Prije tri decenije Duška Andrić je duboko u sebi osjetila poziv. Urlik žena koje pate koji ona jednostavno nije mogla ignorirati. U jeku rata u Bosni i Hercegovini počela se zalagati za ženska prava. Razgovarala je s nama o tome šta znači biti feministica i stvarati promjenu koja traje.
Sastajemo se u uredu Centra ženskih prava u Zenici . jedne od dugogodišnjih partnerskih organizacija Fondacije Kvinna till Kvinna. Radi se o organizaciji kojoj je već dugo vremena privržena Duška Andrić, braniteljica ljudskih prava.
U prvim godinama rata u Bosni i Hercegovini 1990-ih, Duška se uključila u organizaciju Medica Zenica – koja će kasnije inicirati osnivanje organizacije Medica Mondiale, koju je osnovala njemačka ginekologinja Monica Hauser. Gospođa Hauser bila je šokirana masovnim silovanjima bosanskih žena tokom rata i osnovala je centar za podršku ženama i djeci koji pate od ratne traume.
Duška se prisjeća “kišnog juna” 1993. godine kada se prvi put susrela sa ženama koje su potražile pomoć u Medici. Ostala je tamo 15 godina. Tokom tog vremena bila je u kontaktu s Centrom ženskih prava, koji je osnovala pravnica iz Medice i koji se bavio pravnom pomoći, psihološkom podrškom i političkim zagovaranjem za žene koje su pretrpjele nasilje i zlostavljanje.
Žene su se smatrale imovinom
Nasilje muškaraca nad ženama i potreba za podrškom ženama koje su bile žrtve i preživjele nasilje, jezivo je izašlo na vidjelo tokom rata.
“Da, bio je rat. Da, silovanje je korišteno kao oružje rata. I da, bilo je motivirano političkim interesima. Ali ratno silovanje je oduvijek bilo dijelom ženske historije – one su oduvijek bile preživjele. U svim ratovima, prije hiljada i hiljada godina, žene su se smatrale nečijom robom koja može biti meta uništenja i ponižavanja”, kaže Duška.
Željela je proširiti glas o tome šta se u to vrijeme dešavalo u regiji.
“Željela sam podijeliti priče žena – ono što su žene preživjele tokom rata. Meni je to bilo kao treći svjetski rat, baš kao što mnogi ljudi sada osjećaju da je invazija na Ukrajinu četvrti svjetski rat za Evropu.”
Kada je rat konačno završio 1995. godine, ljudi su počeli pričati o “povratku na staro” i da treba “raditi nešto korisno”.
“Ja sam rekla: ‘Ne, mislim da radim najkorisniju stvar koju mogu u svom životu.’ Svi, uključujući i mene, mislili su da se šalim kad sam rekla da ću ‘penziju zaraditi’ kao feministička aktivistica,” kaže Duška.
Tradicionalne vrijednosti među mladima
Naravno, bilo je puno posla koji je trebalo obaviti – i još uvijek ga ima. Ženama je danas potrebna ista podrška kao i nakon rata. Nivo nasilja još uvijek je visok, a žene još uvijek zaostaju u pogledu ekonomskih prava.
“Čak i danas, u 21. vijeku, žene svoje nasljedstvo prepisuju na braću. Ostaju bez vlastite imovine, a programi ekonomske podrške često zavise od tog elementa,” kaže Duška.
Ratna propaganda je također još uvijek uveliko prisutna u bosanskohercegovačkom društvu. Svaki put kada se održavaju izbori, porastu tenzije između različitih grupa. Politička klima rastućeg tradicionalizma također je faktor koji tome doprinosi.
“Ljudi još uvijek žive sa posljedicama rata. Veliki dio stanovništva, nekoliko generacija, još uvijek se sjeća rata. Ali najviše me brine generacija koja je rođena poslije rata, jer oni mrze iz razloga koji ni sami ne razumiju,” kaže Duška.
Čak i među mlađim generacijama, nasilje u porodici je uobičajeno, a u skladu sa rastućim tradicionalnim vrijednostima, ženama se šalje poruka da je njihov posao spašavati brakove po svaku cijenu.
