Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu je najstarija muzejska institucija u Bosni i Hercegovini, osnovana 1. februara 1888. godine, za vrijeme austrougarske vladavine. U toku svog 132-ogodišnjeg postojanja uspio je sakupiti dobar dio kulturnog i nacionalnog nasljeđa zemlje i svih njenih naroda. Eksponati su razvrstani po odjeljenjima (arheološko, etnološko i odjeljenje prirodnih nauka) u nekoliko različitih zbirki (folklorna, numizmatička, prirodoslovna, prahistorijska, antička i druge). Bosanski stećci krase prostor ispred ulaza u muzej, u kojem se nalaze i predmeti sa dvora kraljevske dinastije Kotromanić, čuvena Sarajevska hagada, tradicionalna jevrejska knjiga, koju su Sefardi donijeli u Sarajevo po svome izgonu iz Španije, te oko 3 miliona drugih eksponata, koji svjedoče o bogatom kulturnom i prirodnom naslijeđu BiH.
Piše Dino Mustafić, Peščanik.net
Zemaljski muzej BiH, jedna je od sedam institucija kulture od državnog značaja uz Umjetničku galeriju BiH, Kinoteku BiH, Historijski muzej BiH… Jedini problem ovih čuvara kolektivne i zajedničke memorije jeste atribut u nazivu institucija – bosanskohercegovački. Zbog ustavnog uređenja ni država, ni entiteti, ni kantoni nikada nisu u potpunosti preuzeli brigu o ovim institucijama, pa je u oktobru 2012. godine, nakon 124 godine postojanja Zemaljski muzej bio primoran i zatvoriti vrata. Bio je to vrhunac sistemskog uništavanja kulturnog bića zemlje na fonu etnonacionalnih politika koje se silno trude da razdvoje, pokidaju i slome sve integrirajuće u historijsko-kulturnom nasljeđu BiH. Ovaj put političkim sredstvima u miru onim što se započelo u ratu. Dakle, to je nastavak vojne dokrine kulturocida kada su se u oružanim operacijama vojske RS-a i postrojbi Hrvatskog vijeća obrane rušili svi dokazi u obliku vjerskih objekata, spomenika, mostova, knjiga, zapisa… svega što je sačuvano i dokazuje postojanje drugog naroda, kulture ili jezika. Svjedočili smo mnogim razaranjima u BiH, kao što je paljevina Gradska vijećnice u Sarajevu zajedno s knjigama i historijskim dokumentima, rušenju Starog mosta i Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru, zatim rušenju do temelja Aladža džamije u Foči ili miniranju Ferhat-pašine džamije u Banjaluci i slično.
Tako je prošlost mnogih gradova izbrisana ili skrajnuta za vrijeme i nakon rata, kao i činjenica da postoje razlike i da su te razlike u prethodnom vremenu obogaćivale život, činile te gradove posebnim – civilizacijskom supstancom BiH. Zato kulturocid, pokušaj namjernog uništenja kulture jednog naroda i njegovog identiteta, pored fizičkog istrebljenja predstavlja dio genocida nad tim narodom. Uništavanje kulture, historijskih tragova i simbola je, osim lične boli zbog gubitka, najbolniji oblik zločina u ratu. Posljedice toga su danas vidljive u mnogim gradovima. Ako se pogleda posljednji popis stanovništva, najveći dio nekadašnjih gradova postao je jednoznačan (monoetničan) u velikom postotku. To je sigurno doprinijelo kulturnoj provincijalizaciji jer gradovi u kojima se svaka razlika doživljava na agresivan način nemaju urbani duh niti demokratski ambijent. „I tako, tako nekako… umesto Nove Aleksandrije, dobili smo stari Vavilon. Umesto grada ‘plemenitog sinkretizma’, u kome bi se kulture, vere, pa i jezici susretali i prožimali na svakom koraku i pri svakom susretu, na svakom trgu, u svakoj ulici tura nam se pod nos grad izdeljen na kvartove-kazamate, kakvi su u starom Vavilonu delili ljudske fele prema jezicima, kultovima i boji kože“, pisao je Bogdan Bogdanović u publikaciji Tri ratne knjige. Uz napomenu da ovaj esej „Čovek-Sarajevo“ piše u vrijeme opsade grada kada se sve to odvija dijeljenjem Sarajeva na etničke cjeline, koje nikada nisu bile ni cjeline ni etničke.
