Davno, prije skoro trideset godina prvi put sa ocem išla sam na kupanje na rijeku Neretvicu.
Neretvica je mala rijeka, ali meni tada izgledala je ogromna, lijepa i strašna istovremeno, jer valjalo je maloj djevojčici kročiti u tu hladnu vodu.
Piše: Aldina Lipovac-Jandrić, AbrašMEDIA
Kako su veliki bili ti koraci. Noge do zglobova u vodi, tijelom struji hladnoća i jeza, koja prerasta u ljepotu i sreću, radost bitisanja, duboki uzdah svježine.
Korak po korak u hladnu rijeku, sretna djeca oko mene. Oni su već bili ovdje, to predosjećam, ja tek treba da se naviknem.
Imala sam šest godina. Bio je rat. Sad je mir i djeca i odrasli slave život. Tada mi rat i nije bio jasan, samo neki nemir i panika oko mene, nejasne priče odraslih o strašnim događajima. Sada znam. Onda sam samo razrogačeno gledala i čekala trenutak da uživam u djetinjstvu. I dočekala.
Vjetar, osjetim ga i danas, kroz kosti, onaj stari vjetar s Neretvice, hladne i bistre, koja se može piti. I pili smo je stalno.
Otac zahvata u ruke vode i pije, pokazuje meni zbunjenoj i sleđenoj kako se polako treba naviknuti na rijeku, kao neki uzvišeni ritual, kao abdest kod muslimana kad se spremaju na molitvu. Tada mi je očevo umivanje ličilo na dedino umivanje pred klanjanje.
Umijem se vodom i krenem koračati po oštrom kamenju i zauvijek zakoračih u Neretvicu, postala sam njen dio ili ona dio mene, sad već ne znam, bilo kako bilo.
Ova rijeka zna da grli, ne pretjerujem, pitajte svakoga ko se u njoj kupao. Svaki trenutak u vodi osjetiš, ona te grli i štipa, uzima te k sebi i njen si zauvijek. Nazad nema.
Poslije sam bila opuštena, naviknuta, pripitomljena na Neretvicu. U njoj sam naučila i plivati. Lovili smo rakove, igrali se s njima, a potom ih ponovo vraćali u vodu.
Kao da me neko jako ošamario kada sam čula da hoće neki ljudi pohlepni i zli da unište moju Neretvicu, kao da hoće da unište mene, javlja se prkos i otpor. Velika ja odmah je u sebi dozvala onu malu djevojčicu iz Neretvice i u sebi vrištala sa njom.
Srećom, hrabri ljudi, očevi, majke, dede, nene, bake, svi redom ustaše i vrisnuše, postaše moji, i ne samo moji, heroji. Ovi mali ljudi postaše veliki, o njima priča cijeli svijet.
Nikada ne dozvolimo da nam oduzmu rijeku, ni Neretvicu ni bilo koju drugu, za sve djevojčice i dječake koji se u njoj kupaju i vesele, uče plivati, hvataju rakove – djeca vole rakove, malo ih se i boje, ali se naviknu. Ne dozvolimo da uzmu naše vode, ni sada ni nikada, za djevojčice i dječake koji će se tek roditi. Roditi samo da osjete onu jezu i hladnoću, koja prerasta u sreću i ljepotu kada zakorače u ledenu rijeku.
Safet Sarajlić: Vlasti nama prijete policijom, a mi podnosimo nove tužbe