Jonas Hassen Khemiri o životu u polarizovanoj političkoj stvarnosti Švedske
Ovaj esej je izvorno objavljen u Dagens Nyheteru nakon posljednjih švedskih izbora.
Piše: Jonas Hassen Khemiri, Lithub.com
Prevod: Robert Jandrić, AbrašMEDIA
1.
Probudite se u ponedjeljak ujutro i kažete sebi da je rezultat izbora bio ugodno iznenađenje. Slavite to što nacionalisti nisu dobili 100% glasova. U jutarnjim vijestima, populistički političari tvrde da je to samo početak, borba se nastavlja, nikada nećemo odustati, sve dok svaka granica ne bude zid, dok se svaki građanin ne bude sjetio ko je izgradio ovu zemlju. Kriminalce treba deportovati, zastavu treba poštovati, a siromaštvo treba ugasiti upotrebom većih policijskih snaga, strožih kazni i vodenih topova. Ko god ne podupire naše zahtjeve, nema mjesta ovdje.
Ko je to, pita vaš šestogodišnjak? Niko, odgovorite, isključite TV. Je li on zločest, pita vas trogodišnjak? On je političar, kažete i napravite doručak.
Objasnite djeci da će se život nastaviti kao i obično. Ovi izbori ništa ne mijenjaju. Vi ste ovdje. Ne idete nigdje.
Nemojte misliti na činjenicu da svaka peta osoba koju susrećete u liftovima, u autobusima, trgovinama, misli da radite nešto pogrešno samo što postojite ovdje.
2.
Iskoristite utorak da zaboravite svoja iskustva u ovoj zemlji. Izbrišite svaki od trenutaka kada je policajac tražio vašu ličnu kartu. Zaboravite sve trenutke kada ste čuli da neko tvrdi kako je religija vaših roditelja put u zlo. U utorak naveče, prijatelj vas vodi kući sa košarkaškog treninga, a policijski automobil bljeska svojim plavim svjetlima i daje signal da stanete. Vaš prijatelj pokazuje svoju dozvolu, policajac je malo predugo proučava, a kad je konačno vrati, vaš prijatelj mu poželi dobro veče.
Kako se vaš prijatelj udaljava, kaže vam da ga mnogo rjeđe zaustavljaju otkako se prijavio na adresu stana u kom živi njegova djevojka, u dijelu grada gdje su stanovi skuplji, a životni vijek duži. Nema velike razlike u očekivanom trajanju života između komšiluka vašeg prijatelja i njegove djevojke. Ne više od osamnaest godina.
Ponavljajte za mnom: osamnaest godina nije ništa. Život svakog pojedinca jednako je vrijedan. Sasvim slučajno, neka ubistva postaju naslovnice, a druga statistike. Ubistva Madeleine i Fredrika, Ulle i Carla i Kristoffera postaju naslovnice. Ubistva Thanha, Rawana i Ume te Mohameda i Parhama postaju statistika. Slučajnost. Obična slučajnost.
3.
Srijedu posvetite uništavanju njihovih stereotipa. Dobijte najbolje moguće ocjene. Naučite napamet svaku riječ iz rječnika. Usavršite uvjerljiv osmijeh, spreman da zabljesne kad god neko iskasapi izgovor vašeg imena, ili pogrešno napiše vaše ime, ili vas pita kako je vaše pravo ime. Potrudite se da ne brojite koliko je vaših poznanika došlo ovamo i naučilo novi jezik od nule, ali ih još uvijek smatraju nezapošljivima, zbog blagog naglaska ili pogrešno postavljenog komparativa. Prešutite kada u restoranima vaši stari prijatelji kažu da su otvoreni, ali činjenice su činjenice, a mi se zapravo moramo sjetiti ko je izgradio ovu zemlju. Neko kaže da su ovog vikenda na javnom bazenu bila tri Somalijca koji… I neko drugi govori o dvojici rumunskih prosjaka koji…
Nemojte se ljutiti kada vaši prijatelji kažu da ste drugačiji. Vi niste kao oni, nije vaša krivica što smo završili u ovom neredu. Krivi su političari. Kriva je EU. Čak i dijete može shvatiti da će se otvorene granice završiti haosom. Stisnite šaku u džepu, nasmješite se i recite: Slažem se.
4.
