Branko Ćopić, bosanskohercegovački književnik porijeklom iz Bosanske Krajine, rođen je 1. januara 1915.
Nadahnut i spontan u svom književnom radu, bio je dobar opservator i poznavalac živog narodnog govora, a uz to vedra duha i sa istančanim smislom za humor, Ćopić je lako i brzo osvojio najšire slojeve naše čitalačke publike. Njegov najistaknutiji književni angažman su pripovijetke i romani, te njegovanje pjesničkog stvaralaštva za djecu. Umro je tragično, počinivši samoubistvo, skočivši s mosta u rijeku Savu 26. marta 1984. godine u Beogradu.
Piše: Aldina Lipovac (AbrašMEDIA)
S vremenom se još nekako može izaći na kraj, ali s književnicima nikako, osobito kad se počnu miješati u politiku i filozofiju. – Branko Ćopić
Kao čovjek velikog obrazovanja, bistrog uma, osjećaja za pravdu i pravednost i kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano, Ćopić je počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac.
„Nikada se nisam obazirao na tekuću političku situaciju, nego sam išao linijom neumoljivih istina koje ne priklanjaju glavu pred dnevnom politikom… Ljudi od pera na sve ovo uglavnom ćute, a dobro bi bilo da se čuje i njihov glas. Znatan broj javnih i kulturnih radnika definitivno je korumpiran visokim i dobro plaćenim mjestom, osigurao je sebi udoban život i ne želi da išta reskira, pa mudro ćuti bojeći se da javnim nastupom ne stane na „trulu dasku“, da se nekom ne zamjeri. To je žalosna, ali istinita činjenica, naročito prisutna u socijalističkim zemljama, gdje zamjeravanje birokratiji završava gubljenjem svih privilegija i padanjem na prosjački štap.“
Branko Ćopić je bio pripadnik narodnooslobodilačkog pokreta od samog njegovog početka. Bilo je to iskreno zalaganje za vrijednosti antifašizma, bila je to humanistička osuda zla ili „tamnih dželata u ljudskom liku“, koji su odveli Ziju, Gorana, Lorcu… Za svoj prilazak antifašističkom pokretu 1941. godine, Branko Ćopić je kazao: „Drugog izlaza nije bilo. Ili se boriti zajedno sa svojim narodom, ili izgubiti bez borbe. S borcima nije bilo problema, sve su to, manje-više, bili seljaci među kojima sam se rodio i rastao. S rukovodiocima, vojnim i političkim, išlo je drugačije – vezivao sam se po ljudskoj, humanističkoj i prijateljskoj liniji. Lijepa riječ, ljudski gest – i stvar je gotova po kratkom postupku. Svako komandovanje i direktiva na mene su odbojno djelovali. Bježao sam kao zvijer od dogmatika koji su nametali šeme po kojima će se živjeti, raditi, veseliti se, čak i ljubav voditi.
U ratu sam stekao nezaboravne prijatelje među političkim i vojnim rukovodstvom koji su mi pomagali kao piscu, a da toga i nisu bili svjesni i kojima se i danas divim, iako su mnogi već ostarjeli, poluzaboravljeni, neki čak nepriznati i uvrijeđeni, s razlogom ili bez razloga. Strašna je stvar vrijeme, buran razvitak, birokratija i čovjekova težnja da bude vječit, prvi i nezamjenjiv, a svi mi od toga bolujemo…
Uloga pisca u društvu, njegovim pokretima u književnosti svih vremena ostaje konstanta. Društvena zbivanja i književne tekovine idu uporedo, književnost nastaje kao produkt društvene stvarnosti i subjektivnog pristupa književnika društvenim temama. Branko Ćopić je svoje djelo, još od početka ustanka, posvetio borbi, kao društvenoj podlozi s jedne, i kao humanističkoj ideji osude rata s druge strane.
„Nad tim sam se prvi put ozbiljno zamislio 1941, početkom ustanka. Upitao sam se: šta ja, kao pisac, mogu učiniti za borbu? Kao borac s puškom u ruci – ništa naročito. Kao politički radnik – još manje, ne volim pedagogiju, iako mi je struka. A kao pisac? E, tu treba pisati ono šta je potrebno, za popularizaciju, razbuktavanje i pobjedu naše borbe. Tako sam napisao velik broj pjesama, i kratkih skečeva za partizanske jedinice… Pisao sam lako i poneseno, jer sam čitavim srcem bio vezan za borbu i njene konačne ciljeve. Osjećao sam da ne iznevjeravam velike pisce koji su mi bili učitelji… Učešće u toj borbi dalo je i dublji smisao čitavom mome životu i književnom radu, eto to je, mislim, najsudbonosnija odluka u mome životu.“
Pismo Branka Ćopića mrtvom Ziji Dizdareviću
Zija Dizdarević je ubijen u ustaškom logoru Jasenovac 1942. godine. Branko u svojem pismu razgovara sa mrtvim Zijom o njegovoj, Goranovoj, Kikićevoj, Lorcinoj i nesreći koja je zadesila mnoge druge književnike stradale od „strašne nemani sa ljudskim likom“, kako ih on naziva.
„Dragi moj Zijo,
Znam da pišem pismo koje ne može stići svome adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka, Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekad zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garcijom Lorcom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorcine riječi, pune jeze:
Crni su im konji, crne potkovice.
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojvnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećao sam kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…“
Govor pisca je preuzet iz knjige “Ćopićev humor i zbilja”, Enes Čengić, ČGP DELO OOUR Globus, Izdavačka djelatnost Zagreb (Mladinska knjiga, Ljubljana), 1987.
Pročitajte još:
Branko Ćopić: Čuvaj se pjesnika
Branko Ćopić: Krajina se diže na ustanak
Antiratna poezija Branka Ćopića
Branko Ćopić: Pismo Ziji Dizdareviću
Svijet kao neprijateljski dom: Ženska strana rata u ranoj Selimovićevoj prozi
Vladimir Nazor: Bijeg iz Zagreba
Vladimir Nazor: U zamku Ostrošcu
“Krvava bajka” o strijeljanju kragujevačkih gimnazijalaca 1941.