Trideset propuštenih godina

Malo kad se u istoj sedmici odvilo nekoliko događaja koji plastično prikazuju čitavu epohu, kao protekle sedmice s presudom za zločine u splitskoj Lori, tridesetom godišnjicom opsade Sarajeva i izborima u Srbiji. Stoga možemo parafrazirati knjigu sjajnih Krležinih eseja naslovljenu ‘Deset krvavih godina’, imenujući ovo u čemu živimo kao ‘trideset propuštenih godina’.

Piše Dragan Markovina, Peščanik.net

Počet ću od Lore. Trebalo je proći trideset godina i nekoliko poništenih procesa, razdvojenih suđenja, skandaloznih poteza svojevremenog suca u ovom slučaju, Slavka Lozine, koji je svjedocima u sudnici govorio da to ne bi ni Rambo preživio, čestitao nogometnoj reprezentaciji na početku suđenja i dopuštao doslovce navijačku atmosferu u sudnici, nakon čega je konačno uklonjen sa slučaja, da bi uskoro preminuo, trebalo je osim toga vidjeti da se glavnoosumnjičeni godinama kao nalaze u bijegu, iako su uredno živjeli na svojim splitskim adresama, ispratiti patetične govore njihovih odvjetnika, podržavatelja i članova obitelji pa i otvorenu medijsku i prešutnu političku podršku, da bi na koncu dočekali nepravomoćnu presudu u slučaju Lora 2, kojom je dvojac iz logora kažnjen na smiješno male kazne. I sve to uz jedva primjetan formalni interes medija i bez ikakvog suštinskog interesa u javnosti ili ne daj Bože katarze. Dakle, trideset godina nakon što je u centru Splita oformljen logor u kojem su mučeni i ubijani civili Splićani, samo zato što su bili Srbi i kasnije zarobljeni vojnici, a o tome se momentalno u gradu sve znalo jer su prvo Slobodna Dalmacija, a kasnije Feral Tribune detaljno pisali o svemu dok se događalo, suđenje još uvijek nije zapravo okončano, a kao bonus možemo dodati da je SDP-ova vlast na čelu s Ivom Baldasarom, čak i pred ulazom u Loru podignula spomenik postrojbi čiji su pripadnici držali logor. Ukratko, bez obzira na činjenicu da se Split u solidnoj mjeri politički upristojio i okrenuo drugim temama, turističkog razvoja, komunalne problematike i pitanja iseljavanja stare gradske jezgre, ispod površine je ostao jedan tabu kojeg se ne smije problematizirati, za što spomenuti spomenik, kao i onaj podignut u čast Franji Tuđmanu stoje kao opomena u prostoru da se te stvari ne propituju.

Istog pak dana kad je donešena ova presuda, u Sarajevu je obilježena trideseta godišnjica početka opsade, koja je trajala skoro četiri godine i u kojoj je vojska Republike Srpske iskazala svaku zamislivu bešćutnost, usmrtivši preko 11 hiljada ljudi, među kojima 1601 dijete, gađajući između ostalog ljude u redu na tržnici i za vodu, a kasnije sve to negirajući. I čitavih trideset godina nakon početka opsade nije došlo do nekog katarzičnog suočavanja s onim što je napravljeno, bilo da je riječ o Republici Srpskoj ili službenom Beogradu. Ono što je čitav svijet jasno vidio i što se ne može nikakvim propagandnim trikovima zamaskirati završilo je tako da kandidat opozicije na upravo održanim izborima traži riječi da nekako opravda Ratka Mladića i relativizira njegovu zločinačku ulogu u čitavoj priči. To, jasno, nije pretjerano iznenađujuće imajući u vidu činjenicu da je Momčilo Perišić koji je vodio opsadu Mostara u prvom tamošnjem ratu, a koja je počela istog dana kad i opsada Sarajeva, i koji je stalnim javljanjem u program Radio Mostara davao satnicu javnih ustanova koje će granatirati ukoliko mu se grad ne preda, da bi onda to i radio, postao ministar u vladi koja je kao trebala raskrstiti s Miloševićevim dobom.

Što nas dovodi do posljednje od tri navedene stvari, a to su izbori u Srbiji, točnije njihov eho u Bosni i Hercegovini. Iako je to daleko od masovnih izlazaka na birališta za vrijeme izbora u Hrvatskoj, kada desetine tisuća Hrvata iz te zemlje gotovo iz inata glasaju na tim izborima, pothranjujući iluziju koju im je prodao Franjo Tuđman, a nastavili je održavati svi kasniji čelnici te stranke, da su dio Hrvatske i bitan faktor u toj zemlji, ovog puta smo imali manju kopiju tog običaja kad su pitanju izbori u Srbiji. Pa je tako na birališta u Bosni i Hercegovini imalo pravo izići nešto više od jedanaest hiljada birača, od kojih je solidan broj to i napravio. Čak je u konzulatu Srbije u Sarajevu bila vidljiva i gužva, a ishod u kojem je Aleksandar Vučić premoćno pobijedio nije nikoga iznenadio. No, ovdje me najviše zanima rezultat u Mostaru gdje je pravo glasa imalo nešto manje od 400 ljudi, a drugo mjesto iza Vučićevog SNS-a osvojila Šešeljeva Srpska radikalna stranka. Istina je da je konkretno za Šešelja glasalo 14 ljudi, ali pokušavam zamisliti što je u glavama tih ljudi. Od srpske Hercegovine, posebno one u dolini Neretve, jedva da je išta ostalo. Ti ljudi su bili, što prestrašeni od osvete, što izmanipulirani, i najveći dio njih je tada napustio Mostar i dolinu Neretve, da bi ih se mali broj na kraju vratio. I tih niti desetak hiljada ljudi u Mostaru i okolici uglavnom žive tužno i s ne pretjeranom kvalitetom života. Kako je bilo biračko mjesto i u Trebinju, znači da su u Mostaru mogli glasati još i oni iz Nevesinja i Gacka te iz stolačkog kraja koji su pripali Republici Srpskoj, a u kojima je standard još niži nego u Mostaru i iz kojih je otišlo strašno puno ljudi u međuvremenu. I svemu tome unatoč, da ta srpska Hercegovina naočigled nestaje, ostaje vjerovanje u Šešelja kao vjerovanje u nekakvo spasenje koje neće doći.

Ukratko, trideset godina je prošlo utaman, za vrijeme kojih ništa nismo naučili, niti se s ičim suočili, ostajući ukopani u nacionalizme i mitove, pažljivo uzgajajući tabue, kao majstori samozavaravanja nespremni da vide stvarnost koja ih okružuje.