Počela je medijska kampanja druge Bh. povorke ponosa, nazvana “Nije život četiri zida”, poručujući nam “da ni jedno ljudsko biće ne može živjeti ispunjen i sveobuhvatan život unutar četiri zida”. Povezujući kampanju sa ovogodišnjom pandemijom, karantinom te mjerama u borbi protiv pandemije virusa: policijskog sata i ograničenog kretanja, ovom kampanjom organizatori naglašavaju da “četiri zida ne mogu značiti život” i “da niko nema pravo tako ograničavati nečiji život”.
Piše Minel Abaz, AbrašMEDIA
Kao nekome ko podržava borbu LGBTIQ osoba i Bh. povorku ponosa, ali i kao nekome ko je podržavao (i dalje podržava, uslijed stalnog rasta broja novozaraženih i oboljelih) mjere karantina i izolacije – jer su spasile milione života – ovakve izjave su jednostrane, opasne ali i sramotne. Jednostrane jer nas navode da mislimo da nam je “život u četiri zida” donio samo negativno bez ičega dobrog i pozitivnog. No, upravo je suprotno: život u četiri zida je pokazao da velika većina nas može raditi od kuće, bez nepotrebnog odlaska na posao, bez nepotrebnih putovanja i zagađenja zraka (zbog ekoloških poboljšanja, do kojih je dovelo veliko zaustavljanje privredne proizvodnje u Kini, više života je spašeno no što ih je virus uzeo), da puno stvari možemo (i trebamo) obaviti i završiti online, održavajući (čak i poboljšavajući) međuljudske odnose i solidarnost unatoč fizičkoj distanci (ne socijalnoj!). Život u karantinu i izolaciji je također doprinio porastu kreativnosti i čitalačke kulture pa su mnoge platforme, biblioteke, usluge, muzički i video sadržaji kreirani i distribuirani, besplatno.
Opasne jer, slijedeći teze Benjamina Franklina, Giorgia Agambena i proeugenističke stavove Miljenka Jergovića i Faruka Šehića – prema kojima je sloboda ispred sigurnosti – organizatori Bh. povorke ponosa prihvataju da, kako je odlično primjetila Maja Krek, “nemamo taj luksuz da mislimo o svom zdravlju i životu, jer su to pitanja rezervisana za vladajuću klasu” i da moramo/trebamo izaći van, vratiti se u “normalni” život. Kako ističe Slavoj Žižek, naravno da karantin i slične mjere ograničavaju našu slobodu, ali najblaže rečeno, greška je refleksno interpretirati sve oblike modeliranja kao „nadzor“, a aktivno upravljanje kao „društvenu kontrolu“. Insistirajući na nastavku društvene interakcije, ne primjećuje se paradoks: ne rukovati se, držati distancu, izolirati se – je današnji oblik solidarnosti. Tako se pokazuje poštovanje prema drugima, jer svako od nas može biti potencijalni nosilac virusa. Ovdje bi trebali slijediti Immanuel Kanta (Žižek, 2020) koji je, pišući o zakonima države, rekao: “Pridržavajte se, ali mislite, održavajte slobodu misli!” Danas, više nego ikad, nam je potrebno ono što je Kant nazvao „javna upotreba razuma“.
Izjave su sramotne jer predstavljaju šamar svim radnicama i radnicima i medicinskom osoblju koje je na prvim linijama fronta od samog izbijanja virusa i koji nas mjesecima mole da budemo odgovorni, zaštitimo sebe i druge, jer ćemo tako najbolje pomoći njima i sebi.
U trenutku u kojem živimo, to znači – suprotno naslovu kampanje – četiri zida znače život! “Neučinkovite simbolizacije” koje nas izlažu nepotrebnim rizicima – kao ovaj poziv da se rizik ignoriše i vrati se u “normalan” život – puno su gori od sjedenja kući.
Stoga, kako nam i svi mediji poručuju, ostanite doma! Budite društveno odgovorni, a Bh. povorku ponosa podržite donacijom, klikom na ovaj link.
(Anti)antifašističko Sarajevo
Ukoliko se pak odlučite izaći iz kuća i stanova, moraćete se orijentisati u urbanom prostoru. Za to obično koristimo imena ulica, trgova ili spomenika, čije je imenovanje administrativni potez sa ciljem identifikacije prostora i lakše prostorne orijentacije, ali ta imenovanja nisu oslobođena ideologije, pa kako Dunja Rihtman-Auguštin ističe, imenovanja uvijek zavise od političkih ideologija i političke moći.
Ovih dana se na društvenim mrežama propituje da li je vrijeme da Sarajevo dobije ulicu 16. muslimanske narodnooslobodilačke udarne brigade – prve partizanske jedinice koja je 1945. godine ušla u Sarajevo, još u poslijepodnevnim satima 5. aprila. Argument je da takve ulice imaju “slobodarska Tuzla te Goražde, Gradačac, Živinice…, ali, nažalost, ne i Sarajevo”. Kako sam rekao ranije, ovaj proces odlikuje se sve većim prisustvom nacionalne – službene ideologije. Službena ideologija je ta da antisemita i ustaški saradnik, Mustafa Busuladžić, ima ulicu i školu u Sarajevu. Zadnji pokušaj da se ovo promijeni je bio prije nešto više od mjesec dana, ali je Sarajevo opet polomilo zube na fašizmu. Da li je onda vrijeme da Sarajevo dobije ulicu 16. muslimanske brigade? Dok se ne ukloni Mustafa Busuladžić, nije. Ne može i Busuladžić i 16. muslimanska brigada. Jer ne može se biti malo fašista, malo antifašista.
Imperativ je sigurnost
Antifašizam, kako je rekao Max Horkheimer, podrazumijeva govoriti o kapitalizmu.
Stoga moramo govoriti o bahatosti kapitalista, građevinske i općinske mafije, koja radi maksimalizacije profita neće uložiti ništa u zaštitu radnika i koja je koštala živote dva građevinska radnika na Stupu. U ovom trenutku, imperativ svih nas nije podržati slobodu (kao izlazak iz četiri zida) već sigurnost – kako radnika tako i LGBTIQ zajednice – te misliti promjenu cjelokupnog ekonomskog i društvenog sistema. Jer sloboda bez sigurnosti je – da parafraziram Bakunjina – privilegija i nepravda. Pandemija korona virusa je, kako navodi Alain Badiou, svojevrsni interludij, prilika da se saberemo pred nove bitke koje će i nakon nje slijediti. Ukoliko svoju borbu svedemo samo na borbu za slobodu – bez sigurnosti – bez ikakve naznake da želimo podržati one čija bi bitka mogla biti od presudnog značaja za esencijalizaciju čak i identitetskih prava LGBTIQ osoba, ta borba će ostati svedena na pro-sistemsku, borbu nekih, a ne svih obespravljenih ljudi.