, iako nikada nismo uspjeli dobiti sredstva niti od grada, niti od države, zapravo nismo uspjeli dobiti prostor. Tako da, eto, uspjeli smo nekako navući neka sredstva. Mislim, nije lako, ipak su to godine i godine rada. I ono što ljudi moraju shvatiti je isto stotine i stotine besplatno odrađenih nastupa, da bi se došlo do činjenice da se može od toga živjeti.
Tokom svog dugogodišnjeg rada održala si preko 1000 nastupa u regionu i svijetu. Kako je to nastupiti pred engleskom publikom?
Marina Orsag: Imala sam veliku tremu, iz tog raloga što sam dobila tu neizmjernu čast, recimo tako. Bila je Međunarodna konferencija za stand-up komičare u Londonu, na koju svake godine pozovu deset komičara i cijelog svijeta da se predstave engleskom govornom području. Te godine među deset njih u svijetu sam bila ja. Ja sam se osjećala kao da predstavljam Hrvatsku, baš mi bilo koma, ipak Engleska je kolijevka stand-up komedije, tako da sam imala veliku tremu, ali na kraju je ispalo stvarno fenomenalno, ljudi su me super prihvatili. Zaista, jedno od prekrasnih iskustva u mome životu.
„Žene u stand-up komediji“, ti si „opstala“ na sceni punih osam godina, i obzirom da si kroz radionice u „Studiju smijeha“ posmatrala tu scenu kako se širi, da li su se žene dovoljno aktivirale, koliko ih je trenutno prisutno na sceni?
Marina Orsag: Recimo da, žene koje se baš aktivno bave stand up komedijom, nažalost, još uvijek sam jedina u tom smislu. Miranda Lončar je iz Mostara, ali je i naša, ona mrvicu rjeđe nastupa i zbog vremena i zbog drugih poslova, zatim još dvije cure su tu, pokušavaju. Andrea Andreš je jedno vrijeme sa nama nastupala, ali zbog posla je morala prekinuti, što je najbolji dokaz da je stand-up komedija način života. Znači, ako želiš biti stand-up komičar ili si stand-up komičar i ništa drugo, ili uz neke sitne poslove, ali da ti je stand-up komedija primaran posao. Dok god su ti neke druge stvari primaran posao nećeš daleko dogurati, ali ono što se meni neizmjerno sviđa je omjer žena naspram muškaraca u stand-up komediji na Balkanu, koji puno bolji i jači nego što je općenito u svijetu. U svijetu postoji po meni šest stand-up komičarki koje su kvalitetne, koje aktivno rade i to sve skupa, a postoji dvjesto i nešto muškaraca. Na Balkanu trenutno ima trideset profesionalnih komičara od čega su četiri žene, tako da mislim da je omjer dobar, obzirom da živimo na ovom području. Naime, stand-up komedija je komedija sa stavom i jako mi je čudno da je omjer toliko dobar iz tog razloga što stvarno smatram da žene na Balkanu, nažalost, još uvijek nemaju sigurnost i slobodu izgovarati svoje stavove. Juče, za vrijeme mog nastupa, neko je komentirao da imam muški mozak. Ne, nemam, nego se sad ti smiješ, jer nisi navikao da se možeš ženi smijati, onoj koja može reći bez imalo problema sve što joj je na pameti, i to je ljudima čudno. U nekim patrijarhalnijim društvima to će ženama mnogo teže ići, samo moraju shvatiti da imaju pravo glasa.
Nastupati si počela kao članica „Sve 5“ ekipe, također si voditeljica kluba „Studio smijeha“ u Zagrebu, aktivna si u agenciji „Sretna lubenica“, već godinama radiš sa polaznicima. Koliko i šta se može naučiti na besplatnim radionicama koje vodiš?
