Napad je počeo pismom koje je Staljin uputio našem rukovodstvu. Za pismo sam saznao dva dana uoči sastanka Centralnog komiteta sazvanog da bi se dao odgovor.
Izbor i priprema: AbrašMEDIA
Bila je subota. Kao i obično, došao sam u kancelariju rano ujutro. Nešto kasnije pozvao me je telefonom Žujović (1) i pitao da li može da dobije novu generalsku uniformu pošto mu je stara pohabana. Žujović je imao čin general-pukovnika i nije bio demobilisan iako više nije bio na dužnosti u vojsci. Stoga sam ga uputio na komandu pozadine rekavši da će mu oni brzo sašiti uniformu. Kad smo završili razgovor prijateljski sam ga zapitao.
– Kako si Crni?
– Ja, bogami, dobro – odgovorio je dosta zajedljivim tonom. – Veseo, zadovoljan, a ne kao neki drugi…
Spustio je slušalicu, a ja sam ostao sav zbunjen… Sa Žujovićem sam bio dobar prijatelj još iz vremena zajedničkog ilegalnog rada u Južnoj Srbiji i Makedoniji. Uvijek smo prijateljski ćaskali… a sada je u stvari zalupio telefon! Neko vrijeme sam razmišljao koji bi razlog mogao da bude tome, ali nijesam mogao da nađem nikakvo objašnjenje. Kako su me poslovi okupirali, ubrzo sam zaboravio na naš razgovor…
Pola sata poslije razgovora sa Žujovićem pozvaše me telefonom iz Centralnog komiteta i javiše da se u ponedjeljak održava plenarni sastanak… Dnevni red će se utvrditi na sastanku.
Bilo mi je čudno što se odjednom saziva sastanak Centralnog komiteta; on se u plenumu nikada nije sastao još od Pete zemaljske konferencije (2) , na kojoj je izabran! U toku oružane borbe nijesmo se ni mogli sastajati u punom sastavu. Partijom i borbom je u stvari rukovodilo jedno jezgro sa Titom na čelu. Ostali rukovodeći kadrovi su se nalazili na bližim ili udaljenijim područjima i sami su se snalazili prema konkretnoj situaciji držeći se generalne linije Partije. Takav sistem rukovođenja dao je maksimalne rezultate: brzo su se razvijali kadrovi; istovremeno je bilo obezbijeđeno da i rukovođenje iz centra bude što više približeno situaciji na terenu jer su rukovodeći ljudi veoma često dolazili u centar na konsultovanje. Povremeno su održavana šira savjetovanja rukovodećih ljudi; ali nikada u toku rata nije održan sastanak Centralnog komiteta u punom sastavu. Po završetku rata nastavljena je takva praksa iako više nije bilo teško sakupiti članove Centralnog komiteta. Vrh partije i dalje je činilo rukovodeće jezgro sa Titom na čelu.
Iznenadna promjena takve prakse izazvala je kod mene predosjećanje da se događa nešto izvanredno i krupno. Ali šta? Nijesam znao odgovoriti na to pitanje… Sjetih se razgovora sa Žujovićem, ali ubrzo sam odbacio svaku vezu sa sazivom Centralnog komiteta. Okupiran poslovima, prestao sam da razmišljam.
Negdje oko podne ponovo je zazvonio telefon. Javio se Đilas i pozvao me u Jugoslovensko dramsko pozorište.
U foajeu pozorišta zatekao sam njega, Rankovića i Kidriča.
– Kako se osjećaš? – dočekaše me dosta zagonetnim pitanjem.
