Drugog novembra 1950, Hugh Gaitskell, ministar finansija u britanskoj laburističkoj vladi, optužio je svoje protivnike iz Konzervativne stranke za “ono što je pokojni George Orwell u svojoj knjizi, koju su časni članovi možda čitali, pod naslovom ‘1984‘, nazvao dvogovor“. Orwellov posljednji roman bio je vani 17 mjeseci, a Gaitskell je bio uvjeren da su ga bar neki od njegovih kolega poslanika u parlamentu već pročitali. Mnogi jesu, uključujući bivšeg premijera Winstona Churchilla, koji je jednom kolegi rekao da je to “izuzetna knjiga”. Potaknuta neočekivanim uspjehom Orwellove antistaljinističke priče Životinjska farma, objavljene četiri godine ranije, 1984 sletjela je u svijet sa praskom i još uvijek eksplodira.
Piše Dorian Lynskey, Lithub
Prevod Robert Jandrić, AbrašMEDIA
Ono što se u Gaitskellovoj izjavi posebno ističe je to da se u romanu ne pojavljuje izraz dvogovor: pogrešno se prisjetio koncepta dvomisli. Uprkos tome, ona je ušla u politički leksikon tokom 1950-ih, zajedno s Velikim bratom, Novogovorom, Misaonom policijom, orwellijanskim, i tako dalje, a te riječi nikada nisu nestale. U stvari, roman je poznatiji po svom jeziku, nego po likovima ili zapletu. Spajanjem političkih fenomena tridesetih i četrdesetih godina dramatičnom, futurističkom terminologijom, bolesni autor osigurao je kulturnu besmrtnost.
Novinari kao švrake skupljaju novotarije, posebno sjajne semantičke tričarije koje mogu upotrijebiti za uljepšavanje političke proze. Reference na popularna djela fikcije imaju tendenciju da skliznu u kliše, kao što su u današnje vrijeme analogije iz Igara prijestolja, ali Orwellovi neologizmi zadržali su svoj sjaj 70 godina, jer su ušli u onu malu, ekskluzivnu zonu koja leži izvan klišea: mjesto gdje riječi postaju tako utisnute u jezik, da se više ne čitaju kao reference. Za riječi kao što su zlomisao, neličnost i spomen rupa ne treba objašnjenje. Prije dvadeset godina, kreatori televizijske emisije Big Brother pokušali su negirati bilo kakvu vezu sa Orwellovim likom, kao da je koncept nevidljivog, svevidećeg autoriteta pod tim imenom bio bez autorstva, poput narodne pjesme. Advokati nosilaca autorskih prava na Orwellova djela nisu se složili.
Pretražite fraze iz 1984. na Twitteru i vidjećete da se rijetko vežu za “pokojnog Georgea Orwella”. Takođe ćete otkriti da se neke od njih pojavljuju u kontekstima koji malo liče na autorove izvorne definicije. Orwellova Misaona policija, na primjer, bila je zasnovana na staljinističkoj praksi progona građana za stvari koje još nisu rekli ili uradili. Vjerovatno mu ne bi bilo drago da vidi kako se taj izraz primijenjuje na Twitter oluju nakon spornog komentara.
Više esejista nego romanopisac, iako je želio da bude drugačije, Orwell je smatrao da je poruka iz 1984 bila očigledna: to je bio satirični napad na totalitarizam Staljina i Hitlera i na mogućnost da se totalitarna misao ukorijeni u demokratijama. Samo nekoliko sedmica nakon objave, međutim, osjećao je potrebu izdati dvije izjave sa objašnjenjima za novinare, nakon što je pročitao recenzije koje su tumačile knjigu kao osudu svih oblika socijalizma, uključujući Laburističku stranku, koju je on podržavao.
Orwellov izdavač, Fredric Warburg, zaključio je da izjave “nisu postigle ništa dobro”. Čitaoci su nastavili vidjeti ono šta žele.
Tako je knjiga, koja je bila gotovo hvaljena (bez Orwellovog odobrenja) od strane J. Edgara Hoovera postala mjerilo za Leeja Harveya Oswalda, pojavila se u nastavnom planu i programu Ouklandske škole Black Panthersa, u isto vrijeme kada je poslužila kao inspiracija za telefonski broj ultra-McCarthystičkog društva John Birch. Tokom predizborne kampanje 1984. godine, Orwellov roman bio je citiran u izdanjima za prikupljanje sredstava od strane republikanaca i demokrata. Iste godine, vođe tri velike britanske političke stranke su je spominjale u svojim novogodišnjim porukama. Svi su htjeli duh Orwella imati na svojoj strani.
Da je doživio tu simboličnu godinu, Orwell bi mogao provesti ostatak života pokušavajući ispraviti pogrešna tumačenja 1984, iako bi čak i s najjačim plućima preminuo prije nego što bi se morao boriti sa istinski orvelovskim InfoWarsom.
Većina ljudi koji čitaju 1984 to čine u ranoj dobi i nikada više, ali ona zaslužuje ponovno čitanje i to pažljivo, jer citati iz trećih ruku imaju tendenciju da zamagle složenost Orwellovih ideja. Za razliku od mnogih distopijskih romana koji su uslijedili, ovdje nema heroja. Čak su i Winston i Julia, najosjetljiviji likovi, korumpirani i saučesnici na različite načine, jer Ingsocov režim ne ostavlja niti jedan mozak neunakaženim. Orwell je u fikciji kristalizovao ideje koje je istraživao u esejima kao što su Bilješke o nacionalizmu, O licemjerju...
Gaitskellov dvogovor je jednostavno oblik laganja drugima; Orwellova dvomisao je podmukliji proces laganja samom sebi, a da toga niste ni svjesni. Čak i najsvjesniji među nama to ponekad rade. Ova knjiga je nalog za ponovno razmišljanje.
Orwell bi mogao biti razočaran, ali ne i iznenađen da se njegove riječi iskrivljuju, namjerno ili na drugi način, da bi poslužile različitim političkim planovima. Kao što je napisao u svom eseju “Politika i engleski jezik” iz 1946. godine, jedna od njegovih “soba za probe” za 1984, “ako misli korumpiraju jezik, jezik takođe može korumpirati mišljenje”.
Na kraju je nenamjerno doprinjeo lageru “prefabrikovanih fraza”, koji čine toliko političkih tekstova predvidljivim i inertnim. U tom je eseju upoređivao lošeg političara sa mašinom: “Odgovarajući zvukovi izlaze iz njegovog grla, ali njegov mozak nije uključen u to, kao što bi bio, ako bi sam birao svoje riječi.” Orwellove riječi, izlizane od prekomjerne upotrebe, pogodne su za mehaničke zvučnike. One zaslužuju bolje.
Svako ko iskreno želi odati počast Orwellovim idejama treba izdvojiti vrijeme da nauči ili ponovo nauči šta znače njegove slavne kovanice. Možda je razlog zašto mnogi ljudi ne ulažu taj napor, sumnja da taj zahtjevni, nezavisni mislilac ipak ne bi bio na njihovoj strani.