Zvanična politika RS-a pod mentorstvom službenog Beograda već decenijama radi na brisanju bosanskog identiteta iz javnog i kulturnog života gradova i institucija. Destrukcija je zamijenjena intervencijama u kulturi, pa je tako sklopljen sporazum o tzv. srpskom kulturnom prostoru koji ima težnju da bude produžena ruka, alatka velikosrpske politike poražene u ratu – rehabilitovane u miru. Naravno da je ljudima koji su htjeli razoriti Bosnu bilo jasno da je upravo kultura supstanca koja Bosnu drži na okupu. I zato nije politički gaf kada Vučić naziva Trebinje „jednim od najljepših srpskih gradova“, već je to politička odluka i poruka da se konačno mora završiti počinjeni zločin koji je bio vođen idejom etničkog čišćenja i kulturocida. U toj nakani ima za egzekutora fanatičnog antibosanca Dodika koji javno ruži novinare u Beogradu ako neko Srbe iz BiH uvrijedi i nazove „bosanskim Srbima“. Nažalost, nema političkog kapaciteta u iscrpljenoj zemlji za ozbiljnije suprotstavljanje anuliranju autohtone bosanskohercegovačke kulture i otporu da se gradovi ne dijele po etničkom principu. Ustavno oni to nisu na papiru, prećutno u političkoj i životnoj realnosti jesu. Banjaluka, Mostar i Sarajevo imaju etničke i partijske patrone kroz SNSD, HDZ i SDA koji ih smatraju „svojom“ ekskluzivnom teritorijom. Mostar je grad u kojem nema fizičke granice između zapadnog (hrvatskog) i istočnog (bošnjačkog) dijela, ali se život ustalio na „njihove“ i „naše“ kafane, univerzitete, stadione, pozorišta itd. Poslanicima iz SDA partije nije neobično kazati da se u sarajevskom kantonu troše „bošnjačke pare“ čime jasno impliciraju da je to grad većinskog naroda koji je ujedno i glavni grad države, pa je valjda logično da im to s pravom „historijski pripada“ kao „temeljnom narodu“ BiH, kako sebe vole nazivati. Kada bi kojim čudom Rousseau danas vidio bosanske gradove uvjerio bi se koliko je bio u pravu kada je pisao o ukupnosti ljudskog položaja, u „Raspravi o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima“, koja završava okrutnim zaključkom: „Vidimo šačicu moćnih i bogatih na vrhuncu časti i bogatstva, dok svjetina gmiže u mraku i bjedi“. Nisu Rousseaua imale na umu ni mnogobrojne delegacije međunarodnih institucija koje su i u mojim ličnim kontaktima znale iznijeti ideju o legitimnim predstavnicima srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda u mogućem dogovoru oko raspodjele fundusa iz Zemaljskog muzeja. Time su raznorazni politički mešetari gurali tezu o mogućoj podjeli Bosne do apsurda. Na svu sreću nisu imali odgovor da li postoje srpski minerali ili hrvatski leptiri, pa su brzo odustali od takvih gluposti. Historijski i činjenično ne bi mogli podijeliti niti srednjovjekovnu Bosnu, jer – kome je pripadala? Znao sam ih u razgovoru podsjetiti kako je Karadžić prije rata predlagao da se sarajevski tramvaj trojka na relaciji Ilidža-Baščaršija podijeli na bošnjačke i srpske vozače (hrvatske nije spominjao), tako što će se na gradskoj stanici Stup vršiti izmjena vozača. Umalo u toj luđačkoj ideji nije uspio, jer je liniju fronte za vrijeme rata u Sarajevu vukao po imaginarnim srpskim naseljima. Problem je što su takve anticivilizacijske ideje imale podršku i kod određene „srpske elite“ u samom gradu, pa su ovom ratnom zločincu znali aplaudirati u kongresnim halama i tv emisijama 90-ih.
I poslije svega Bosna opstaje i izdržava jer je to kulturna stvarnost.
Bosna je bila izložena užasnoj agresiji, i sa istoka i sa zapada, a ipak, dobar dio Bosne je preživio i nakon 30 godina bjesomučne destrukcije. Iako kultura nije moćna, jeste žilava jer je niz formi dugog trajanja i zbog čega imam nadu da je nije moguće uništiti niti podijeliti, što se vidi i iz kolekcije Zemaljskog muzeja BiH koji je ponovo otvoren.