Sasvim ležerno odgovorih da se dobro osjećam, a oni, i dalje tajanstveni, dobaciše:
– Vidjećemo kako ćeš se osjećati u ponedjeljak! Nijesmo spavali nekoliko noći pa nećeš ni ti kad saznaš ono što mi znamo…
Tražio sam da mi kažu o čemu se radi pa makar ne spavao do ponedjeljka, ali mi oni rekoše da to ne smiju jer je tako zaključeno kod Tita. Tada se prisjetih razgovora sa Žujovićem i njegovog tajanstvenog držanja… pa im to ispričah. Dok sam govorio, iznenadila me je velika pažnja s kojom su pratili moje riječi, posebno držanje Rankovića, koji je jedini prokomentarisao:
– A zašto Crni nije tražio maršalsku uniformu?
Bilo mi je jasno da se radi o nečem krupnom, o nečem u što sam i ja umiješan. Mučen radoznalošću, prekorijevao sam ih što neće da mi saopšte ono što se tiče jednako i njih i mene. Najzad su pristali i rekli mi da je stiglo pismo koje su potpisali Staljin i Molotov, da se u njemu kritikuje linija naše Partije u cjelini, a nas četvorica proglašavamo sumnjivim marksistima i antisovjetskim elementima.
To saopštenje primio sam sasvim spokojno, pa sam rekao:
– Ipak ću mirno spavati. Nijesam ni sumnjiv marksista, ni antisovjetski element… Kritikovao sam neke pojave u Sovjetskom Savezu, ali samo zato da ih ne bude više, a ne zbog toga što bih mrzio Sovjetski Savez. Uostalom, zar moram dokazivati ljubav prema toj zemlji poslije svega što sam do sada učinio u borbi za stvar socijalizma?
Izručio sam čitavu bujicu riječi, a oni su se samo smijali. U stvari, smijali su se mojoj naivnosti što nijesam shvatao da mi iskrenost ništa ne bi pomogla – bio bih likvidiran kao imperijalistički agent u slučaju da Partija prihvati Staljinovu kritiku. To sam shvatio tek poslije iskonstruisanih procesa u zemljama narodne demokratije, kada su stradali mnogi revolucionari samo zato što su smatrali da imaju pravo na sopstveno mišljenje…
Na kraju sam doznao da je Tito, čim je dobio pismo, pozvao na savjetovanje njih trojicu i Kardelja. Oni su mu predložili da se nas četvorica „sumnjivih marksista“ povučemo iz Centralnog komiteta kako bismo omogućili Partiji da lakše izgladi sukob sa Staljinom.
Bilo mi je krivo što me Tito nije pozvao na konsultaciju, ali sam se složio sa njihovim prijedlogom:
– Nijesam se borio za sebe i za pozicije u društvu i državi… zato rado stavljam sadašnje funkcije na raspolaganje svojoj Partiji…
No, oni mi rekoše da je Tito energično odbio njihovu ponudu i izjavio da smatra duboko nepravilnim da neko drugi sa strane – pa makar to bio i sam Staljin – određuje ili utiče na formiranje rukovodstva u našoj Partiji i državi. To je isključivo pravo naše Partije i naroda…
Iako sam znao mnoge stvari iz pisma, a posebno da sam uvršten u grupu „sumnjivih marksista“, ipak sam bio radoznao da čujem sadržinu čitavog pisma.
Tito je otvorio sastanak i u uvodnoj riječi iznio suštinu spora i svoj stav o tome. Slušao sam ga pažljivo jer sam osjećao da stojimo pred novim revolucionarnim borbama koje neće biti lakše od onih za vrijeme rata, da prisustvujem sastanku koji po dubini promjena koje će izazvati ne zaostaje iza sastanka od 4. jula 1941. godine (3) .
Tito je u stvari dao platformu na kojoj bi trebalo da se zasnivaju odnosi među socijalističkim zemljama, a posebno odnosi između tih zemalja i Sovjetskog Saveza, podvlačeći da ti odnosi moraju počivati na priznavanju nacionalne i državne nezavisnosti svake zemlje.
