Posljednjih 50 godina čovječanstvo je napredovalo na polju tehnologije nezamislivo mnogo, dobili smo internet, mobilne telefone, pa pametne telefone, dostupnost svega na jedan klik, nedavno i prvi ugrađen čip u mozak čovjeka. U posljednih 50 godina izgubili smo mnogo više, brojnost divljih vrsta opala je za 69 posto.
Piše: Jelena Jevđenić, Impuls
Ovaj podatak objavila je 3. marta svjetska organizacija za zaštitu prirode WWF povodom Svjetskog dana divljih vrsta.
Nimalo optimistično. Svaka nova vijest koja se tiče klime i životne sredine donosi samo nove gubitke i nestajanja. Zagađenje mikroplastikom sve do vrhova Himalaja, topljenje leda, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, nestajanje podzemnih izvora vode, nestajanje močvara, nestajanje, nestajanje…sve do nestanka čovjeka.
Broj izumrlih vrsta koji je vrtoglavo visok bio bi još veći da se nije počelo raditi na obnovi i zaštiti prirode, što ovaj podatak čini još mučnijim. Pa šta bi ostalo živo na ovoj planeti da se nije ni toliko radilo?
Jedna od vodećih strategija za očuvanje i oporavak prirode u svijetu je obnova bioraznolikosti.
Narušena bioraznolikost je posljedica izumiranja divljih vrsta. Izumiranje ovih vrsta, i biljaka i životinja, direktna je posljedica djelovanja čovjeka – neodrživo i pretjerano korištenje prirodnih resursa.
Krčenje šuma, zagađenje, poljoprivreda, prekomjerni izlov su doveli do gubitka staništa divljih vrsta i to nam se sve vratilo u vidu klimatske krize. Procjene naučnika su da je trenutno milion vrsta biljaka, insekata, ptica i sisavaca u opasnosti od izumiranja.
Zemlje Evropske unije su obavezane novim Zakonom o obnovi prirode da obnove narušene ekosisteme i doprinesu postizanju ciljeva EU po pitanjima klime i biološke raznovrsnosti.
Na žalost, ali na sreću onih koji bi trebalo da se bave zaštitom prirode, a ne bave se, Bosna i Hercegovina nema tu vrstu pritiska da se ozbiljno prihvati posla.
Kao i u drugim oblastima, imamo zakone, ali imamo i neusklađene zakone, imamo zakone s rupama. Sve imamo, a kao da nemamo. I u konačnici, imamo zakone, ali njihova sporovedba nije dobra.
Na primjer, Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja između ostalog, propisuje da se zabranjuju radnje kojima se divljim životinjama u prirodi vrši onemogućavanje pristupa vodi ograđivanjem, onečišćenjem, tjeranjem i uništavanjem cijelog staništa ili njegovih dijelova bitnih za opstanak neke vrste.
Ovaj član zakona je prekršen bezbroj puta i nastavlja i dalje da se krši. Samo izgradnja malih hidroelektrana, kojih BiH već broji u stotinama, uništila je staništa mnogih riba, ugrozila endemske vrste biljaka i životinja. Najsvježiji primjer je pomor ribe krajem prošle godine u Neretvi u Ulogu, kada se u rijeku slivala bijela tečnost, najvjerovatnije iz gradilišta HE Ulog, što je dovelo do zagađenja, a prema riječima mještana uslijed nedostatka kiseonika ribe su iskakale iz vode i ugibale na obalama. Ta riba koja je umirala u agoniji je mekosuna pastrmka, posebna vrsta, teška za pronaći i ima je samo u par rijeka na Balkanu. Jako bitna za bioraznolikost. Mnoge male hiroelektrane nemaju pravilno izgrađene riblje staze, a dešavalo se i da se riblje staze ne navedu ni u studijama uticaja.
Sličnih primjera je bilo, a čini se i biće, zagađenjem rijeka iz raznih privatnih industrija i rudnika.
A na kopnu najviše stradaju šume, te se nemilice vršila i vrši bespravna sječa za potrebe raznih privatnih firmi. Koliko su uticali na divlje životinje i njihov opstanak, nećemo znati, jer čak i ako i kada se pokrene neki postupak za utvrđivanje odgovornosti i štete, brzo se zagubi i nestane.
Gubitak staništa divljih vrsta dovodi i ljude u opasnost. Divlje životinje sad sve češće silaze u urbana naselja zbog hrane i tu nastradaju od ruke čovjeka. Banalnih razloga je na pretek, te nemaju opremu za uspavljivanje, nemaju načina prevoza, nemaju ništa. Upravo su to rekli lovci kada su 2015. godine opkolili i ubili medvjedicu u Banjaluci. Zakonom zaštićenu vrstu.
Neki od zakona koji bi mogli da bolje osiguraju oblast u kojima se štite divlje vrste, često su neskladni na nivou entiteta. Ovo za sobom povlači probleme kada BiH treba da uskladi svoje zakone s mnogim evropskim regulativama.
Primjer besmisla je zaštita mrkog medvjeda, u Federaciji BiH on je zaštićena vrsta, a u Republici Srpskoj je zaštićen lovostajem, što znači da i nije zaštićen.
Bosna i Hercegovina nema čak ni zajedničku listu ugroženih vrsta biljaka i životinja. Federacija BiH i Republika Srpska imaju dva različita dokumenta i nejasno je na osnovu kojih parametara je vršen izbor i kategorizacija vrsta, a trebalo bi se zasnivati na istoj, međunarodno prihvaćenoj metodologiji.
Sve u svemu, čini se da se put Bosne i Hercegovine za članstvo u EU namjerno opstruiše, jer tada bi nosioci javnih politika morali, ali pravo morali da se pridržavaju zakona unije. To bi osiromašilo brojne političare i tajkune u lancu moći.
Primjera loše prakse devastiranja okoline i političkog nerada ima u nedogled, ali nema više prirode za uništavanje. Iako se s ovim ne bi složili mnogi kapitalisti.
Kada se povuče crta, sav napredak i komfor koji kao čovječanstvo uživamo posljednjih 50 godina, može se reći – skupo nas je koštalo.
(Kolumne „Zeleni talas”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)
Autor: Impuls