Posvetite četvrtak pronalaženju načina da kapitalizirate svoje porjeklo. Učestvujte u muzičkim spotovima, za koje se u oglasu izričito traže „etnički“ plesači. Pišite knjige i predstave u kojima su ljudi, koji izgledaju kao vi, romantizirani i opremljeni beskrajnim strpljenjem. Nikada se ne naljute, jer se vi nikada ne ljutite. Razvijte stand-up komediju u kojoj govorite šale o svom porijeklu. Sprdajte se sa naglaskom vaše majke, dlakavim leđima vašeg oca, talentom vašeg brata za kriminal, upadljivom šminkom vaših sestara, religijom vaše bake. Ispričajte iste šale na konferencijama o raznolikosti koje organizira vijeće, bez psovki, ali za trostruku naknadu. Idite kući svojoj djeci. Nikada ne otkrivajte da ste proveli još jedan dan zarađujući novac zbližavajući se sa strukturom moći. Nikada nikome, osim sebi, ne priznajte da podmazujete mašinu represije, umjesto da se bunite protiv nje, da je ono što ste smatrali pobunom zapravo više kao masaža.
5.
Petak je fokusiran na intenzivnu mržnju prema sebi. Internalizirajte njihove glasove. Proučite se u ogledalu i mislite loše o vašoj kosi, nosu, boji vaše kože, vašem nivou ambicije, vašem uspjehu. Posebno je važno da dopustite svojoj djeci da vide ovo kao prezir prema samom sebi, tako da i oni budu zaraženi istim mislima. Prošetajte gradom i razmislite o tome kako su nacionalisti u pravu kada tvrde da je drugačiji svijet nemoguć. Jedini put naprijed je unazad. Nema ništa apsurdno u sistemu posvećenom puštanju novca, brodova, automobila, dugova, jabuka, trimera za dlake u nosu i mobitela preko granica, ali ne i ljudi.
6.
U subotu se događa nešto čudno. Na putu ste do trgovine s djecom, trogodišnjak želi hodati sam, a šestogodišnjak želi hodati po bijelim linijama, tako da vam treba malo više vremena nego obično da pređete ulicu. Za volanom jednog od automobila čeka stariji čovjek. On zatrubi. A vi poludite. Skočite na haubu automobila i proderete se: “ZAŠTO NIKO NE PRIČA O TOME KO JE IZGRADIO OVU ZEMLJU?! Naši roditelji su došli autobusima iz Turske, kako bi pravili vaše kamione, napustili su univerzitetske karijere u Čileu, kako bi brusili vaše podove, dovezli se iz Poljske, kako bi snizili cijene renoviranja vaših kupatila, pobjegli su iz vašeg rata u Iraku, da bi radili smjene od osamnaest sati u prodavnicama duhana, novinari u Eritreji, inspektori u Indoneziji, frizeri u Ukrajini, medicinske sestre u Kurdistanu, revolucionari u Urugvaju, zubari u Rumuniji, pjesnici u Iranu, automehaničari u Somaliji, barmeni u Tunisu, ostavili su sve da dođu ovdje i voze vaše taksije, vode računa o vašim starijim osobama, peru vaše prozore, vaše bolnice, restorane; uništili su svoja leđa, dobili dijabetes, pretrpjeli depresiju i sada imate vi imate hrabrosti da… Uspijete reći samo djelić ovoga prije nego što vas dva čovjeka iz obezbjeđenja povuku sa haube (ali još uvijek imate vremena udariti šoferšajbu i slomiti jedan brisač) i prije nego što vas prisilno obore na zemlju, vi na trenutak ugledate lica vaše djece (izgledaju prestravljeno, ali i ponosno).
7.
U nedjelju pakujete torbe i spremate se za odlazak. Ne možete više ostati ovdje; ova zemlja je oteta od strane zlih sila i za djecu bi bilo najbolje da odete sada. Prije nego što bude prekasno. Već ste na aerodromu kada shvatite svoju grešku. Vaša djeca ne žele ići nigdje drugo. Oni nemaju nigdje drugo. Vi nemate nigdje drugo. Vratite se kući i pripremate za novu sedmicu.
Jonas Hassen Khemiri autor je pet romana, šest predstava i zbirke drama, eseja i kratkih priča. Khemirijevi romani prevedeni su na više od trideset jezika i osvojili su brojne nagrade, uključujući i Augustovu nagradu, nagradu P.O. Enquist Literary i nagradu Borås Tidning za najbolji književni debi roman, za njegov prvi roman One Eye Red (kod nas preveden kao “Oko crveno”, prim. prev.).