Dok sam slušao Titove riječi, prisjećao sam se uvredljivog Staljinovog ponašanja prema našoj delegaciji na pregovorima u Moskvi, kada je iznuđeno potpisivanje „ugovora“ o obaveznom konsultovanju sa vladom Sovjetskog Saveza o svim spoljnopolitičkim pitanjima. U stvari, iz Staljinovog držanja na tom sastanku prema našim drugovima vidjelo se da „konsultovanje“ znači obavezno prihvatanje stavova vlade Sovjetskog Saveza. I sve je to traženo u ime internacionalizma koji se mjeri po odnosu pokreta ili pojedinca prema Sovjetskom Savezu!
– Odnosi moraju biti – naglasio je Tito – postavljeni na bazi uzajamnog povjerenja u rukovodstvo svake zemlje…
Te riječi su me podsjetile da su sovjetski predstavnici od samog dolaska u našu zemlju vrbovali naše ljude za sovjetsku obavještajnu službu dajući im zadatak da ih obavještavaju o držanju naših komunista, posebno rukovodećih, prema Sovjetskom Savezu.
Tito je govorio i o tome da sovjetski ljudi koji se u bilo kom svojstvu nalaze u Jugoslaviji moraju voditi računa da su u bratskoj, nezavisnoj zemlji i da se ne miješaju u unutrašnji život zemlje.
A ja sam se toliko puta u susretima sa sovjetskim vojnim savjetnicima uvjerio da su se prema našoj zemlji ponašali kao da smo njihova kolonija!
Na kraju Tito je podvukao da iskustvo uspješnog revolucionarnog razvitka u svakoj zemlji narodne demokratije treba smatrati nastavkom i obogaćivanjem iskustva velike oktobarske revolucije.
Na žalost, sovjetski rukovodioci su imali izrazito negatorski odnos prema svemu što se ostvaruje u drugim socijalističkim zemljama ako to nije vjerna kopija njihove stvarnosti i njihovih iskustava – kako iz perioda revolucije – tako i iz perioda izgradnje.
Poslije uvodne riječi Tito je pročitao pismo; ono je bilo puno neistina i poluistina. Shvatio sam da se njime nastoji ubiti ugled koji su naša Partija i njeno rukovostvo stekli u narodnooslobodilačkoj borbi. Da bih provjerio tačnost tog prvog utiska, počeo sam analizirati pojedine stavove pisma.
Optužba da se među rukovodećim kadrovima u Jugoslaviji priča „da se Sovjetski Savez izrođava“, „da sovjetsko ratno iskustvo predstavlja šablon“, „da se u Jugoslaviji rađa nešto novo“, bila je poluistina. Mi nikad nijesmo govorili da sovjetsko ratno iskustvo predstavlja šablon, ali smo smatrali da ga ne treba šablonski prenositi na našu armiju jer ona ima svoje ratno iskustvo. Takođe nijesmo govorili da se Sovjetski Savez izrođava, ali smo kritikovali neke oblike rada sovjetske Partije govoreći da smo postigli izvjesne bolje rezultate u našem radu. Kritikovali smo i neke aspekte spoljne politike Sovjetskog Saveza.
I optužbe da ne priznajemo rukovodeću ulogu Partije, da se Partija utopila u Narodni front, da nema unutrašnje demokratije u Partiji jer se ne održavaju kongresi, a rukovodstva su kooptirana, predstavljale su takođe svojevrsne poluistine.
