Međunarodni dan planina obilježava se danas, 11. decembra i mi želimo da propitamo šta su planine BiH društvu danas?
Autorica: Aleksandra Anja Dragomirović, CZZS
Nekada su nam alpinisti, planinari, skijaši i pripadnici drugih ekstremnih sportova bili skoro pa polubogovi, ljudi nadljudskih mogućnosti, sposobnosti i vještina. Prkosili su prirodi, saživljavali se sa njom, nadmudrivali i nerjetko stradavali u svojoj strasti. Većinom su oni bili i veliki poštovaoci prirode i borci za njeno očuvanje.
Obični smrtnici su se divili i željeli dio te slave za sebe. Da li živimo u neobičnom i gotovo perverznom trenutku istorije u kojem je tehnološki razvoj društva došao do nivoa da gotovo svaki smrtnik može da pliva sa ajkulama, skače u ponore, osvaja planinske vrhove? Da li se danas osvajanje planinskog vrha svelo na trenutak kada sa svekolikom javnošću dijelimo fotografije sa neke „ekstremne“ aktivnosti? Tada u svojim malim umišljenim svjetovima mislimo da smo istinski dosegnuli dubine i visine života.
Uklanjanjem filtera sa uljepšanih fotografija i ova šarada sposobnosti, vještine i izdržljivosti svodi se prečesto na pun stomak, ideal uvijek toplog pod zadnjicom i puls srca koji rijetko pređe 75 (i tada uglavnom podmazan dobrom hranom i alkoholom, a ne istinskim naporom).
Danas skoro svi skijaju, planinare ili planiraju da počnu sa ovim aktivnostima, a zašto i ne bi kada je to tako dostupno. Samo treba skupiti nešto finansijskih sredstava – to je postao jedini preduslov.
Da se taj lažni uspjeh i mit o samome sebi olako plaća svjesni su i oni koji nam tu „maglu“ i prodaju. I da nikada ne bismo spoznali koliko smo slabi kada svoje biće izložimo ekstremnim uslovima prirode, turističko-sportska industrija će nam izgraditi sav konfor – pa umjesto da smo bitni jer smo sposobni, postajemo bitni jer možemo da platimo ugođaj onog umišljenog polubožanskog života pravih zaljubljenika u ekstremne aktivnosti i nadljudske napore.
I to nas dovodi do ovoga gdje smo danas: da bismo skijali, dostizali planinske vrhove i plivali sa ajkulama potrebno je da se ulože enormne svote novca u infrastrukturu. Potrebno je da hotelijeri i graditelji apartmana pošalju armiju bagera koja treba da osvoji i upitomi te prirodne „neuslove“, da se izgrade aerodromi i auto-putevi. A kada se toliko uloži nije realno čekati da li će i kada nebo podariti snijeg (pa čak i da zaboravimo na promjene koje se dešavaju sa klimom i režimom padavina). Pod moranje je praviti vještački snijeg, skijati 150 dana u godini, gurati se na liftovima (po mogućnosti u zatvorenim kabinskim gondolama sa grijanjem), slušati glasnu lošu muziku, obavezno parkirati vozilo do vrata objekta u kojem noćimo, ali i po mogućnosti i da lift staza počinju na istom mjestu. Jer skorojevići polubogovi se ne umaraju i u stvarnosti oni mrze i planinu i snijeg, i zimu i skije, i pancerice i ledene ruke, i skije koje nisu dovoljno dobre i dobro podmazane (jer samo im najnoviji model skija nedostaje da bi brže-bolje-jače skijali).
U tom ludilu, pored Jahorine i Bjelašnice, koje na krilima olimpijske slave nezajažljivo i nezaustavljivo grade enormno velike smještajne kapacitete, u mjeri u kojoj više nije jasno kolika skijaška i komunalna infrastruktura to može podržati, pojavljuju se novi gigantski projekti na našim netaknutim planinama.