Marina Orsag: Prvih sat vremena ide teorija stand-up komedije. Nakon toga oni počinju pisati svoje tekstove, ja tu ne mogu ništa. Radionica nije škola stand-up komedije, ja nikoga ne mogu naučiti da bude duhovit. Ili si se rodio sa time ili nisi. Ono što je najbitnije je da mi svojim iskustvom i svojim savjetima usmjeravamo ljude u najboljem mogućem smjeru. Međutim, najbolje radionice su upravo nastupi, što više nastupa u nogama, ne se bojati, ne otići u zvijezde nakon prvog nastupa, „ja neću nastupati bez para“… Gdje god da ti ljudi daju, šta god da možeš, što više nastupa… nijedna radionica te ne može toliko naučiti koliko jedan nastup. Kad sam pokrenula radionicu prije osam godina, sama, pošto sam skužila da „Sve 5“ nije dovoljan i onda sam pokrenula besplatne radionice, Open Mic. Kolege su se bunile na početku, što stvaram konkurenciju, a mislim da je konkurencija jako pozitivna stvar, jer do onog trenutka dok se ustališ u neku grupu, gdje ste svi relativno ok, pa neko iskače, i ako si najbolji u grupi počinješ padati, jer se nemaš protiv koga „natjecati“. Meni osobno se desila ta situacija, počela sam gubiti entuzijazam. Onda kada se na Open Mic-u pojavio Domagoj Pintarić i kad se popeo na pozornicu i počeo „ubijati“, ja sam tad dobila katarzu koja je bila, „sad moram pisati ponovo“, napokon se pojavio neko ko me može „izazivati“ da budem bolja, da kad siđe s pozornice može mene pogledati u oči i reći tipa „Budi bolja, ‘ ti materina. Sad ćeš ti vidjeti!“ Pozitivna konkurencija uvijek treba postojati, nje se ne treba bojati. Ono što je bitno da ljudi shvate, a što se tiče stand-upa jeste ego da, egotrip nikada. Znači, egotrip ne smije postojati u stand-upu, nikada. Ljudi će nas pušiti samo do one granice dok god smo mi ljudi iz raje. Onog trenutka kad ljudi, odnosno publika osjeti da misliš da si u glavi bolji od njih ili nešto slično tome, tvoj tekst, koliko god bio smiješan i koliko god se ti s njime razvaljivao, neće proći ni jedne jedine sekunde, neće. I zato treba postojati pozitivna konkurencija, ne treba se bojati ljudi, ako je neko bolji ne treba biti u banani zbog toga. Ja ne mogu opisati koliko me veseli sad na PANČ festivalu u Zagrebu, svi ti komičari koji su sad u „Studiju smijeha“, svi ti komičari koji su došli nakon „Sve5“ su ljudi koji su prošli moje radionice, ljudi kojima sam ja bila mentor. Vlatko Štampar i Goran Furjan, koji su po meni trenutno najbolji komičari na Balkanu, to su osobe koje imaju 24-25 godina i pred njima je ogromna karijera, oni su na zadnjem PANČ festivalu „uništavali“ publiku. Ja sam sjedila u publici i ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet, „Ajoooj, za kaj…“, samo zato što kao „znam da mogu“, znači tu postoji taj ego odnos, samopouzdanje, recimo tako, koji nije egotrip, nego jednodstavno znam da mogu. U onom trenutku kad su oni razvaljivali ni u jednom trenutku nisam pomislila ono „ah“, nego sam plakala od sreće što oni razvaljuju, plakala sam od sreće zbog svojih kolega. Ko god želi da se bavi stand-up komedijom, bavite se stand-up komedijom, ali nemojte slučajno nikada uključivati egotrip , jer ne da niste bolji od ostalih, nego ste… Stand-up komedija je terapija, shvatimo da svi mi stand-up komičari, mi koji nasmijavamo ljude, vjerujte mi, to vama puno znači što vas mi nasmijavamo, ali nama znači puno više,zato jer bi većina nas završila u nekoj ludnici ili mentalnoj instituciji da se ne bavimo ovim poslom kojim se bavimo.
U „Studiju smijeha“ ima prostora i za teme koje se tiču LGBT populacije. To su u našem društvu još uvijek „tabu teme“ o kojima je potrebno mnogo pričati. Misliš li da je stand-up komedija jedan od načina razbijajnja predrasuda?
Marina Orsag: „Studio smijeha“ je demokratski prostor, to je naš dom, tamo nam niko ne može cenzurirati nastupe, niti bilo šta drugo. Humor je definitivno način na koji se može prikazati ljudima, osvijestiti, naučiti, način na koji se ljudima može razbiti predrasuda i zato PANČ fastival ove godine u Zagrebu, već zadnje dvije godine nastupamo svugdje po bivšoj Jugoslaviji i koliko god da ljudi umiru od smijeha na nastupima, skontali smo da još uvijek postoje određene netrpeljiveljivosti među narodima, i to sve što nam fakat smeta. Prije godinu i pol dana smo počeli sa humorom, i to brutalnim humorom na tu temu razbijati predrasude i shvatili smo da to dobiva veoma pozitivan odazov u cijeloj toj priči. Ove godine smo napravili festival koji se zove „Revolucija balkanske svijesti, 1, 2, 3, kreni…“, gdje su nastupali komičari sa prostora cijele bivše Jugoslavije, gdje se namjerno išlo na sve te teme, gdje je preko 500 ljudi u dvorani uživalo. Od činjenice da ja najavljujem kolegu iz Beograda i prije nego što je on izašao na pozornicu u bekstejdž su nam „dofurali“ hranu, a tu su bili dva Hrvata, Bosanac, Slovenac i Srbin. Srbin se jedini diže do hrane i povika „šta, bre, plastični nož“, „ozbiljno si Srbine mislio da ćemo ti dati pravi nož“, to smo sve ispričali na pozornici. Jednostavno ljudima pokušavamo objasniti da je prošlo 20 godina i da nema više smisla. Što ćemo biti brutalniji, to će ljudi lakše shvatiti. Mi tako pričamo i o ostalim osjetljivim temama, LGBT-a itd…
Zbog čega si otišla u Big Brother, da li bi to ponovila?