Nijesmo održali kogres Partije iako smo to mogli da učinimo u posljednje tri godine. Čak ni Centralni komitet nije sazivan u punom sastavu… Ali zar to isto ne rade i oni? U Sovjetskom Savezu odavno nije održan kongres Partije, a slično se može reći i za zasjedanja Centralnog komiteta. Ako je to tačno, zašto njihova kritika ne važi i za njih? I, konačno, zar je sve to tako važno da treba da bude podignuto na stepen dogme? Zar nije mnogo važnije – i za nas i za njih – da se ocijeni šta je postignuto na planu mijenjanja društvenih odnosa – od kapitalističkih ka socijalističkim? Umjesto toga, oni revolucionarni pokret ocjenjuju po tome da li je ili nije održao kongres… Bitno je i to da li su u toku borbe stvorene mogućnosti da najsposobniji ljudi dolaze na rukovodeća mjesta u partiji. A to je upravo karakterisalo našu Partiju jer su kadrovi uzdizani na rukovodeća mjesta prema rezultatima pokazanim u borbama. Zato smo, uostalom, mogli pobijediti u našoj revoluciji…
Naša Partija, istina, nije imala program koji bi se razlikovao od programa Narodnog fronta. Ali, zar se iz toga mora zaključiti da se Partija utopila u Narodni front? Da se radilo o strukturi Narodnog fronta kakva je bila sredinom tridesetih godina, takva konstatacija bi se mogla i prihvatiti. Međutim, naš Narodni front nije bio nikakva koalicija partija, već organizacija ponikla iz borbe, u koju se učlanilo preko 7 miliona muškaraca, žena i omladine, aktivnih boraca ne samo za oslobođenje zemlje nego i za pobjedu socijalizma. Umjesto da se ustanovi za kakav program su se borili ljudi u toj organizaciji i šta se ostvaruje od tog programa, vještački se stvara utisak kao da se radi o staroj strukturi Narodnog fronta. Da se htjelo pogledati istini u oči, lako bi se ustanovilo da naš Narodni front – i po organizaciji i po ciljevima borbe – ne zaostaje iza mnogih komunističkih partija u zapadnim zemljama.
Tvrdnja da ne ostvarujemo rukovodeću ulogu Partije takođe se ne bi mogla sasvim negirati; ali samo ako bi se to cijenilo po tome da li postupamo na isti način kao u Sovjetskom savezu. Naša Partija ne zauzima najprije u svojim forumima stavove o pojedinim pitanjima da bi ih zatim davala na izvršenje organima državne uprave i odgovarajućim masovnim organizacijama. Naša partijska rukovodstva usvajaju samo opštu liniju koje se svi komunisti moraju pridržavati; konkretne stavove o pojedinim pitanjima zauzimaju odgovarajući organi državne uprave ili masovne organizacije. Zadatak komunista bio je i ostao da se u tim organima i organizacijama bore za zauzimanje stavova koji omogućavaju sprovođenje linije usvojene od rukovodstva. Drugim riječima, svaki komunista se mora boriti da ostvaruje rukovodeću ulogu tamo gdje radi, ali ne na osnovu toga što istupa u ime Partije, već na osnovu ugleda koji uživa među članstvom i kvaliteta predloga s kojima istupa. Meni je izgledalo da takav metod rada predstavlja veliko dostignuće naše Partije i novinu u povezivanju sa masama. Uostalom, to su potvrđivali i rezultati postignuti u toku rata i poslijeratne izgradnje. Međutim, ispada da takva naša praksa ne valja jer ne odgovara praksi koja se primjenjuje u Sovjetskom Savezu! Zar je moguće da je za ocjenu rada Partije važnija forma nego rezultati koje ona postiže?
I dijelovi pisma u kojima se pokušavala analizirati naša stvarnost bili su puni poluistina i neistina! Tvrdilo se da rukovodstvo naše Partije ne vodi klasnu borbu niti ograničava kapitalističke elemente na selu! A upravo naša zemlja je ostvarivala najveće uspjehe od svih zemalja narodne demokratije. Veličina zemljišnog posjeda u privatnoj svojini ograničena je na svega 30 hektara po domaćinstvu, dok je u drugim zemljama granica agrarnog maksimuma dostizala i 100 hektara. Međutim, te zemlje nijesu optuživane da ne ograničavaju kapitalističke elemente na selu! Pa i u nacionalizaciji industrije, saobraćaja, banaka, trgovine, spoljne trgovine itd. bili smo ispred ostalih zemalja. A ipak je samo nama bilo upućeno pismo puno teških optužbi.