“Žene i dalje ostaju u nasilnim vezama, bez obzira na zakone koji ih štite, sigurne kuće i besplatnu pravnu pomoć koja im je dostupna — jer cijelo društvo živi na dvostrukim moralnim standardima. Izvana imamo moderno društvo, ali je u temelju patrijarhalna struktura.
Posao feministice
Tokom godina, Centar ženskih prava razvijao je svoj pristup stvaranju trajne promjene.
“Deset godina nakon rata uglavnom smo radile direktno sa ženama i to je bilo to. Možda smo sarađivale sa institucijama da bismo pomagale ženama. Sada pokušavamo stvoriti sistemsku promjenu tako što utičemo na te institucije da postignemo da, na kraju, mi ne budemo potrebne. Vjerojatno nećemo uspjeti za života, ali činimo male korake.”
Volja za stvaranjem trajne promjene je to što pokreće Dušku u njenom aktivizmu. Njena poruka mlađim aktivisticama je da budu strpljive.
“Ako očekujete velike promjene u toku svog života, onda ovo nije posao za vas. Ovaj posao zahtjeva vrlo strpljivu osobu koja je spremna činiti tako male korake da su gotovo nevidljivi. Ali postavljaš temelj za sljedeću generaciju. Održiv je, trajat će i nakon što mi odemo. A to je vrsta promjene koju želimo postići, promjene koje će trajati i nakon nas, ne samo dok smo mi ovdje.”
Jedan od najvažnijih i najzahvalnijih dijelova njenog posla, smatra Duška, jeste obučavanje stručnih osoba u javnim institucijama. Na seminarima razgovaraju sa sudijama i sutkinjama, policijskim službenicima i službenicama i socijalnim radnicima i radnicama o njihovim predrasudama da bi polako mijenjale i senzibilizirale sistem iznutra.
“Ponekad se stručne osobe skrivaju iza svojih uloga i pozicija. Ali i oni su samo ljudi i ja im kažem: ‘Vaš stav, emocije i predrasude vas kontroliraju. Ako ne prepoznajete da ste patrijarhalni kreten, taj dio vas će nesvjesno uticati na vaše odluke’,” kaže Duška.
Kada čuješ “poziv”
Susreti i rad sa ženama koje su preživjele ratna silovanja 1990-ih – njihov urlik patnje – Duški su predstavljali osvještavanje.
“Te su žene još uvijek na mojim plećima. One su uz mene u svemu što radim, a posebno ako je povezano s ratom, jer me njihove priče nikada nisu napustile. Životi tih žena, smrti tih žena.”
Kaže da ako i sami ikada čujete takav poziv: ne pokrivajte uši i ne zatvarajte oči.
“Kada sam čula te vrišteće glasove, to mi je pomoglo da shvatim da ovo nije samo ratna priča, već da se masovno događa u našim svakodnevnim životima. Žrtve smo seksualnog nasilja svaki dan – svaki dan, na svakom uglu. Rat je samo ekstremna manifestacija kontinuiranog seksualnog nasilja nad ženama i nasilja muškaraca nad ženama.”
“Mislim da ko god primi taj poziv, a ima ljudi koji nikada neće dobiti taj poziv, ali oni koji ga prime, mislim da su izabrani da nešto učine.”
Kvinna till Kvinna podržava prava žena u Bosni i Hercegoviniod 1993. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan 1995. godine, ali je za sobom ostavio traumatizirano društvo. Na papiru, zakonodavstvo o jednakosti je napredno, ali je njegova provedba neujednačena. Žene zarađuju manje i malo ih je imenovano na položaje odlučivanja u politici. Nasilje nad ženama također je široko rasprostranjeno. Bosanskohercegovački ženski pokret radi na promoviranju mira, utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine i zaustavljanju nasilja nad ženama. Kvinna till Kvinna podržava nekoliko partnerskih organizacija koje rade na promoviranju ženskih prava i položaja žena u društvu.