Suprotno tvrdnjama o „fašističkoj“ obaveznoj vakcinaciji koje trenutno kruže desnicom, nacisti su ti koji su zapravo ublažili obaveznu vakcinaciju u Njemačkoj – i nadali su se da će to isto učiniti za ljude koje su pokorili, kako bi ih brže ubili.
Autor: Branko Marčetić, Jacobin
Preveo: Minel Abaz, AbrašMEDIA
Pop kviz: Šta je omogućilo nacistima da preuzmu i zadrže autokratsku moć u Njemačkoj više od jedne decenije i izvrše strašne zločine po kojima su poznati? Je li to bila policijska država koja je pogazila pravo na privatnost, proteste i govore, koju su provodile brutalne, a ponekad i tajne paravojne snage uz pomoć sveobuhvatne države nadzora? Ili je to bila vakcinacija?
U naopakom svijetu desničarske politike u današnjim pandemijom prožetim Sjedinjenim Američkim Državama to nije ni pitanje: očito, vakcine su to učinile. Budući da je Joe Biden prošle sedmice izdao opsežnu autorizaciju vezano za vakcine, desničarski mediji i političari nisu gubili vrijeme u primjeni nacističkih usporedbi, nazivajući taj potez “fašističkim“, “totalitarnim“, “autoritarnim“, pozivajući se na svastike i Nirnberški kod.
Postoji samo jedan problem: nacisti zapravo nisu uspostavili obaveznu vakcinaciju. Zapravo, republikancima bi se svidjelo mnogo toga u politici Trećeg Reicha prema vakcinama, koja je bila u skladu s njihovim trenutnim preporukama: prije svega, ublažila je zahtjeve za obaveznim cijepljenjem koji su u Njemačkoj u to vrijeme postojali već desetljećima, i umjesto toga se okrenula dobrovoljnim pristupom. Postoje čak i zapisi o privatnim razgovorima Adolfa Hitlera i njegovih nacističkih kolega koji jasno pokazuju da, daleko od toga da se obavezna vakcinacija smatra ključnim za njihove genocidne ciljeve, već upravo suprotno: znali su da bi uskraćivanje obavezne vakcinacije i druge njemačke javnozdravstvene inovacije pomoglo ubistvo više nepoželjnih i “inferiornih” ljudi kojih su htjeli riješiti.
Stvarna historija
Zastanimo na trenutak kako bismo razumjeli historiju njemačke obavezne vakcinacije. Poput Sjedinjenih Država i mnogih drugih zemalja, novoosnovano Njemačko Carstvo bilo je primorano na ovaj korak epidemijom malih boginja, koje su ubile desetine hiljada ljudi u Pruskoj. Carska vlada je 1874. godine učinila vakcine obaveznim za dojenčad i muškarce koji stupaju u vojnu službu, kao i redovnu revakcinaciju za djecu. Sljedećih pedeset i nekoliko godina ova mjera je bila jedan od kamena temeljaca njemačkog javnog zdravlja.
Do trenutka kada su Hitler i nacisti preuzeli vlast 1933. godine, nezadovoljstvo obaveznim vakcinama se već neko vrijeme stvaralo, a neki od osjećaja protiv vakcine miješali su se s antisemitskim teorijama zavjere koje su bile rasprostranjene u to doba. Ovu mišljenje posebno je rasplamsao incident iz 1930. godine u kojem je više od sedamdesetero djece umrlo zahvaljujući nepravilno primijenjenoj vakcini protiv tuberkuloze, koja je postala poznata kao katastrofa u Lübecku. Kao rezultat toga, u godinama slabljenja njemačke demokratije, Weimarska vlada je u praksi obustavila obaveznu vakcinaciju, čak i pored toga što je to još uvijek službeni zakon zemlje.
Iako su nacisti bili za vakcine, prema Malte Thiessen, voditeljici LWL Instituta za regionalnu historiju Vestfalije, donijeli su pragmatičan izbor kako bi zadržali novu, elastičnu provedbu cijepljenja, čak i kad su kasnije službeno povukli opuštanje 1934. godine. Hitlerovo ministarstvo unutrašnjih poslova (odjel zadužen za policiju, između ostalog) predložio je da se zakonu o cijepljenju doda klauzula savjesti u engleskom stilu, a 1935. godine ministar je uputio da „popularni karakter zdravstvenih zakona, koji se mora pojaviti da bude apsolutno poželjan u nacionalsocijalističkoj državi, bolje će poslužiti ako se izbjegne nepotreban nemir u provedbi zakona u populaciji.”
Prisilno cijepljenje protiv volje djece i roditelja, koje je izazivalo bijes tokom svih godina Weimara, prestalo se događati od 1930-ih godina nadalje. Do 1936. godine, Nijemci više nisu morali dokazivati da su primili cjepivo protiv velikih boginja da bi pohađali srednju školu, a do 1940. godine, politika „elastičnosti“ postala je pravno obavezujuća, a njemačke vlade nastavile su je koristiti i nakon rata. Nacisti su se umjesto toga oslanjali na masovnu propagandu i obrazovni sistem kako bi uvjerili ljude da se odluče za cijepljenje.