Ni jedan od navedenih „argumenata“ nije mogao izdržati iole solidniju kritiku. Ma koliko o tome razmišljao, nijesam se mogao oteti utisku da pravi razlozi koji stoje iza te akcije sovjetskog rukovodstva nisu navedeni. Da su optužbe bile upravljene samo protiv nekoliko članova rukovodstva, problem bi se još i mogao riješiti njihovim povlačenjem. Međutim, napad je bio uperen protiv čitavog rukovodstva koje je proizašlo iz revolucije i rukovodilo njome. Dakle, napadana je ta revolucija, htio se umanjiti njen značaj i ugled.
Zbog svega toga bez kolebanja sam zaključio da pismo u cjelini treba odbiti kao zlonamjerno i bez trunke nastojanja da se razjasne izvjesne nesuglasice do kojih je stvarno dolazilo.
Moram reći da mi nije bilo jasno kako sovjetsko rukovodstvo misli da ostvari namjere koje su stajale iza tog pisma. Ako su pošli na to da smijene cijelo rukovodstvo, to znači da u novo rukovodstvo žele dovesti neke „svoje“ ljude. Samo koje? Zar svi u rukovodstvu nijesmo istog mišljenja? Zar ima „naših“ i „njihovih“? U tom razmišljanju sjetio sam se prekjučerašnjeg razgovora sa Žujovićem i Rankovićeve sarkastične primjedbe… A ja sam Žujoviću saopštio sve utiske i razočarenja koje sam doživio u Sovjetskom Savezu… on je samo klimao glavom. Je li moguće da je drugačije mislio?!
Iz misli me trže Žujovićev glas… U cjelini je podržavao Staljinovo pismo i odbacio predlog našeg odgovora. Dakle, razilazimo se! A bili smo dobri prijatelji… Žao mi je, ali u politici nema sentimentalnosti! Političko razmimoilaženje mora se odraziti i na lične odnose.
Dok je Žujović govorio kako ne smijemo da se razilazimo sa Staljinom kako moramo tražiti smisao svake njegove riječi, uvijek polazeći od toga da mi griješimo, a ne on, prekinuo ga je Đilas.
– Dobro, Crni, da li smatraš da sam ja trockista? – upitao je sa suzama u očima.
Očekivao sam da će Žujović odgovoriti bez dvoumljenja jer je sa Đilasom bio u rukovodstvu tokom čitave revolucije. Zaprepastio sam se kada je Žujović počeo da oklijeva:
– To ne mislim, ali…
Našem strpljenju došao je kraj! Svi smo skočili tražeći da se do kraja izjasni. Tito mu je postavio niz pitanja zahtijevajući konkretne odgovore:
– Da li idemo u kapitalizam? Da li se naša Partija razvodnjela u Narodnom frontu? Da li naša vlada drži špijune Zapada?
Žujović je ćutao! Nije imao smjelosti da se izjasni… morao bi pljunuti na svoju prošlost, a to ga je bilo stid da učini pred nama. S druge strane, ako se složi sa nama, mora doći u sukob sa Staljinom, a on to, takođe, nije htio jer, vjerovatno, u tom slučaju ne bi mogao računati da će doći na čelo novog rukovodstva koje poslije Staljinove intervencije treba da zamijeni postojeće. Prikliješten između ta dva osjećanja, bio je spreman na sve gadosti samo da ne propusti šansu koja mu se pružala! Dok sam ga posmatrao, osjećao sam da se moje nekadašnje prijateljstvo prema tom čovjeku polako pretvara u prezir, jer ljudi koji su spremni da se odreknu svoje prošlosti samo da bi se dokopali rukovodeće funkcije ne zaslužuju ništa drugo.
