Stanko Eder, novinar i bivši partizan, opisao je, prema dokumentima i pripovijedanju preživjelih i svjedoka, jedan od najpotresnijih događaja u našoj novijoj historiji, strijeljanje 300 učenika i nekoliko hiljada građana Kragujevca u listopadu 1941. godine.
Priredila Aldina Lipovac-Jandrić, AbrašMEDIA
…Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu,
Umrla je junačkom smrću
Četa đaka
U jednom danu…
Kragujevac je grad poput mnogih naših malih velegradova. I oko podne, a i s večeri, ulice su prepune ljudi, što odlaze na posao ili se vraćaju kućama, i đaka razne dobi. A kad čovjek zađe u kuće Kragujevčana, kad malo poživi s njima, onda će u svakom čovjeku i djetetu naći djelić one velike i bolne priče, o kojoj pripovijeda i stih, uklesan na bijeloj ploči u ulaznoj dvorani gimnazije:
” Bilo je to u nekoj zemlji seljaka…”
A u gimnaziji je i ove godine sada, s jeseni, opet živo. Bruje razredi… U jednom je profesor ispitivao znanje svojih tridesetak učenica o Milovanu Glišiću… To je sedmi razred ove gimnazije… Tridesetak pari očiju gledale su pažljivo u svog profesora, djevojke su slušale odgovore svojih drugarica…
– Koja su značajnija dela Glišićeva…?
– On je napisao “Glavu šećera”… U tom delu pisac je, ovaj, ismijao tadašnju vlast, ovaj…
Sat je normalno tekao dalje…
A u razredu do njihovog bilo je sasvim tiho.
Profesor se zagledao kroz prozor, dječaci su se umirili… Ne, nije istina, da jedna slika, ugledana niz godina kasnije, ne može pobuditi sjećanje na događaj, što se zbio isto takvog dana… Evo, i sada u ovaj prozor na prvom katu udara granje lipe, na kojoj je lišće požutjelo i počelo opadati. Grana lipe zanjihana vjetrom ujednačeno lupa o prozor. Samo, nije sasvim isto. Danas i otužna jesenja kiša svojim kapljicama puzi niza staklo i na toj pozadini ucrtavaju se poznate slike, slike poznatih ljudi…
Već je prolazila deseta minuta sata. Đaci su se sasvim umirili iznenađeni neuobičajenom šutnjom svog profesora. Tada je u razredu nešto šušnulo, i to kao da je profesora trgnulo. Gledao je i dalje u prozor, ili u lipu – ili možda van, u jesen – i rekao:
– Gajiću, mogao bi nam ispričati nešto, koliko je tebi poznato, o našoj dramskoj književnosti…
Ne okrećući se, profesor je i dalje gledao kroz prozor, a u razredu je nastala potpuna tišina. Nitko se nije pomaknuo, nitko nije ustao. Profesor se okrene učenicima, pogleda u sredinu razreda i nastavi:
– No, Jovanoviću, zašto ne ustaješ? Jesi li bolestan?
Učenik je ustao. Umjesto odgovora upitao je samo:
– Zašto me, profesore, nazivate Gajić?
Tada ustade još jedan učenik:
– A mene često zovete Lukić?
Profesor se trgnuo, kao da se probudio. Pošao je do katedre i sjedio neko vrijeme šuteći. A onda se obratio svojim đacima:
– Ovo je popodne tako slično jednom isto ovako kišovitom danu prije više od deset godina. Udarale su kišne kapi o prozorska okna, vjetar je puhao, a ova lipa tek se počela uspinjati prema našem katu… Sjedi, Jovanoviću.