Marina Orsag: Ne bi. Ne, iz tog razloga što oni imaju potpuni monopol nad tim kako će te prikazati van. Meni se nimalo ne sviđa da od 24 sata snimke oni uspiju izvući 10 minuta kad se ja živciram ili svađam sa Markom, jer je njima to bilo zanimljivije, a po meni puno „interesantnije“ stvari nisu prikazali. Drago mi je kada me pitaju za Big Brother, jer tu moram reći da su oni mene zvali, znači, nisam se prijavila, ne bih se nikada prijavila, pogotovo ne za celebrity Big Brother, u tom trenutku niko nije znao ko sam ja, kakav celebrity. Otišla sam iz tog razloga što su me zvali i ponudili su mi novce, u tom trenutku faktički nisam imala šta za jesti, od ekipe „Sve 5“ pozvali su mene. To smo našli kao još jedan način kanaliranja, promocije stand-up komedije. Nije da je pomocija pomogla stand-up komediji, ali jeste meni, jer će ljudi doći gledati moje nastupe, a kada dođu vidjeće da to nema veze sa Big Brotherom, a onda će vidjeti da je stand-up super stvar.
U jednom intervjuu si izjavila da su gospođe dobi 40-60 najbolja publika. Da li si promijenila mišljenje?
Marina Orsag: Da, tako mislim, iz tog razloga što se muškarci neće tako lako opustiti, jer njihov stav je više „ajde, nasmij me ako si faca“. Žene u tim godinama, kao prvo, prošle su sve u životu, svašta su prošle u životu, ništa ih pretjerano ne može iznenaditi, ničeg se pretjerano neće sramiti, nije im problem smijati se otvoreno i glasno, nije ih briga šta će neko pored reći, puno su inteligentnije i imaju puno više iskustva, tako da puno više kontaju fore i premazane su svim mastima. Atmosfera koju stvaraju te žene je puno bolja od atmosfere koju stvara druga publika. Uvijek će se, naravno, naći primjer koji će pobiti moju tvrdnju.
Da li imate medijsku podršku oko pomocije događaja?
Marina Orsag: Ono što me užasava kod hrvatskih medija kada smo im poslali video sa PANČ festivala, gdje 600 Srba u punoj dvorani „vrište“ na hrvatski stand-up, plješće manijakalno za dobrosusjedske odnose između Hrvatske i Srbije, i svih 600 se deru u glas „Kaj ima Zagrebe?“ i drugi odgovor je bio 200 Hrvata u Zagrebu se dere „Gde ste, bre, Srbi?“. To smo poslali medijima, niko to nije objavio. Da je u naslovu pisalo „600 Srba j… mater purgerima“, to bi onda bi to sve objavili. To je što mene ovdje užasava, da smo došli do te granice da, recimo, na otvorenje prvog stand-up comedy kluba nijedan novinar se nije pojavio. Zašto? Zato što niko od celebrityja nije sjedio u publici. A to što se otvorio prvi stand-up klub ikad na Balkanu, to je određena povijest, ma kakva, to je za hrvatske medije nebitno. Takva situacija nije u Srbiji, njihovi mediji podržavaju stand-up.
Da li si zadovoljna ovim što si danas na radionici čula od mostarskih stand-up komičara amatera? Da li su, na osnovu tvoje stručne procjene, spremni za nastup?
