Merkur je planet ekstrema. S ukupnim volumenom malo većim od Mjeseca, najmanji je planet u Sunčevom sistemu i nalazi se najbliže Suncu. Merkur nema atmosferu koja zadržava toplinu, što znači da temperatura na površini varira od 400 stepeni C danju do -170 stepeni C (750 stepeni F do -275 stepeni F) noću. Također ima najkraću orbitu od svih planeta u Sunčevom sistemu; svaka godina traje samo 88 zemaljskih dana.
Položaj Merkura otežao je naučnicima njegovo proučavanje. Jedan od razloga je vrućina. Svemirske letjelice koje se približavaju planetu moraju izdržati visoke temperature dok lete tako blizu Suncu. Drugi razlog je gravitacija. Što se više približavate Suncu, to je njegovo privlačenje jače, ubrzavajući brzinu letjelice. Zbog toga je izvođenje delikatnih manevara puno teže.
Zato je Merkur puno manje proučavan od drugih planeta.
Dvije prethodne misije – Mariner 10 i Messenger – letjele su dovoljno blizu da mapiraju njegovu površinu, koja je puna kratera. Te misije su otkrile neka velika iznenađenja o Merkurovoj strukturi.
Jedno iznenađenje bila je jezgra planeta. Merkurova kora je iznenađujuće tanka, dok je njegova jezgra neočekivano ogromna u poređenju s plaštem.
Drugo, Merkur je okružen magnetskim poljem. To, u kombinaciji s njegovom gustoćom, sugerira da ima željeznu jezgru. Kao i kod Zemlje, jezgra bi mogla biti djelimično rastaljena.
Treće, omjer hemikalija na Merkurovoj površini vrlo je neobičan. Naprimjer, Merkur ima mnogo veću koncentraciju torija nego njegovi najbliži susjedi.
Takve anomalije navele su neke planetarne naučnike na hipotezu da se Merkur izvorno formirao na udaljenijoj tački od Sunca, blizu Marsa, i da je započeo s mnogo većom masom, otprilike veličine Zemlje, koja bi odgovarala njegovoj velikoj jezgri.
Jedan od načina da se istraži ova teorija jeste analizom “geohemijskih analoga” – stijena formiranih na Zemlji koje oslikavaju strukturu stijena na drugim planetima.
To je bio cilj naučne misije na Kipar.
Kipar je komad kore koji se formirao ispod Tetiskog okeana prije više od 90 miliona godina. Sudarom tektonskih ploča na kraju je izbačen prema površini i tako postao otok kakav danas poznajemo.
Naučnici iz NASA-e i talijanskog Muzeja planetarnih nauka analizirali su sastav stijena i usporedili ih s mjerenjima sa Merkura. Rezultati su pokazali da je mješavina elemenata kao što su magnezij, aluminij i željezo bila ista kao i ona uočena na Merkuru. Jedina je razlika bila u tome što su stijene s Kipra bile oksidirane, što je neizbježno s obzirom na Zemljinu atmosferu bogatu kisikom. To ga čini prvim pravim zemaljskim analogom Merkura.
Daljnje proučavanje ovih stijena moglo bi pomoći u otkrivanju tragova o geološkoj aktivnosti u prošlosti Merkura.
Izvor: BBC News
Prevod: AbrašMEDIA