Ljepota jezika u poeziji Vesne Parun, u kojoj lirski, umjetnički izraz pun metafora i personifikacija, čini jedan pjesnički specifičan svijet, po kojemu ovu poetiku možemo svrstati u najveće domete „ženske poezije“ i „ženskog pisma“ na južnoslavenskom području.
Piše: Aldina Lipovac, AbrašMEDIA
Poetizacija u djelu Parunove čini ljepotu, kako u jezičkom izrazu, tako i u poetskoj (umjetničkoj) istini, koja nadvladava surovosti života i svijeta i zadobiva istinsku vrijednost, ukorijenjenu u poetsku misao, stilski izraz i jezički bogat pjesnički svijet.
U opusu pjesama, u kritici nazvanom „lirska harmonija“, noć je postala „trudna“, ona je „vatra i srebro pojasa“ voljenog mladića. Osjećaj je zatočen u „žeđ nepresušnu i nježnu“, a krv je u toj poeziji simbol čežnje, ljubavnog nemira, te nezadovoljene strasti.
„Konjanik“ je kod Perunove „zdenac sjenoviti“, „sunčana duša visina“, „pitoma njedra doline mekano šušte“, dok se „srce javlja zvučno i kao bezdan ječi“. Lirski subjekt nezadovoljen je ljubavlju, jer voljeni voli „nebo i galebove“, jer je „život bujno sedlo, mjesečina vrana“, a on joj je dao „svoje stope nevesele“.
U pjesmi „Stranac“ iskazan je erotizam kroz žensku perspektivu: „Zašto stoji tako blizu mene i gleda moje grudi?“, gdje se ženski glas javlja kao napuštenost, jer je preživjela ljubavnu bol, te ona odbija strančevu želju!
„Usnuli mladić“ je pjesničko ostvarenje i pjesnički lirski doživljaj u ambijentu morskog žala, vinograda nadomak (vinograd je simbol dozrijevanja, plodnosti) i ljeta. Mladić je tu pjesnička vizija, kao uklesan u prirodu, njegovo grlo je „galeb bijeli“ i „sjetno klikće“, „njegov pregib gipkiji je od guštera“. Mladić je poetska iluzija i mašta uhvaćena u trenutku strasti. Panerotizam u prirodi, pobuna protiv mira iz prve pjesničke slike, dominira u drugom dijelu pjesme, gdje je iskazana nagost mladića naspram nagosti biljaka:
Šušti žalo i more je posivjelo,
zlatne sjene zasjeniše vinograd.
Ja ne dočekah najljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
U pjesmi „Ti koja imaš ruke nevinije od mojih“ u prvi plan se stavio odnos muškog naspram ženskog principa, žena se žrtvuje za „bestežinstvo muškoga sna“. Žena prepušta iako voli, jer joj je njena svijest i ženski princip, zaštite muškarca i njegovog sna „koji je ostao bezazlen“, to nalažu.
Rastvorila je oči od straha tratinčica,
Jer nije izuo čizme mitraljezac…
U poeziji Vesne Parun i cvjetovi, biljke su dio jednog pjesničkog svijeta koji živi svoj život i proživljava svoje snove, jer i „cvijeće ima svoje zvučne bajke“. Mali svijet, mravinjak, u „Baladi prevarenog cvijeća“ narušen je, ne slučajno, čizmom vojnika.
Ljepota izraza, lirske sugestivnosti uočava se u stihu: „Zašumjelo je zlatom meketavih stada polje zeleno“ uz sliku dječaka, koji se izuvaju da ne bi pogazili tratinčice, naspram vojničke čizme koja ih gazi. Slike rata i dima narušavaju dječiji, ali i svijet prirode, esencije čovjekovog postojanja: „Zloduh plaši mjesečinu blještećim reflektorom očiju.“
Nasuprot brojnim „književnim protestima“ protiv rata, pisanim u toku i nakon surovih ratnih godina, u poeziji Parunove izražen je antiratni stav, kroz lirski pejzaž, harmonične predjele ljudskoga bića, dječje bezbrižnosti, koji izražavaju veliko protivljenje nasilju, a zatim tu je i „pobuna cvijeća“ protiv vojničkih čizama.
Vesna Parun rođena je 10. aprila 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika. Predstavlja najistaknutiju južnoslavensku pjesnikinju druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i “otpadništvo” od sadašnje kulture izabrala je sama, “ne želeći se nikome klanjati”. Umrla je 25. oktobra 2010. u S. Toplicama u 88. godini života.
Zbirke pjesama: “Zore i vihori”, 1947; „Pjesme”, 1948; “Crna maslina”, 1955; “Vidrama vjerna”, 1957; “Ropstvo”, 1957; “Pusti da otpočinem”, 1958; “Ti i nikad”, 1959; “Koralj vraćen moru”, 1959; “Konjanik”, 1961; “Jao jutro”, 1963; “Bila sam dječak”, 1963; “Vjetar Trakije”, 1964; “Pjesme”, 1964; “Gong”, 1966; “Otvorena vrata”, 1968…
(AbrašMEDIA)
Život, djelo, poetika i filozofija Isidore Sekulić
Desanka Maksimović: Etika i filozofija poezije kao „reakcija na život“
Anne Frank: “Veličina čovjeka ne leži u bogatstvu i moći, nego u karakteru i dobroti”
Antoine de Saint-Exupery: “Za putnike zvijezde su vodiči, za sve ostale one su samo malena svjetla”
George Bernard Shaw: “Šta će reći istorija? Istorija će, gospodine, lagati kao i obično.”