Meša Selimović: Roman "Magla i mjesečina"

Godine 1962. zbirci pripovijedaka Tuđa zemlja dodan je kratki roman Magla i mjesečina, kako ga je sam pisac nazvao svojim „artistički najuspjelijim djelom“. Zoran Gluščević ga je nazvao „remek-djelom naše partizanske književnosti“, djelo o unutrašnjoj drami protagoniste romana, a Risto Trifković bio je oduševljen tim „gustim tkivom o čovjekovoj egzistenciji“, tom „gustom monološkom poemom“ u kojoj se sve događa u ljudima, u njihovim nerazgovijetnim slutnjama, osjećajima. Midhat Begić će sa svojom preciznošću Maglu i mjesečinu definirati kao pripovjednu psihološku poemu i izdvojiti posebno značajno prisustvo poetske simbolike ovoga djela. O tome kako tadašnja kritika nije zapazila novine postupka koje je Selimović unio u građu Magle i mjesečine govori sam pisac u Sjećanjima:

Iako sam u Magli i mjesečini tražio potpuno nov način slikanja likova, da svaka ličnost govori sama o sebi, u domenu svoje vlastite psihologije, svojim individualnim jezikom, niko, osim Gluščevića i Trifkovića, nije zapazio tu novinu postupka, a niko je nije analizirao. Zoran Gluščević ga je dočekao oduševljeno i nazvao ga remek-djelom naše partizanske književnosti. Pohvalio ga je i Risto Trifković. On je oduševljen tom „gustom monološkom poemom“ u kojoj sve se događa u ljudima, u njihovim nerazgovjetnim slutnjama, osjećajima, narodnim misaonim usredsređenjima. Sva ostala kritika je ćutala.(1)

Piše: Aldina Lipovac-Jandrić, AbrašMEDIA

Na primjeru romana Magla i mjesečina vidljiva je Selimovićeva sposobnost da ljudsku dramu književno i funkcionalno poveže sa dramatičnošću prirodnog ambijenta. Već ovdje možemo uočiti moralno-psihološki relativizam Selimovićeva junaka – protagoniste. U Selimovićevom romanesknom opusu jednino Magla i mjesečina nema oblik zaokružene cjeline, odnosno nema isti kraj kao početak djela.

Tri različita životna usmjerenja, tri životne priče teku uporedo, isključuju se. Kasim Prohić je u ovom romanu uočio „prazan prostor“ kao jedno opšte stanje ljudskog duha i duha vremena. Njihovi životi i jesu „prazni prostori“, jer se nisu ostvarili, na jednoj strani Jovan i mladi vojnik smrtno su stradali od neprijatelja, a s druge, Ljubin život „ispunjen“ je jedino prosanjanim „mogućnostima“: „Javljalo se to i ranije, u noći kad nije mogla da zaspi, ili u snu jer nije mogla da spriječi, u duge kišne sumrake kad je s mužem ćutala u kući, samo je uspijevala da ga uguši, čudeći se što nije već zaboravljeno.“(2) Riječju kasima Prohića:

I u Magli i mjesečini „prazan prostor“ je horizont na kojemu se ocrtavaju sudbine nekoliko likova. No, on nije samo mizanscen za zbivanje koje bi svojim dramskim potencijalom kontrastno naglasilo puninu životnih „sadržaja“, gusti preplet njihovih značenja. Prazan prostor je i u ličnostima, tako da se Magla i mjesečina likovno ne zasniva na naglašavanju “vanjskog“ i „unutarnjeg“, svjetla i tame, već na stapanju dva elementa, kosmičko-prirodnog i ljudskog u cjelinu jedinstvenog smisla i istorodnog likovnog tonaliteta.(3)

Svijet se Jovanu ukazuje kroz simboličnu sliku tame i pustoši, gdje se najjasnije uočava „prazan prostor“, što zbog rata, što zbog vlastitih briga: „Tama, tama, tama, kao pustoš, kao ništa, ni neba nema, ni blizine, ni daljine, svijeta nema, ni ljudi, postoji samo crna praznina što je prožela oči i tijelo, i zemlja što se neprestano otvara i vuče u sebe, stenjući upija sve što joj se približi…“(4)

