2022. godina straha i nade

Moji prijatelji mi pišu da im nikad teže nije bilo napisati poruku i čestitku za novu godinu. Od 90-ih nisam dobivao novogodišnje čestitke koje jedino žele mir uz nadu da rata neće biti. Politička kriza u Bosni i Hercegovini je kontinuirana i postala je sastavni dio života još od 90-ih, međutim ova ima potencijal da slomi krhki mir i uvede sve narode u BiH u nove kataklizmične godine nasilja, razaranja i nove patnje.

Piše Dino Mustafić, Peščanik.net

Glavni inicijator je Milorad Dodik, secesionista i srpski nacionalista kojeg mnogi strani analitičari s pravom smatraju Putinovom marionetom za destabilizaciju Zapadnog Balkana. Dodik je proglasio svih 140 odluka Visokog predstavnika navodno protuustavnim, na što su veleposlanici SAD-a, Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Italije i predstavnici EU-a samo rekli da je to još jedan korak u pravcu eskalacije, mada je očigledno da to vodi u neizbježni oružani sukob. Dodik procjenjuje da je ovo pogodan trenutak kada s riječi može da pređe na djela i ozbiljno je doveo u pitanje BiH, bez obzira na to što mjere stupaju na snagu tek za pola godine. Jasno je da ovaj potez srpskog autoritarnog etničkog vođe izaziva sve one koji se u BiH i ne samo ovdje, zalažu za demokratiju, zapadne vrijednosti i ljudska prava. Izvjesno je da se iza ovoga ocrtava strategija novog uređenja Balkana koja je odavno utanačena uz podršku Rusije što je vidljivo posljednjih godina. Kremlj podržava antidemokratske snage, u Vučiću i Srbiji je pronašao pouzdanog partnera. Štoviše, preko neprijatelja liberalne demokratije u EU poput Orbana ili korumpiranog Janše, ruski faktor je u stanju utjecati i na politiku Bruxellesa. A kada je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen Orbanovog prijatelja Olivéra Várhelyija imenovala na mjesto povjerenika za proširenje dovela je „slona u staklarsku radnju“. Pozicije srpskih i hrvatskih nacionalista ojačale su preko noći. Islamofobni istupi Janše, pa Orbana podižu međunarodnu cijenu kako bi Srbi i Hrvati mogli biti spasioci Evrope od islamske pošasti u statističkoj brojci većinskog naroda u BiH na granicama EU. U tu priču se uklapa sve ono što mjesecima govore najviši hrvatski dužnosnici i poslanici po institucijama EU zagovarajući segregacijski aparthejd u Bosni i Hercegovini, što je u stvari traženje povoda za dezintegraciju države.

