Nova studija objavljena u časopisu Science, koju je sproveo međunarodni tim, otkriva da su se rane ljudske vrste prilagodile mozaičnim krajolicima i raznolikim izvorima hrane, što je moglo povećati otpornost naših predaka na klimatske promjene u prošlosti.
Naš rod Homo evoluirao je tijekom posljednjih 3 miliona godina, u razdoblju rastućih klimatskih fluktuacija, tzv. toplih/hladnih prijelaza. Kako su se rane ljudske vrste prilagodile intenziviranju klimatskih ekstrema, ledenih doba i velikim promjenama krajolika i vegetacije ostaje nepoznato. Jesu li se naši preci tijekom vremena prilagodili lokalnim promjenama okoliša ili su tražili stabilnije okoliše s raznolikim izvorima hrane? Jesu li na našu ljudsku evoluciju više utjecale vremenske promjene klime ili prostorni karakter okoliša?
Za kvantitativno testiranje ovih temeljnih hipoteza o ljudskoj evoluciji i adaptaciji istraživački tim upotrijebio je kompilaciju više od tri hiljade dobro datiranih ljudskih fosilnih uzoraka i arheoloških nalazišta, koji predstavljaju šest različitih ljudskih vrsta, u kombinaciji s realističnim simulacijama modela klime i vegetacije, pokrivajući posljednja 3 miliona godina. Naučnici su usmjerili svoju analizu na biome – geografske regije u kojima preovladavaju slične klime, biljne i životinjske zajednice (npr. savana, prašuma ili tundra).
Na osnovu analize, naučnici su otkrili da su rane afričke skupine radije živjele u otvorenim okruženjima, poput travnjaka i suhog grmlja. Migracijama u Euroaziju prije otprilike 1,8 miliona godina, hominini, kao što je H. erectus, a kasnije H. heidelbergensis i H. neanderthalensis, s vremenom su razvili veću toleranciju na druge biome, uključujući šume umjerenog pojasa i borealne šume. “Da bi preživjeli kao stanovnici šuma, te su skupine razvile naprednije kamene alate i vjerojatno društvene vještine”, rekao je prof. Pasquale Raia sa Univerziteta Federico II u Napulju, Italija, koautor studije. Na kraju se H. sapiens pojavio prije oko 200 000 godina u Africi, brzo postavši majstor svih zanata. Pokretni, fleksibilni i kompetitivni, naši izravni preci, za razliku od bilo koje druge prethodne vrste, preživjeli su u surovim okruženjima kao što su pustinje i tundra.
Daljnim proučavanjem odabranih karakteristika krajolika, naučnici su otkrili značajno grupiranje mjesta koja su okupirale rane ljudske populacije u regijama s povećanom raznolikošću bioma. “To znači da su naši ljudski preci voljeli mozaične krajolike, s velikom raznolikošću biljnih i životinjskih resursa u neposrednoj blizini”, rekao je prof. Axel Timmermann, koautor studije i direktor IBS Centra za fiziku klime u Južnoj Koreji. Rezultati pokazuju da je raznolikost ekosistema igrala ključnu ulogu u ljudskoj evoluciji.
Autori su s ovim rezultatima po prvi put pokazali sklonost ljudskih predaka prema mozaičnim krajolicima na kontinentalnim razmjerama i predlažu novu hipotezu – hipotezu selekcije diverziteta: Homo vrste, a posebno H. sapiens, bile su jedinstveno opremljene za iskorištavanje heterogenih bioma. “Naša analiza pokazuje ključnu važnost raznolikosti krajolika i biljaka kao selektivnog elementa za ljude i kao potencijalnog pokretača socio-kulturnog razvoja”, dodaje Elke Zeller. Time što objašnjava kako su promjene vegetacije oblikovale ljudski opstanak, ova nova naučna studija pruža pogled bez premca u ljudsku prahistoriju i strategije preživljavanja.
Simulacije modela klime i vegetacije, koje pokrivaju historiju Zemlje u posljednja 3 miliona godina, sprovedene su na jednom od najbržih južnokorejskih naučnih superkompjutera pod nazivom Aleph. “Superračunarstvo se sada pojavljuje kao ključni alat u evolucijskoj biologiji i antropologiji”, rekao je Axel Timmermann.
Izvor: ScienceDaily
Prevod: AbrašMEDIA