Ovaj tekst je reakcija na saopštenje koje je Ministarstvo energetike i rudarstva juče objavilo na svojoj službenoj stranici, kojom javnost obavještava da je investitoru “DRVO-EXPORT” d.o.o. Teslić izdalo upotrebnu dozvolu za eksploataciju uglja u selu Bistrica, kod Prijedora.
U saopštenju Ministarstva, koje inače nema običaj da saopštava detalje o pojedinim projektima, ovaj put Ministarstvo, pored ukazivanja na izdavanje upotrebne dozvole za rudarski objekat, navodi sljedeće:
“Podsjećamo da je koncesioni ugovor za eksploataciju uglja na ovoj lokaciji zaključen krajem septembra prošle godine. Koncesionar je od tada pripremao svu potrebnu dokumentaciju te je, u skladu sa zakonskim propisima koji regulišu ovu oblast, u međuvremenu vršio probni rad”.
Prije svega, postavlja se pitanje značenja nespretne terminološke konstrukcije “probni radovi”, ali i razlozi njene upotrebe u konkretnom slučaju.
Naime, Zakon o rudarstvu Republke Srpske poznaje takvu terminologiju, i ona se u članu 44. ovog Zakona koristi na sljedeći način:
“(1) Za utvrđivanje ispravnosti i namjene rudarskog objekta za određenu upotrebu, te ako je neophodna prethodna provjera instalacija, uređaja, opreme i postrojenja, stabilnosti ili bezbjednosti objekta, kao i za druga slična ispitivanja, ili u slučaju da je to planirano rudarskim projektom, može da se odobri puštanje tog objekta u probni rad. (2) Koncesionaru nije dozvoljeno da stavi u probni rad ili u upotrebu rudarske objekte, postrojenja, sredstva za rad, uređaje, opremu i sredstva lične zaštite prije nego što utvrdi da odgovaraju propisima i donesenim standardima. (…)”
Međutim, kako je javnost imala u više navrata priliku da se upozna o svim neregularnostima koje se vežu za projekat, za koji Ministarstvo sada, skoro godinu dana kasnije, izdaje upotrebnu dozvolu, opravdano se postavlja pitanje da li se u ovom konkretnom slučaju “probni radovi” mogu odnositi i na samu eksploataciju rude, dakle koncesionu djelatnost — odnosno iskopavanja, separaciju, transport i prodaju javnog resursa (uglja) — za koje aktivnosti od početka nisu postojale potrebne dozvole, a kojim aktivnostima je investitor već generisao određen profit.
Institucionalno “pravo na zdravu životnu sredinu” na ovim prostorima, bilo je po prvi put — kao egzaktno ljudsko pravo — zagarantovano nakon donošenja Stokholmske deklaracije, i to 1974. godine, Ustavom SFR Jugoslavije.
Mnoge od današnjih republika baštine to pravo upravo iz ovog Ustava, ali cijelih pola vijeka poslije, izazovi za implementaciju ovog prava čini se da su danas možda ipak i složeniji — a namjera zaštite ovog prava možda čak i perfidna.
Danas, činjenica da mještani Bistrice i šira javnost svjedoče upornom opravdavanju jednog privatnog rudnika uglja u njihovoj lokalnoj zajednici, omogućenog usljed sistemskih propusta i institucionalne apatije, bez prava jednakog učešća u odlučivanju o sudbini svojih prava u vezi sa životnom sredinom, potvrđuje sumnje u namjere javne vlasti — primarno one izvršne — da zaštiti ovo pravo.
Korisno je ukazati i na to da su napori koje je ova grupa mještana, kroz dugi niz mjeseci, iznijela s ciljem legitimne odbrane svojih građanskih prava, zapravo primjer uzornog korištenja principa participativne demokratije. U prilog tome svakako govori i činjenica kontinuiranog izvještavanja mnogobrojnih lokalnih, nacionalnih i regionalni medija o pokušajima mještana Bistrice da zaštite svoju imovinu, životnu sredinu i druga prava, kao i činjenica da su isti podnosili sve dostupne pravne lijekove s ciljem osporavanja zakonitosti dodjele predmetne koncesije, podnošenja niza predstavki nadležnim inspekcijskim organima, održavanja konferencija za medije, pisanja otvorenih pisama i apela, kao i podnošenja krivične prijave protiv koncesionara.