Dakle, ne radi se o tome da je neko obnovio ili ojačao tu ideju, ona suštinski nikada nije bila napuštena sem u jednom kratkom periodu kada je Đinđić bio na vlasti u Srbiji, a u Hrvatskoj Mesić i Josipović. Povjerovali smo da je suočavanje sa pogrešnom vanjskom politikom Hrvatske iz 90-ih u društvenom procesu detuđmanizacije zatvorio zauvijek mogućnost ideje podjele BiH iz Zagreba, ali očito smo potcijenili jačinu nacionalista koji su se mimikrično „europeizirali“ u sadašnjem HDZ-u sa čijom se političkom agendom još radikalnije nameće predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. Međutim, njihove stvarne namjere odavno su pročitane jer koriste sljedeću tezu: „Sve tri strane u BiH imaju strateške ciljeve koji su nastali raspadom Jugoslavije. Bošnjaci su uvijek željeli bošnjačku nacionalnu državu, koju sada žele ostvariti pod krinkom građanske države“. Tipična teza nacionalista koja se tako često čuje: kada se raspala Jugoslavija ne može postojati ni Bosna i Hercegovina, koja je na neki način Jugoslavija u malom. Oni smatraju da treba stvarati etničke države na području BiH i da srpska etnička država treba da obuhvati teritoriju koja se danas zove Republika Srpska, a Hrvati će koordinirano sa svojim srpskim saveznicima pokazati disfunkcionalnost BiH, nemogućnost „vještačke“ tvorevine pod međunarodnim protektoratom i uzeti svoj dio teritorije na kojoj već kompaktno godinama vlada kriminogena etno-oligarhija HDZ-a. I jedni i drugi vjeruju da je 2022 godina trenutak kada bi EU zbog svojih interesa, unutrašnjih problema sa narastajućom desnicom mogla dozvoliti raspad nekih država. Tačnije da neće imati snage, političke, vojne niti ekonomske zaštititi BiH. I sada gledamo kako se za to pripremaju kao sijamski blizanci i Srbi i Hrvati, koji se ni oko čega ne mogu složiti osim po pitanju BiH. Nikakve prave ljubavi nema između Dodika i Čovića. Oni su samo na istom zadatku uz mentorstvo Beograda i Zagreba, kvazimperijalnih tutora tzv. garanta Dejtonskog sporazuma. Zato je sve lažno u milozvučnom diplomatskom jeziku o „poštovanju integriteta BiH“. Radi se o višegodišnjem političkom sporazumu koji je vrlo čvrst i ima zajednički cilj. Očigledno je da se u osnovi te dvije politike može prepoznati antibosanstvo. Ne postoji dan kada se namjerno ne plasira neka izjava koja nameće prostaštvo nasuprot zajedničkog života. Želi se producirati mržnja i beznađe kao instrument kojim se trebaju umoriti, iscrpiti građani BiH. Njegove ozbiljne manifestacije su istorijski revizionizam, poricanje istine i kultura laži, slavljenje kolaboracionista iz vremena nacističke okupacije, veličanje haških osuđenika kao heroja, nasilje i netolerancija prema manjinama. Stvara se utisak da su primitivci većina čiji duh mržnje poput smrada guši dah slobode i mogućeg normalnog života. Mi se ponovo nalazimo u kritičnom periodu naše istorije. Ova godina će biti ispit da li će nas protagonisti ratova, ta prostačka i nacionalistička rulja iz devedesetih uvesti u nove sukobe, vratiti u krvavi krug mržnji i osveta. Znamo iz ratova iz 90-ih da sukob počinje onda kada postoje motivi, sredstva i okolnosti. I tada rat nije bio izraz volje većine, već je za njega bila „agresivna manjina“, kako tačno primjećuje politolog Dejan Jović koji smatra da i danas postoje motivi za novi rat na Balkanu. „Motivi su u revizionističkim idejama, u ocjeni da smo gubitnici u prethodnom ratu, da je status quo nepravedan i nametnut voljom neprijatelja. Motiva ima i u konsolidiranju nacionalizama. Naši nacionalizmi su mnogo snažniji i konsolidovaniji nego 90-ih godina. Motiva ima zato što nove generacije odgajaju na poslijeratnim ako ne i na ratnim narativima“, upozorio je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu na temu „Kako nastaju ratovi na Balkanu“. Ono što budi nadu je to da se u Bosni i Hercegovini nije desio niti jedan ozbiljniji incident na etničkoj osnovi od završetka rata. Zaključio je da su netačna upozorenja da rat samo što nije počeo i da je rat po sebi neizbježan. Naglasio je da se njemu doprinosi tako što se tvrdi da je neizbježan. I zaista je tako, u suštini se radi o ambicijama malih, banalnih i već viđenih nacionalista koji žele da unište našu pluralnu kulturu. I, nažalost, opet su se dobro rasporedili, zavladali institucijama, pokušavaju političkim putem postići ratne ciljeve 90-ih. Istorijska je nesreća da je i bošnjačka politika monistička i također etnonacionalistička, da ne učestvuje na integrativan i konstruktivan način u izgradnji naše napadnute pluralnosti i građanske političke zajednice. To je politika u kojoj se uvijek za nešto cijenka i „daje“ nekome nešto, a iz čega uvijek izlazi manje BiH. Bilo bi dobro da to ta SDA-ovska politika prizna i da se prestane kriti iza priče političkog građanstva, jer oni samo znaju dijeliti, a ne skupljati. Vidjet ćemo gdje će nas odvesti ovo isforsirano doba radikalnih neprijatelja mogućnosti Bosne i Hercegovine. Ostaje nada da je BiH uspjela da opstane i u ratu, kada je sve upućivalo na to da će biti izbrisana sa istorijske scene, pa zašto onda ne bi opstala i sada, u miru koji se mora čuvati dijalogom i zajedništvom koji je njen istorijski najveći saveznik, a za to se svi Bosanci i Hercegovci moraju potruditi!