Meša Selimović je bosanskohercegovački pisac koji se u književnosti pojavio u drugoj polovini 20. vijeka. U književnost je unio jedan posve individualan stil, svoja djela je predstavio u izrazito modernom maniru i sa naglašenom psihološkom postavkom svojih likova.
Piše: Aldina Lipovac – Jandrić (AbrašMEDIA)
Rat je kod Selimovića polazna tačka od koje kreće čitav razvojni tok romana. U periodu kada Meša Selimović počinje da izdaje svoje romane, u kojima dominira psihološka vizija svijeta i moderni oblici pripovijedanja, naša literatura je još uvijek bila pod jakim utjecjem socrealizma.
„Za mene je to bilo pitanje humaniteta: da nisam prišao revoluciji, da se nisam suprostavio zločinima, nikad više ne bih mogao sebe da poštujem. A živjeti bez samopoštovanja nije lako.
Bio bi mi potreban još jedan, dug život, da opišem našu revoluciju, svu njenu složenost i protivurječnost, njenu surovost, njeno herojstvo i njene nevine žrtve. I bezmjernu vjeru mladih u ljepši život nakon revolucije, i njihovu spremnost da umru za ideal, koji je u njihovim srcima bio ljepši od svake stvarnosti što bi je mogli zamisliti.“
Na samom početku književnog stvaranja pisac je analizirao temu rata narodno-oslobodilačke borbe, te je kroz svoje pripovijetke ne na klasičan način pisanja djela književnosti NOB-a, nego u smislu da je rat postao osnova za psihičku izgradnju likova romana, jer je rat povod psihičkih dilema i strahovanja za goli život koje proživljavaju protagonisti njegovih pripovjedaka i kasnijih romana. Rat je dat kao atmosfera ili kao stanje duha jednog vremena, a piščeva misao se identificira kao humanitička osuda rata.
Volio sam sve što nije rat. Volio sam mir.
Selimović se u mnogo navrata izjasnio kao pacifista, antifašista i humanista, te je osuđivao rat (u kojem je i sam učestvovao), fašizam kao najveće zlo koje uništava međuljudske odnose i kao neminovi pad vrijednosti života i propasti generacije.
„Rat sam dočekao izgubljen, deprimiran postojećim društveno-političkim stanjem u Jugoslaviji i svijetu. Jugoslavija, u kojoj je već postojao građanski rat, preko noći je postala poprište nasilja i mržnje a ljudi su se izdvajali u dva tabora, u žrtve i krvnike.
Za bombardovanje Beograda sam saznao u Tuzli, preko radija, a onda je sve krenulo strmoglavce. Ustaše su preuzele vlast 10. aprila 1941. i proglasili uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske, sve do Drine. Bio sam zaprepašten brzim napredovanjem njemačkih trupa i brzim raspadanjem jugoslovenske vojske, iz koje je znatan broj oficira dezertirao, bježeći kući ili prilazeći neprijatelju. Neki od njih su ostali među ustašama. Jedna himera, jedna želja grupe idealista, jedna kombinacija velikih svjetskih sila, za čije formiranje nijedan od njenih naroda nikad nije pitan, Jugoslavija je nestajala u bunilu mržnje i opšte pometenosti. Započela je vladavina noža i genocida, sve dok KPJ uskoro nije organizovala revoluciju i mnogim poštenim ljudima ukazala ne samo na mogućnost otpora i odbrane već revolucionarnog oslobođenja.“
U književnosti južnoslavenskih prostora rat je bio tema djela mnogih pisaca i prije pojave Selmovića. Selimovićev roman karakterizuje protagonista koji je povratnik iz rata, koji je u egzistencijalnoj situaciji otuđenosti, a razočaranost je dominantna emocija koja prati junaka pri povratku iz rata. Ovo su istovremeno i priče o herojima koji nisu dobili nokakva odlikovanja, što je slučaj sa protagonistom romana Tišine, Tvrđava je priča o onima koji su preživjeli rat, a prose za milost i pomoć na sijelu kod hadži-Duhotine; Ahmed Nurudin iz romana Derviš i smrt također je bivši povratnik iz rata, dok je roman Magla i mjesečina tragična priča o ratnicima i seljacima koji u ratu gube život.
„S jezom sam gledao avetinjsku sliku rata, najvećeg zla i najstrašnijeg užasa koji su ljudi mogli da izmisle. Gdje li su stanovnici ovih zgarišta? Na raznim stranama i na raznim bojištima? U Jasenovcu? U njemačkim kanc-logorima? U partizanskim jedinicama? U četnicima? Ma gdje da su, sigurno s tugom misle na užasavajuće kosture svojih kuća? A ja s tugom mislim na njih raspršene iz svoga zavičaja i od svojih domova.“
Selimović nije pisao svoju književnost u maniru proze koja je bila aktuelna u periodu Drugog svjetskog rata i nakon njega, on je već u svojim prvim djelima, čija je tematika partizanska, a protagonisti partizani pokazao svoj stav prema ratu kao najvećem zlu koje uništava dobro u ljudima. Ta proza odaje jedan sasvim individualan pristup izgradnji likova, kompozicije, načina pripovjedanja i stila. Dakle, Selimović je krenuo sa ratom, ratom koji se dešava u svim vremenima i pri tom se ponavlja, pa će rat ostati tema i kasnijih dijela koje će napisati.
Izvor: Sjećanja, Meša Selimović, Izdavačka organizacija Sloboda, Beograd, 1979.
Pročitajte još:
Svijet kao neprijateljski dom: Ženska strana rata u ranoj Selimovićevoj prozi
Branko Ćopić: Narodnooslobodilačka borba je najsudbonosnija odluka u mome životu
Branko Ćopić: Čuvaj se pjesnika
Branko Ćopić: Krajina se diže na ustanak
Vladimir Nazor: Bijeg iz Zagreba
Vladimir Nazor: U zamku Ostrošcu
“Krvava bajka” o strijeljanju kragujevačkih gimnazijalaca 1941.