Marina Orsag: Meni je super. Na papiru i ovako na radionicama ne može biti ništa značajno, sve je pred publikom. Meni je neizmjerno drago da su kolegica i kolega, Miranda Lončar i Adi Fejzić, „iskristalizirali“ radionice pa sad nisam morala gubiti vrijeme, mogla sam se automatski prebaciti na rad, nismo morali izbacivati uljeza i tako to. Drago mi je što ovi ljudi shvataju. Prije par godina su se pojavili pokušaji bosanskog stand-upa, sad mi je bilo drago što ovi ljudi shvataju razliku između biti smiješan i biti duhovit. Ono što smo jučer doživjeli nakon nastupa, došao mi neki lik, kaže „pa, dobro, vi Hrvati ste najneduhovitiji narod na Balkanu, al nama Bosancima, nama humor dolazi ‘vako“, a nije ni gledao nastup. Razlika između biti smiješan i biti duhovit je velika, za duhovitost je potrebna inteligencija. Lako je biti smiješan, ljudi će se smijati bilo kome. Taj dio što ljudi vjeruju da su Bosanci smiješni pokazuje se iz segmenta publike, a ne iz segmenta komičara, i nažalost, možda će me neko sada mrziti, ali Hrvati su trenutno najjači stand-up komičari samo iz razloga što naš mozak nije toliko uskogrudan, znači, svjetonazori su malo drugačiji. Slovenci su još svjetonazorniji, ali su prepristojni za balkansko područje. Ne možeš doći u Beograd i ne reći „’De ste Srbi, ‘ vam mater“. Znači, nijedan komičar iz Slovenije nije izrekao psovku na pozornici. Stvarno mislim da su Hrvati trenutno najjači, jer drugačije se pristupa. Naša škola je da se svaki mjesec mora pisati novi tekst, da se u fore ne ide uskogrudnošću. Što je svijest naroda razvijenija, što je edukacija naroda ječa, to će stand-up komičari biti bolji. Međutim, kada idem u smisao publike tu se mijenja kotač, tu je slovenska publika kazališna publika, gdje oni žele da ih nasmiješ, gdje srpska publika “E, ‘ajde, bre, nasmej me, doš’o sam da se zabavljam“, gdje je bosanska publika ista takva. Bosanci će te najbolje prihvatiti ako si smiješan, jer oni vole humor i to je to. Dakle, iz segmenta publike, ali ne iz segmenta izvođača, jer do sada svi stand-up komičari iz Bosne, tu se sad nadovezuje hrvatska publika, koja je najgora publika iz tog razlga što su svi ono „Ajde, šupak, budi smiješan. Ti ćeš mene nasmijat’!“ Hrvati su stvarno najteža publika za „probiti”. To sve eskalira, ne treba imati nekih egotripova „ko je pametan, ko nije“, ali jednostavno devet godina iskustva i određene stvari to su mi pokazali. Svi koji su pokušali biti stand-up komičari u Bosni trebaju shvatiti da stand-up komedija nije prepričavanje viceva, nije umjesto Mujo i Haso, ja i moj prijatelj. Stand-up komedija nije mono-komedija, stand-up komedija nije audicija, nije Top lista nadrealista, ona je nešto potpuno drugo. Napokon, sa ovim mladima na radionici ovog vikenda, u Bosni se shvatilo da duhovitost i smiješnost nisu iste stvari, to mi je neizmjerno drago, jer par ljudi mi je reklo da hoće da se bavi stand-upom jer mijenja svjetonazore. Nadam se da ćemo, nakon što oformimo scenu u Mostaru, kako god da to zvučalo, ali ja znam da će stand-up komedija promijeniti jako puno toga u Mostaru, jer je to sve ista publika, već se sada probile barijere ko je gdje, sa koje si tzv.“strane“ Mostara, ljudi dođu da se nasmiju. Koliko god to zvučalo euforično, ne, ne pokušavam biti novi Tito, ali mislim da stvarno možemo jako puno toga promijeniti na Balkanu. Svi ovi komičarimlađe generacije, svi su rođeni nakon rata i stvarno nemaju veze s onim šta se desilo. Došao jedan dečko iz Srbije nastupati u Zagreb, a četiri lika iz Vukovra se derali „Vukovar“. Ja onako „pa, jebote, on i ne zna di je Vukovar“. Prvih 15 minuta su se trudili da unište nastup dobacivanjem nekakvih ustaških, nacionalističkih špreha. Međutim, mali je bio toliko dobar i toliko ih je ignorirao, objasnio da nema veze sa tim. Nakon 15 minuta oni su se jednostavno prešaltali, počeli su se smijati, toliko su uživali u nastupu da su na kraju došli i rekli „Ti si mali genijalan“. Pazi ti koja promjena svijesti iz deranja „Vukovar“ u to „Jao, bre, što si mnogo dobar“. Samo sat i pol stand-up nastupa je to napravio, a šta tek mogu napraviti redovni nastupi. Kontaju ljudi pomalo i polako. Evo, recimo, najbolja premisa, na osnovu čega namjeravam napraviti foru, jedna od jačih premisa, da je ’90-ih postojao Facebook i da je postojao internet za osobne korisnike rata ne bi bilo, jer onog trenutka kad bi mediji kontrolirani od strane političara objavili, ne znam recimo, tipa „naoružani Srbi krenuli na…“, neko bi na Facebooku napisao „Ne idemo, lažu“, shere. Ne bi se ništa desilo, jer bi normalni ljudi mogli doći jedni do drugih. Toliko su nas medijski kontrolirali, a i danas to rade.