Posmatrajući sve to postavljamo dosadna i nepopularna pitanja: gdje se slijevaju otpadne vode, šta će biti sa biljnim pokrivačem poslije intervencija „tabača“, građevinskih radova i hemijskih jedinjenja koja su dio vještačkog osnježavanja i na kraju kako se riješiti ogromnih količina komunalnog otpada? I pitanje svih pitanja: pitka voda koja napaja sarajevsku regiju sa više od pola miliona ljudi zavisi i od režima voda planinskih masiva koji okružuju sarajevsku kotlinu. A režim voda zavisi od biljnog pokrivača, prije svega od šuma koje su takođe na udaru u potrazi za novim građevinskim placevima i ski stazama.
I tako su se uglavnom loša rješenja, što skijališta, što planinskih odmarališta, počela pojavljivati kao gljive poslije kiše: Zelengora, Klekovača, Manjača. Vlašić je već dao svoj danak lošem planiranju, ali vjerujemo da može i gore – nažalost!
Zato apelujemo pred početak ove skijaške sezone da promislimo o svojim navikama. Šta je smisao našeg odlaska na odmor u prirodu? Da li da se uistinu sa prirodom povežemo i da pronađemo neke svoje izgubljene vrline i sposobnosti? Ili da svojom bahatošću i konformizmom uništimo vrlinu i ljepotu – koje izgleda nismo ni dostojni, a koja nam i dalje daruje osnovne preduslove za život: vazduh i vodu!
Da li je opravdano trošenje javnih sredstava, u zemlji koja ima mnogo prioritetnijih radnji, na infrastrukturu koja je osnov za bogaćenje vlasnicima građevinskih preduzeća i hotelijerima? Možda to samo po sebi ne bilo problematično da je sistem, planiranja kontrole i izdavanja dozvola pouzdan i dovoljno jak da sve ove radnje kvalitetno isprati. Na žalost to još nije slučaj.
Podsjećamo na prošlogodišnje planiranje velikog hotelsko-apartmanskog naselja na Zelengori, na samoj granici sa NP Sutjeska (prva faza radova je počela). Dugo planirani i osporavani ski-kompleks na Klekovači i dalje prijeti sa svojom realizacijom (danas su skoro svi formalno-pravni preduslovi ispunjeni). Sada se najavljuje i „novi Zlatibor“ na Manjači (svako ko ima i malo sluha i vida jasno mu je da je Zlatibor devastiran u zadnjih desetak godina i da je od jedne pitome vazdušne banje postao vašar i jedno divlje naselje na planini koje kao takvo nikome ne smije biti uzor).
Ovih dana se piše i o izlijevanju betona u potok Bistrica na Jahorini, jer u svom ovom haosu nema kontrole i reda.
Šta je sljedeće?
Svakog čuda tri dana dosta, tako će biti i sa mnogim od ovih turističkih kompleksa. Već danas po Alpama imamo mnogo napuštenih apartmanskih naselja, gradova duhova. To je ono što će nažalost iza mnogih ovih projekata i kod nas ostati: devastirana priroda, mnogo nelegalnih i nezavršenih objekata. Jer snijeg i zima više nisu realnost na 500 – 1000 m nadmorske visine, skijališta na ovim visinama se širom Evrope napuštaju jer više nisu isplativa. A ovo su visine na kojima mi planiramo skijaške centre i devastaciju netaknute prirode zarad sitnih interesa.
Priroda će se vratiti, samo je pitanje da li ćemo mi i dalje biti tu da to vidimo?
Do tada ćemo se truditi, ispred Centra za životnu sredinu, da pratimo ove procese i dajemo argumentovanu kritiku, u okviru naših mogućnosti, te da pozivamo institucije da rade svoj posao, a javnost da nas na tom putu podrži sa ciljem da prirodu kakvu smo naslijedili od naših predaka ostavimo budućim generacijama.