Konačno, uz pomoć Centra za životnu sredinu, grupa mještana ove ugrožene lokalne zajednice je odlučila da zaštitu svojih prava potraži kod nadležnog suda, ponoseći i tužbu protiv investitora, Grada Prijedora i Republike Srpske, u postupku utvrđivanja povrede ljudskih prava i naknade pretrpljene štete — a koji parnični postupak će biti jedinstven u modernoj sudskoj praksi BiH.
Pored toga, kako rudokop već neko vrijeme napreduje izvan predviđenih granica, ka jednom od porodičnih imanja koje se nalazi na obodu kopa, te sedmicama unazad ovo imanje se urušava i nestaje, u saradnji sa Centrom za životnu sredinu, privatna tužba za smetanje posjeda je podnesena prošle godine, sa prijedlogom mjera bezbjednosti i zaštite imovine i početak ovog postupka hitne prirode je zakazan za naredni mjesec.
Stoga, ponovo se vraćamo na pitanje da li se “isprobavanje” rudarskog objekta proteže i na ovaj dio, da li Ministarstvo izdaje upotrebnu dozvolu koja se primjenjuje retroaktivno? Drugačiji zaključak, iako bi on bio u domenu teoretsko-pravne fantakstike, prosto je nemoguć.
Zbog toga bi se dalo opravdati i sljedeće očekivanje od ovog Ministarstva, a to je da udovolji znatiželji kako mještana Bistrice, tako i šire javnosti o gornjem pitanju.
Da li Ministarstvo planira da obiđe lokaciju postojećeg rudokopa u ovm selu, te da mještanima objasni da li je tokom navodnog “isprobavanja koncesije” dozvoljeno da se bespovratno uništi životna sredina, da se ozbiljno ugroze ljudska prava u vezi sa životnom sredinom, pravo na zaštitu javnog zdravlja, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, pravo na dom i pravo na život — da Ministarstvo pojasni da li se probnim radovima može uništiti privatna imovina jedne porodice, a ozbiljno ugroziti imanja drugih porodica. Da li se izdatom upotrebnom dozvolom opravdava i otuđenje dva dunuma privatnog imanja koje se zbog probnih radova bespovratno survalo u kop koji je izašao izvan dozvoljenih granica.
Da li se upotrebnom dozvolom retroaktivno dozvoljava da se nezakonito otuđi i unovči značajna količina javnog resursa, i to po koncesionoj naknadi od 2,6 KM po toni uglja, i trenutnoj tržišnoj cijeni tone uglja od preko 200 KM. Da li vrijedi da se zbog sramno simbolične koncesione naknade uzurpiraju prava neodređenog broja građana, a u javnost šalje neslavan imidž javne vlasti, a da investitor, u petogodišnjem periodu isplate koncesione naknade, u javni budžet uplati 280.000 KM, naspram očekivanog generisanog profita od ekspoloatacije javnog resursa od preko 20 miliona KM.
Ovo su sve pitanja koja je Ministarstvo dužno da odgovori jednako proatkivno koliko je bilo proaktivno da izda jučerašnje saopštenje, tim prije jer je kao javna vlast dužna da garantuje pravo na zdravu životnu sredinu, ali i njeno unaprjeđenje.
U suprotnom, neka ovo saopštenje Ministarstva bude na čast jednog ministarstva i jedne vlade, i neka bude podsjetnik građanima i lokalnim zajednicama širom Republike Srpske da zaštitu svojih ustavnih prava traže od predstavnika javne vlasti koja će imati kapaciteta da tu dužnosti i ispuni.
Napominjemo da konačni pravni epilog, u vezi povreda individualnih i kolektivnih prava građana, očekujemo u parničnoj tužbi koju je grupa mještana podnijela protiv investitora, grada Prijedora i Republike Srpske. Početak postupka se očekuje uskoro, kao i tužilačka odluka o istrazi po podnesenim krivičnim prijavama — a nadamo se i odlukama po službenoj dužnosti, donesenih od strane pravosudnih i drugih organa nadležnih za provođenje istrage i krivično gonjenje.
(CZZS)