Vrtić „Trnoružica“ iz Širokog Brijega je na svojoj božićnoj zabavi za djecu i roditelje pokazao svu zbilju teške diskriminacije spram djece i osoba sa poteškoćama u razvoju, te je eklatantna slika „inkluzije“ na našim prostorima.
Piše: Aida Hrnjić, Analiziraj.ba
Naime, nakon što je majka petogodišnjeg dječaka rođenog s kromozomom više postavila na Instagram video kako „tete“ u vrtiću prvo „skidaju“ dijete sa bine na kojoj su njegovi drugari pjevali i plesali, a potom video djeteta koje u svlačionici sjedi na klupi izolovano od ostatka djece i roditelja, i samo radi pokrete očigledno naučene scenografije za pjesmicu, plješće i skakuće, na društvenim mrežama i medijima u BiH se uobičajeno digao čitav „ustanak“ – reagovale su na desetine hiljada ljudi, negodujući na takav „tretman“ spram djeteta.
Gledam video i u jednom trenutku čujem kako majka djeteta govori „pusti ga“ u momentu dok ga njegova odgajateljica iznosi sa bine; tužno konstatujem da niko drugi nije reagovao. Niko od roditelja „tipične“ djece – drugara – nije rekao ni jednu jedinu riječ, niko sem njegove mame nije reagovao.
Zgnječenog srca pomislih – pa da, tako je to uobičajeno kod nas: sem na društvenim mrežama, rijetko se ko u stvarnom životu usudi reagovati na nepravdu, a još je gora pomisao da zapravo nikoga nije ni briga. Promišljam činjenicu da možda pedeset drugih roditelja s ponosom snima priredbu svojih mališana, stvarajući uspomene i tradicije lijepih djetinjstava punih božićnih i novogodišnjih radosti i poklona, preplavljenih emocijama, ta zašto bi se bavili tamo nekim izbačenim djetetom koje im, eto, kvari sliku bajke i idile. Jer nije uobičajeno, jer nije u kalupu, jer nije onakvo kako njima odgovara.
Užasavajući odgovor
Majka je, između ostalog, na svom profilu napisala da je pitala direktoricu vrtića zašto se njenom sinu ne dozvoljava biti dio priredbe, a ova joj je pak odgovorila da ukoliko joj se ne dopada, može slobodno otići sa svojim djetetom i upisati ga u neki drugi vrtić.
Ma koliko potreseni naši online „ustanici“ bili, odgovorno tvrdim da je to kod nas u BiH „normalna“ slika inkluzije. Nekoliko sam sati poslije objavljivanja tog videa na svom profilu provela brišući i blokirajući one koji su nalazili opravdanja za takav gest teta u vrtiću. S obzirom na to da imam dosta „prijatelja“ na Facebooku koje uopće ne poznajem u stvarnom životu, nije mi bilo mrsko kliknuti na njihove profile i pročitati osnovne informacije o njima. Vjerovali ili ne, deseci ljudi koji su reagovali na takav način, tražeći izgovore od kojih je jedan bio posebno gnusan, zapravo su radnici u obrazovanju, učitelji, nastavnici, profesori.
Komentar „naravno da su ga skinuli jer kvari priredbu i smeta svima ostalima, pa i druga djeca imaju pravo biti slobodna i pokazati šta znaju, zašto bi on morao da im ukrade tih pet minuta“ – sve je rekao. Pruža potpuni uvid u stanje svijesti kod nekih koji nam trebaju odgajati i obrazovati djecu. Na desetine roditelja djece s poteškoćama je onda stavljalo svoje komentare o tome kroz kakva su poniženja prolazili sa svojim mališanima u vrtićima i školama. Sama sam ih prošla ne znam ni koliko. Od toga da su me predstavljali pred oko stotinu živih duša kao „majku djeteta sa autizmom“, što je u mojoj glavi zvučalo kao „vid’te, ljudi, igra mečka“, do toga da su mi dijete hranili u špajzu, mimo sve djece, s izgovorom kako nisu htjeli da on zapravo bude gladan. Imali smo i situaciju da nam je u jednoj obrazovnoj instituciji rečeno: „Pa šta hoćete, prije samo nekoliko godina ne biste mogli ovdje ni ući“. Jasno je, kvarili smo im sliku njihove idile – uvriježenog sistema vrijednosti obojenog strahom i neznanjem.