U žagoru glasova izazvanom Žujovićevim držanjem Ranković je postavio direktno pitanje:
– A šta si ti, Crni, radio juče kod sovjetskog ambasadora?
Žujović se zbunio. Vjerovatno nije očekivao takvo pitanje. Počeo je mucati i najzad je rekao da je išao zbog nabavke automobila za ambasadora! Izgovor je bio toliko providan da smo svi shvatili da je posjetio ambasadora kako bi ga obavijestio o nastaloj situaciji.
Đilas je ironično konstatovao:
– Jadno je to kada savezni ministar ide na noge sovjetskom ambasadoru da mu nabavlja automobil…
I zaista, Žujović se srozao na pozicije običnog doušnika strane države bez obzira na to što je bila u pitanju prva zemlja socijalizma. Drugim riječima, on je izdao svoju zemlju. Takav zaključak dao je i Tito rekavši da niko nema pravo da svoju zemlju voli manje od Sovjetskog Saveza!
Ako je u pitanju izdaja – razmišljao sam – treba povući sve koncekvence takve konstatacije, to jest provesti krivični postupak protiv Žujovića. Zbog zasluga u prošlosti ne smijemo preći preko njegovih sadašnjih postupaka… Neprimjetno sam došao do zaključka koji me je iznenadio – nikada nijesam mislio da bih se mogao saglasiti da se protiv nekoga iz našeg rukovodstva povede krivična istraga zbog stavova koje zauzima, pogotovo ako su to i Staljinovi stavovi. Nešto se u meni prelomilo… ne zbog toga što je ugrožen moj položaj u rukovodstvu, nego zato što je došla u pitanje nezavisnost zemlje, pravo da u svojoj zemlji izgrađujemo socijalizam kakav nama odgovara. Zato se moramo boriti svim sredstvima jer ni protivnik ne bira sredstva… inače, moglo bi se dogoditi da izgubimo bitku.
Diskusija oko Žujovića izbacila je na površinu još nešto što me je donekle zbunjivalo. Činjenica da se doznalo da je Žujović bio kod sovjetskog ambasadora govorila je da je sovjetska ambasada stavljena pod kontrolu organa unutrašnjih poslova… Istina, Ranković je rekao da je Žujovićev automobil slučajno primjećen pred sovjetskom ambasadom… Ali, da li je samo to? Možda on sakriva činjenicu da je sovjetska ambasada zaista pod kontrolom? U meni se pojavila sumnja… Ipak sam zaključio da ni mi ne moramo birati sredstva kada to ne čini sovjetska ambasada u odnosu na nas.
Na kraju sjednice svi članovi Centralnog komiteta, osim Žujovića, prihvatili su odgovor na Staljinovo pismo. U tom dokumentu pobijali smo sve optužbe i pozivali sovjetsko rukovodstvo da uputi u našu zemlju delegaciju koja bi na licu mjesta utvrdila šta je istina a šta nije od onoga što sadrži pismo koje nam je poslato…
Tako se završio istorijski sastanak kojim je otpočeta borba za nove, ravnopravne odnose među socijalističkim zemljama i komunističkim partijama.
1. Sreten Žujović Crni, general-pukovnik Jugoslovenske armije, savezni ministar za finansije
2. Peta zemaljska konferencija Komunističke partije Jugoslavije održana je ilegalno u Zagrebu od 19. do 23. oktobra 1940. godine.
3. Na sjednici Politbiroa CK KPJ održanoj 4. jula 1941. godine u vili Vladislava Ribnikara u Beogradu, odlučeno je da se od sabotaža i diverija pređe na opšti ustanak; da partizanski rat bude osnovna forma razvijanja ustanka.
Autor: Svetozar Vukmanović – Tempo
Izvor: Revolucija koja teče, Memoari, knjiga četvrta (str. 28-33)
Izdavač: ČGP Delo, OOUR Globus, Izdavačka djelatnost, Zagreb, 1982.