U razredu je nastala još veća tišina. Đaci su očekivali priču svog profesora. A on je nastavio:
… Evo, prolazi vrijeme. Mnoge stvari se zaboravljaju, i ljudi… Ali ima događaja, koje ne treba zaboraviti nikada… Pričat ću vam o onom danu, koji je zabilježen i dolje na ploči, na ulazu u našu gimnaziju. Na ploči su stihovi, sigurno ih svi znate napamet. Ispričaj im Mirjana:
Ustala je djevojka iz četvrte klupe i odrecitirala njima poznati stih:
– Bilo je to u jednoj zemlji seljaka…
A profesor je zamišljeno ponovio zadnje riječi:
– Umrla je… četa đaka… u jednom danu…
– Da, tada, 1941. godine, predavao sam u ovoj gimnaziji njemački jezik. Toga oktobarskog dana imao sam sat u sedmom razredu. Čitali smo nešto i prevodili… Bio je isti ovakav dan. Odjednom u razred uđoše tri naoružana Nijemca. I ne pogledavši me, počeše užasno da se deru. Znao sam, da ljudi mogu biti grubi, ali ovo je bilo nešto neuporedivo. Prišao sam i počeo objašnjavati na njemačkom, da je ovo škola, da je sada sat njemačkog jezika. Na katedri je stajala lijepo ukoričena knjiga Goeteovih pjesama. Pružih je hitlerovcu. On je pogleda, brzo pročita naslov i baci je među učenike… I danas se više ne sjećam, što je dalje bilo. Ostalo je ipak nešto u svijesti: ispreturane đačke klupe, sveske i knjige po podu… Kape na hodniku… kaputići kraj zida. Pred očima su mi sijevali kundaci pušaka, kojima su okupatori udarali po djeci… Tukli su đake, moje đake…
A toga dana, 20. listopada 1941. godine, Nijemci i ljotićevci, pripadnici fašističke organizacije u Srbiji, koja je nosila ime po svom “vođi” Dimitriju Ljotiću, istjerali su iz gimnazije preko 300 đaka i stjerali ih u dvorište škole. Svrstali su profesore i učenike i potjerali ih na ulicu u veliku kolonu, koja se kretala prema izlazu iz grada… Toga je dana cijeli grad bio uhapšen – na ulice je istjerano blizu 20. 000 ljudi između 15 i 60 godina i potjerano do baraka, što su još prije rata bile izgrađene za vojne potrebe. Nijemci i ljotićevci kundacima su i psovkama tjerali majke, žene i djecu od ove tužne kolone. A ljudi su išli, umirivali svoje i nisu vjerovali, nisu mogli vjerovati, da ih se gotovo polovica neće nikad, nikad više vratiti svojim kućama… Bilo je bezbroj i ovakvih slučajeva, da su se pojedinci, što su se u tom času našli kod svojih kuća, na brzinu opraštali od svojih, kad su vidjeli, da nailazi kolona, i sami izlazili na cestu među satjerane ljude. Smatrali su kukavičlukom da ostanu kod svojih kuća, kad su već svi njihovi rođaci i poznati u kordonu bijesnih stražara… U sredini kolone, otprilike, tiskala se grupa od oko 300 đaka…
I danas, profesor je nastavljao svoju priču…
– Satjerali su nas sve u barake gore na brijegu… Tamo, stiješnjeni, preživjeli smo užasnu noć. Onda su nas počeli izvoditi. Dijelili su nas u grupe. Našao sam se u maloj grupi određenoj da bude oslobođena. Zašto? To ni danas ne znam! Ne znam, je li neko intervenirao, ili je to bio slučaj. Znam da sam se i tada, i kasnije, osjećao užasno ponižen zbog toga… Stajao sam tada, kao izbezumljen, na poljani kraj baraka. Izvođene su grupe građana i pod stražom odvođene u raznim pravcima – u Erdogliski potok, u Šumarice i u Sušićki potok. S vremena na vrijeme čuli su se mitraljeski rafali. Netko je, u jednom takvom trenutku, oteo od ubice puškomitraljez i počeo da puca na neprijatelje, viknuvši glasno: “Bežite, bežite, drugovi!” Nastala je pometnja. Hitlerovci su se ustrčali kao ludi… Taj je heroj pao… a poslije toga počeli su da vezuju ljude.
A taj čovjek, koji je skočio na Nijemca i oteo mu mitraljez, bio je metalski radnik Bokan. On se nalazio u grupi s Tozom Dragojevićem, sekretarom gradskog komiteta Partije. U toj je grupi, čini se, bilo najviše komunista. Oni su se već u baraki dogovorili da pokušaju bježati. Cijelo su prijepodne kroz prozore gledali kako Nijemci i ljotićevci odvode skupine ljudi do jaruga i strijeljaju ih. Pa kad su se ponovo otvorila vrata te velike barake, stotinjak ovih ljudi brzo se proguralo kroz veliku masu onih što su još čekali svoju sudbinu… I pošli su odvažno, s pjesmom i poklicima – na svoj vlastiti pogreb… Tako je to trajalo cijelog dana. A sasvim u dnu zgrade stajala je grupa đaka, okupljena oko svog profesora Miloja Pavlovića. Njega je u jednom od onih strašnih i beskonačnih časova prozivanja i izdvajanja zapazio zloglasni ljotićevac Marisav, jedan od šefova krvnika, i rekao mu: “Pa šta ti, direktore, radiš ovde? Hajde izlazi napolje!”… A direktor Miloje odgodorio mu je: “Ako baš ti treba da me spašavaš, onda ću radije da ostanem ovde…” I ostao je…
Onda su poveli i njih, vezane i zbunjene… Sve samu djecu, njih oko tri stotine. Bio je s njima i direktor Miloje. Pošli su, kao da se žure na sat, na koji su zakasnili – svi u redu, dva i dva, i ostali na poljani. Ona grupa oko profesora Miloja počela je da pjevuši, rastrgano, drhtavim glasovima, a onda prihvatiše svi našu himnu “Hej Slaveni”. Zavrištaše mitraljezi, i sve se sli u jedno: i pjesma, i rafali, i krici…
Divnim je stihovima pjesnik ispričao ovaj događaj:
– “Moj razred kuršume čeka, a niko ne šapće nikom…
Svi, do mališana zadnjeg, napamet lekciju znaju,
Njihove detinje oči zadnji put svetlucaju:
“Ovde dvojkaša nema, jer mi smo sinovi roda,
U kome najmanje dete, čim nauči da samo hoda
Već zna kako se mre…”
“Da l’ vas još uvek čudi što voljno ostajem s njima?