“Ako se na kraju Weimarske republike stav državnih aktera prema mjerama prisile promijenio oprezno,” Treći Reich “je najavio prelaz s prisile na dobrovoljno djelovanje”, piše Thiessen.
Štaviše, iz dostupnih dokaza jasno je da su Hitler i drugi nacisti shvatili da bi svaka politika uvođenja cjepiva djelovala protiv njihovih genocidnih ciljeva. Hitler je 1942. godine drugim visokim nacistima ispričao svoje planove za ljude na ruskim teritorijima koje su planirali osvojiti:
“U području javnog zdravstva nema potrebe za proširivanjem prednosti našeg znanja na druge rase. To bi rezultiralo samo enormnim povećanjem lokalnog stanovništva, i apsolutno zabranjujem organiziranje bilo kakvih krstaških pohoda o higijeni ili čistoći na ovim teritorijima. Obavezna vakcinacija bit će ograničena samo na Nijemce, a ljekari u njemačkim kolonijama bit će tamo samo radi čuvanja njemačkih kolonista. Glupo je nametati ljudima sreću protiv njihovih želja. I stomatologija bi za njih trebala ostati zatvorena knjiga.”
Ili Martina Bormann, Hitlerov načelnik štaba i šef nacističke partije, koji je u “Osam principa za vladu istočnih teritorija”, također 1942. godine, napisao:
“Slaveni će raditi za nas. Ako nam nisu potrebni, oni mogu umrijeti. Stoga su obavezna vakcinacija i njemačke zdravstvene usluge suvišne. Plodnost Slavena je nepoželjna.”
Pogledajmo i reakciju Instituta Robert Koch, državne agencije za prevenciju bolesti, koji je odgovorio na zahtjev jedne tvornice motora u Nürnbergu za vakcine za “tri hiljade Rusa”. Vakcinacije su bile “prvenstveno namijenjene Nijemcima”, a ne Rusima, odgovorio je Institut, navodeći tvornicu da povuče “pogrešno” postavljenu narudžbu i potvrdi da vakcinacija “stranih radnika…nije opcija.” Nacisti su shvatili da ako želite istrijebiti mnogo ljudi, pobrinuti se da su cijepljeni protiv zaraznih bolesti neće biti od pomoći u tome.
Dakle, ako su nacisti ublažili obaveznu vakcinaciju za svoj narod i odlučili da je neće pružiti “podljudima” koje su osvojili, kako su nametnuli totalitarizam u zemlji i inostranstvu? Pa, radeći sve ono što vlade zapravo rade kada centraliziraju moć na autoritaran način: zabranjuju sve druge stranke, kriminalizuju neslaganje, stvaraju ogromnu nadzornu (policijsku, op.pr.) državu i koriste tajnu policiju za proizvoljna hapšenja, mučenja i druge vrste nasilja nad stanovništvom. Drugim riječima, upravo stvari koje viđamo da uveliko dolaze od desničarskih političara u posljednjih barem dvadeset godina.
Još uvijek lijen nakon svih ovih godina
Šta smo naučili iz svega ovoga? Kao prvo, nisu vakcine ili obavezno cijepljenje dio nekog master plana za fašističko preuzimanje. Osim što su nacisti ublažili vakcinaciju, prošlo je više od pedeset godina između carskog zakona o cijepljenju iz 1874. godine i kraja njemačke demokratije, a program njemačke prisilne vakcinacije nacisti očito nisu iskoristili za preuzimanje zemlje.
Govor o obaveznoj vakcinaciji kao fašizmu, funkcija je prigušenog (glupog, op.pr.) načina na koji se nacizam i njegovo naslijeđe koriste u političkom diskursu. Desnica će sa zadovoljstvom ukazati na Hitlerovu podršku kontroli rađanja i pobačaju, ili na nacističku upotrebu programa javnih radova, regulacije poslovanja i politike socijalne skrbi, tvrdeći da će bilo šta slično, sada dovesti do totalitarizma; ali će šutjeti o militarizmu nacista, masovnom nadzoru, uništavanju sindikata i suzbijanju građanskih sloboda jer entuzijastično vode i podržavaju tu politiku u Sjedinjenim Državama. U isto vrijeme kada su države koje su pod kontrolom GOP-a (Republikanska stranka, op.pr.) širom zemlje oslabile ovlaštenja javnog zdravstva u ime osiguravanja individualnih prava i sprječavanja prekomjernog dometa vlade, te iste države donijele su ili pokušavaju donijeti zakone koji kriminaliziraju pravo Amerikanaca na proteste ili kritike stranih saveznika.
Možda umjesto da koristimo naciste da lijeno raspravljamo da li je nešto dobro ili loše – na primjer, kontracepcija ili vegetarijanstvo ili brkovi – možemo samo suditi o političkim odlukama prema njenim zaslugama (dostignućima, op.pr.). Možda bismo mogli sačuvati malo bijesa za destruktivne i represivne politike koje sve više uzdižu glavu u Sjedinjenim Državama, ne zato što su to nacisti učinili prvi, već zato što su objektivno alarmantne i katastrofalne.