Likovi Magle i mjesečine su u svijetu, ali nisu sa svijetom. Oni su svakako sastavni dio toga svijeta, teških ratnih godina, ali su istovremeno od toga svijeta udaljeni, nisu u njemu, izlaze iz njegovih okvira. A i kada su u svijetu i sa svijetom, kako naglašava Prohić, uvučeni su u njega kao u neprijateljski dom, oni su, također, u još jednom svom unutrašnjem, na čemu počiva unutrašnji tok priče, životne drame likova romana:

Likovi iz Magle i mjesečine su u svijetu, ali nisu sa svijetom. Prinuđeni su da budu u njemu, ali nijednog trenutka ne uspostavljaju s njim prisan odnos. To odsustvo prisnosti ne treba shvatiti jednoznačno, jer se i sam svijet ne javlja u jednoj „funkciji“. On je, prije svega, mišljen kao realna pozadina, kao reljef zbivanja u kojemu je svaka pojedinačna egzistencija u opasnosti. Svijet je rat, pa zato i neotklonjiv, kao što je, na primjer, još uvijek neotklonjiva elementarna pobuna Zemlje protiv privremeno ustaljenog rasporeda njenih slojeva. Tako su svi junaci Magle i mjesečine uvučeni u svijet kao u neprijateljski dom. No, svijet su ovdje i Drugi, i na tom planu se tek i zbivaju prave životne drame. Utoliko intenzivnije ukoliko su ličnosti prirodom odnosa upućene na zasnivanje intersubjektivnog iskustva. Magla i mjesečina je apstraktni odnos čovjeka i čovjeka-svijeta naglasila u najradikalnijoj formi.(5)

Takav jedan svijet je i psihološka drama žene koja se nije oslobodila sjećanja na mladića iz mladosti, a ranjeni mladić koji je podsjetio na Srećka, kojeg je voljela, uključuje se u njenu dramu, jer njemu se Ljuba ispovijeda:

Morala sam da ispričam, još nije dan, o svemu, o gradu, o samoći, o Starom sokaku, i jednom dugom dvorištu, i radionici punoj mirisa daske i smole, i o Srećku što liči na njega kad je mjesečina i kad sam tužna, Srećkom su ga zvali, nije mi izgledao baš velika sreća, postao je to docnije kad su rat i moj brak stali između nas, voljela sam to neozbiljno ime, i njega, bilo je veselo i lako s njim, bilo je lijepo, a opet mi se činilo da je sve obično, da ću to uvijek naći, kako li će biti kad naiđe ono pravo, i on je mene volio, bio je dobar i smiješan, malo je bilo čudno što nije ni dijete ni sasvim odrastao, pa nisam mogla ni da se brinem o njemu, ni da ga se bojim, istih smo godina bili a ja sam njemu bila potrebnija nego on meni, onda, vrati se brzo, govorio mi je kad sam odlazila ovamo, kamo sreće da je rekao: kako ti je drago, možda bih se vratila, kupio mi je kesicu svilenih bombona za put, i sad ih imam, nisu više za jelo već za gledanje, odmah se vrati, molio je, ako te nešto spriječi dođi kad mogneš, znaš gdje je Stari sokak, i na stanicu je išao sa mnom pa koračao pored voza kad je voz pošao, a ja sam se smijala: nemoj da udariš glavom o štanglu, on je zastao i smijao se, i tako mi je ostao u sjećanju, a sve sam to ispričala zato da zna, i zato što nisam mogla drukčije, odavno nikome nisam govorila o njemu.(6)

Roman Magla i mjesečina predstavlja odraz atmosfere u vremenu, događaji u romanu su unutrašnje projekcije. Rat je dat i kao društvena pozadina romana, ali i kao rat u čovjeku, jer su ovdje u pitanju ljudska iskušenja u nemirnim vremenima, gdje se u svijesti likova romana odvija unutrašnji sukob.

Kritika je u više navrata govorila o izrazitom muzičkom ustrojstvu i lirskoj podlozi Selimovićevog romana. Pišući o Selimovićevom opusu, Kasim Prohić nije zaobišao Maglu i mjesečinu, ističući da je to jedinstveno djelo muzičke strukture. On u njoj otkriva perfektnu književnu čistotu, naziva je jedinstvenim djelom u našoj literaturi. Midhat Begić je opazio da se pejzaž daje u saživljenju, u spoju najbitnije oplodnje s bićem, da se reducira na fenomen golog osjeta i jednači se sa tim istim u vlastitom biću.