Istrošene floskule
„Mi nismo edukovani za rad sa djecom sa poteškoćama“, najistrošenija je floskula obrazovnog sistema u cijelom regionu, ne samo u BiH, i svakodnevno je koriste upravo oni. Obrazovni radnici.
Koliko i kako trebaš biti edukovan da pustiš jedno dijete da bude dio ekipe sa svom drugom djecom? Koji fakultet ti za to treba?, pitam se. Šta je bilo teško, pustiti ga da skakuće na bini ako treba, gledati ga? Koju nauku je potrebno savladati da znaš da je svako dijete samo dijete, da se nijedno po tome ne razlikuje, da ima pravo biti dijete?! Kako bi on time ometao svoje drugare, šta bi im uskratio?
Odgovor je, naravno, jednostavan: ništa. On bi bio dragulj među draguljima, jer sva djeca to jesu. Odgovori leže i u činjenici zašto je naš obrazovni sistem tako loš i neprimjeren dobu u kojem živimo. Da ne budemo licemjerni – zato što su direktori i sam kadar većinski već 30 godina zapošljavani po partijskim linijama. Ne po stručnosti. Ne, jer su najbolji izbor za odgoj i obrazovanje naše djece. Pa samo prije nekoliko dana smo imali aferu o radu osuđenog pedofila u školi. Dok se poziva na odgovornost jednog, dva ili tri zvaničnika, niko ne pita kako je uopće došlo do toga da nekog nastavnika čeka radno mjesto nakon nekoliko godina neplaćenog odsustva. Hajde da proba bilo ko od nas običnih smrtnika uzeti neplaćeno odsustvo, vidjećete koliko zakonskih uslova morate ispuniti i u ime čega to možete napraviti na prvom mjestu.
Da ne budemo samo heroji sa tastatura, hajde da vidimo koliko će aktivista, boraca za ljudska prava, obrazovnih radnika i roditelja “tipične“ djece otići, posjetiti majku, pomoći joj da pripremi tužbu ukoliko se odluči za takvo šta, ispratiti tužbu, eventualno suđenje, pomoći da pronađu drugi adekvatan vrtić. Ko će kazniti ovaj vrtić koji nosi ni manje ni više nego ime bajke, sa kojim sankcijama će se suočiti cijelo rukovodstvo i nadležni? Da stvar bude jasna, Bosna i Hercegovina ima zakon o zabrani diskriminacije, potpisnica je svih međunarodnih konvencija o pravima djeteta i pravima osoba sa invaliditetom: šta će uraditi premijer FBiH, osim što čeka kome će „uvaliti“ vruć krompir, a nakon formiranja nove vlasti, šta će uraditi ministar za rad i socijalna pitanja FBiH ili makar Kantona? Moj predosjećaj i iskustvo kažu: ništa! Jer, sjetite se onih gnusnih slika iz Pazarića, djece vezane za krevete i radijatore. Znate li da je zakon koji su usvojili poslije mrcvarenja nas roditelja djece sa poteškoćama slika i prilika prethodnog, a da se sprema još gori koji će im dodatno unakaziti bilo kakve šanse za ravnopravnost? Znate li da je sve to uradila naša parlamentarna većina, da se Vlada FBiH čak poziva na neke presude? Jer, znate, nije praksa i nije uobičajeno. Zato jeste praksa ono što smo jučer vidjeli, jedna mama sa svojim mališanom sama, dok ostali uživaju u svojim idiličnim blagodatima bez i da primjećuju dijete koje iznose sa bine.