Nova studija sa Univerziteta Istočne Finske pokazuje da salata može preuzeti nanoplastiku iz tla i tako je unijeti u lanac ishrane.
Zabrinutost u vezi zagađenja plastikom postala je raširena nakon što se shvatilo da se plastika kojom se loše upravlja u okolišu raspada na manje dijelove poznate kao mikroplastika i nanoplastika. Nanoplastika, zbog svoje male veličine, vjerovatno može proći kroz fiziološke barijere i ući u organizme.
Unatoč sve većem broju dokaza o potencijalnoj toksičnosti nanoplastike po biljke, beskičmenjake i kičmenjake, naše razumijevanje kako se plastika prenosi kroz lanac ishrane je ograničeno. Na primjer, malo se zna o nanoplastici u ekosistemima tla i kako je organizmi u tlu unose u sebe, unatoč činjenici da poljoprivredno tlo potencijalno prima nanoplastiku kroz različite izvore kao što su taloženje nanoplastike u atmosferi, navodnjavanje zemljišta otpadnim vodama, upotreba kanalizacijskog mulja u poljoprivredne svrhe i upotreba folija za malčiranje. Zbog toga je bitno mjeriti koliko nanoplastike biljke uzimaju iz tla, posebno povrće i voće na poljoprivrednim površinama, kako bi odredili da li i u kojoj mjeri nanoplastika dospijeva u jestive biljke i, posljedično, u lanac ishrane.
Istraživači sa Univerziteta Istočne Finske su razvili novu tehniku (engl. metallic fingerprint-based technique) za detektovanje i mjerenje nanoplastike u organizmima. U novoj studiji, primijenili su je na model lanca ishrane koji se sastoji od tri trofičke razine, tj. zelene salate kao primarnog proizvođača, larve muhe Hermetia illucens kao primarnog potrošača, i insektivorne ribe kao sekundarnog potrošača. Istraživači su koristili plastični otpad koji se često nalazi u okolišu, uključujući nanoplastiku od polistirena (PS) i polivinil hlorida (PVC).
Salata je bila izložena nanoplastici 14 dana putem kontaminiranog tla, nakon čega je požnjevena i njome su hranili larve muhe Hermetia illucens, koje se u mnogim zemljama koriste kao izvor proteina. Nakon pet dana hranjenja larvi muhe zelenom salatom, pet dana su hranili ribe larvama muha.
Pomoću skenirajuće elektronske mikroskopije, istraživači su pokazali da je korijenje biljaka uzelo nanoplastiku i da je se ona nakupila u lišću. Dalje kroz lanac ishrane, larve muhe su uzele nanoplastiku, te je PS i PVC nanoplastika bila prisutna u ustima i crijevima insekata čak i nakon što su praznili crijeva u periodu od 24 sata. Količina PS nanoplastike u larvama je bila značajno manja od količine PVC nanoplastike, što je bilo u skladu s manjim brojem PS čestica u salati. Nakon što je se riba hranila kontaminiranim larvama, čestice nanoplastike su otkrivene u tkivima ribe.
“Naši rezultati pokazuju da salata može preuzeti nanoplastiku iz tla i prenijeti je u lanac ishrane. To ukazuje da bi prisutnost sitnih plastičnih čestica u tlu mogla biti povezana s potencijalnim zdravstvenim rizikom za biljojede i ljude ako se pokaže da se ovi nalazi mogu generalizirati i na druge biljke i usjeve te na terenska okruženja. Međutim, još uvijek su hitno potrebna daljnja istraživanja u ovoj oblasti,” zaključuje glavni autor, dr. Fazel Monikh.
Izvor: ScienceDaily
Prevod: AbrašMEDIA