Ja, njihov profesor stari, zar da ih ostavim same?
A sutra?… Zar sutra prstom da pokazuju na me?
Vi to ne osećate… to mi “divljaci” znamo:
Profesor nije profesor sa katalogom samo…
Pucajte!… Ja držim čas…”
I umrla je junačkom smrću četa đaka…
Strijeljanja su nastavljena cijelog tog dana… Još topla ljudska tjelesa prekrila su poljane, zatrpala jaruge… To poslijepodne kiša je počela rositi… Kao da i nebo hoće da spere krvave tragove. U tom je danu, i u toku noći, postrijeljano oko sedam tisuća odraslih muškaraca i djece… Oko sedam tisuća ljudi prestalo je da živi…
Prošle su godine.
I danas, u svom razredu – profesor je završavao priču, tužnu i krvavu priču:
– Najstrašniji trenutak u mom životu bio je, kad ugledah da iz baraka izvode moje učenike, vezane. žica se bila duboko urezala u njihove ruke. Dotle sam bio gotovo nijem. Onda priđoh najstarijem oficiru. Govorio sam mu najčistijim njemačkim jezikom. Objašnjavao sam mu da su to đaci, da uče njemački, pozivao se na kulturu, viteštvo, čast. Slušao me nekoliko trenutaka, a onda se razderao na mene. U tom času pored mene su prolazili vezani moji učenici Gajić i Lukić. To su bili najbolji đaci ove škole otkako je znam i kao đak i kao profesor. Bili su blijedi i nijemi. Pritrčah ponovo hitlerovcu. Zamolih ga da me uvrsti u red s mojim učenicima… Tada dojuri neki vojnik i baci me na zemlju… Moji su učenici prošli, odlazili dalje, i dalje – dok nisu sasvim odmakli za brežuljak… Onda sam, nakon čitave jedne vječnosti, začuo kobni glas mitraljeza… Sada, eto, znate zašto vas pokoji put zovem imenom drugova, kojih nema… Vi sjedite na njihovim mjestima…
Profesor je završio svoje pričanje, ne spomenuvši da je među strijeljanim đacima sedmog razreda bio i njegov sin jedinac… Veče se polako spuštalo. U razredu je bilo sasvim tiho. Samo je grana lipe lupkala o prozor…
Nad gradom su danas 33 humke, i u njima oko sedam tisuća postrijeljanih. Sedam tisuća ugašenih života zavilo je tugom desetke tisuća živih i ostavilo bezbroj malih i većih uspomena.
U gradu, u muzeju, čuva se tek mali dio onoga što podsjeća na 21. listopad 1941. godine. Cijeli zid pokrio je beskonačan spisak imena i prezimena, sa godinama rođenja i zanimanjima ljudi, što su dali svoje živote… Tu su njihove slike, legitimacije, rukopisi… Ljevač Novica Milanović zapisao je u svoju legitimaciju: “Kažite drugovima da se bore do pobede. Ja ginem, ali oni neka pobiju gadove. Živela Komunistička partija!”… “U ime svega što vam je najmilije, osvetite nas”… zapisano je tintenom olovkom u jednoj radničkoj knjižici…
Naš je pjesnik rekao da u smrti ima rađanja. Onog dana, 21. listopada, u Kragujevcu je rođeno sedam tisuća heroja… Nad gradom su 33 humke, pa ne samo 21. listopada, nego i gotovo svake nedjelje, kolone ljudi, majki, braće i djece odlaze na brežuljke poviše grada – odlaze svojima, koji su tu i ostaće zauvijek ovdje – kao uzidani u svoj grad, što raste i približava im se. A 21. listopada svake godine kao da procvjetaju brežuljci – toliko je cvijeća na one 33 humke…
Izvor: “Priče boraca”, uredio Ante Kesić, Politička biblioteka, NIP – Novinarsko izdavačko preduzeća, Zagreb, 1959.
Pročitajte još:
“Krvava bajka” o strijeljanju kragujevačkih gimnazijalaca 1941.
Branko Popadić: Stradanja bilećkih muslimana u Drugom svjetskom ratu