Ostrožac na Uni, 13. I
Probudio sam se jutros u zamku iznad rijeke. Nebo je maglovito. Snijeg pada. Studeno je, ali sam tih desetak dana – vozeći se na otvorenim seljačkim kolima i obnoć – toliku studen pretrpio da je sada manje osjećam.
Izbor i priprema AbrašMEDIA
Vrhovni me štab (drug Tito, zvan također i stari) vodi sa sobom. Juče smo proveli dan u nekom selu pa prenoćili opet u Bihaću, danas smo ovdje; gdje ćemo pak biti prekosutra ili do tjedan dana? Hoću li ja takvim seobama, u ovo doba godine, po takvom vremenu, moći tjelesno odoljeti?
– Moram!
Ne mislim mnogo na to. Obilazim taj veliki gospodski zamak na samom vrhu brijega i jer mi magla i snijeg ne puštaju gledati dolje na rijeku Unu i na strme obronke njezina klanca, biram po dvornicama koješta, uređujem sebi sobicu. Postelja i pisaći sto.
Alaj – junaka! Alaj – borca!
14. I
Dvorac je prostran, na dva kata, s dvornicama i sobama; blagovaonica, biblioteka, lovačka soba, salon za muziciranje, dječja soba, spavaonice veće i manje, hodnici s lovačkim trofejima na zidu itd. Pokućstvo solidno, starinske izvedbe i stila. Nema ma baš ništa u zamku, što bi sjećalo na zemlju u kojoj se on nalazi; kao da je negdje u staroj Njemačkoj ili u Engleskoj. Morao je biti snabdjeven svakojakim skupocjenim kućnim potrepštinama i komforom.
Mi ga nađosmo u jadom stanju. Koješta je u njemu porazbacano, oštećeno, odneseno, zapušteno; prašina, smeće i prljavština. A nije ni čudo. Prođoše kroza nj Nijemci, Talijani, ustaše i muslimanski bjegunci; vlasnika (neki von Berk ili Berks) već prije nestade; čuvar je dvora mlitav – a rekao bih i lukav – starac koji se zove Lisac, a njegova žena (Lisica) još jadnija. Ne gubimo vrijeme. Mladi drugovi metu sobe, peru podove, brišu prašinu; spremiše puške i uzeše metlu u ruku; nose iz varoši našu posteljinu, sijeku drva; očekuju se drugarice pralje. Vodovod se popravlja, telefon se instalira, radio je već tu, petrolejske svjetiljke već stigoše, proučava se mogućnost da se uvede električna svjetlost; sve ide hitro, bez buke, uz vještinu koja me iznenađuje.
Druže Tito, budeš li doskora tako radio i u onom starom, zapuštenom, uprljanom zamku što se zove Hrvatska, biće dobro! Učinila je čudesa tvoja mitraljeza, ali će se – nadamo se – proslaviti i tvoja… metla.
Srce me vuče u biblioteku. Visoki ormari puni svakojakih knjiga starih izdanja, strukovnih i zabavnih, pa i Shakespeare, Goethe, Heine, Fenelon, Dumas, Biblija itd.; od naših i slavenskih uopće niti jedne, kao da su gospoda navlaš ignorirala narod i zemlju gdje je dvor sagrađen. Površno ogledam i odmah bježim iz te lijepe dvornice. U njoj je i preveć studeno. Veliki se starinski kamin ne da ugrijati. Dimnjak mu je začepljen. Zatrpaše ga vrane gnijezdima i izmetinama. Ali se drugovi već latiše posla. Otjerat ćemo i odavde sve što grakće, prlja i zatrpava.
15. I
Snijeg. Magla. Tišina. Vrijeme kao da je stalo. Ne znam više koji je dan u tjednu; džepni me sat izdao, magla mi ne da raspoznati po suncu koja je zapravo ura prije ili poslije objeda. Izgubio sam osjećaj vremena što ga, eto, imaju vrane koje kao da po tačnom vremenskom redu i po nekom planu oblijeću krovove tornjića na krovu ili prave neke izlete ili se kriju u bršljanu na zidovima u dvorištu u parku. Dan ipak hitro prolazi.
Čitam saopćenja britanska i američka, izvještaje TASSA, SIBA i Reuterove vijesti, domaću partizansku štampu; slušam radio. Htio bih što prije ozdraviti da ne smetam svojim tjelesnim nevoljama ljudima od akcije pa sjedim ustrpljivo u svojoj prilično ugrijanoj sobi; objedujem s drugom Titom, vodim s njime razgovore i koješta i staro i novo doznajem; shvaćam uvijek jasnije situaciju i prilike, borbe i poteškoće koje nas čekaju.
Bit će rada, opasnosti i muke; konačna pobjeda ne može izostati. Pa kad bi ona i izdala, valjalo bi ipak ovako. Dobar glas hrvatskog naroda iznad svega! Ne smijemo nestati kao robovi, kukavice i lakaji, kao mlitavci. Radije časno pasti!
16. I
Doznao sam nešto o ovom zamku. 14 kilometara od Bihaća, 430 m nad morem, 200 m nad koritom rijeke Une. Jednom rimski kaštel; u XVI vijeku tvrd grad grofova Blagajskih; u XIX svojina turskog buntovnika kapetana Beširevića dok ga Omer-paša većim dijelom ne razvali. God. 1902. kupila ga Isabella von Berks i nanovo ga sagradila, u romanskom stilu, na samom vrhu čunjasta brijega.
Frau Isabella von Berks, koji je od mnogih starinskih slika tih cvatućih, dostojanstveno i gospodski obučenih žena što vise o zidovima ovog zamka tvoj portret? Što te natjera doći izdaleka u ovu pustoš i samoću da gradiš pred 41 godinu nad strmim obronkom puste unske doline, pokraj osamljena muslimanskog sela, na ruševinama rimskim i sredovječnim, takav dvor s tornjevima, s terasama i bastionima?
Nostalgija za prošlošću i životom tvojih praotaca? Ili neodoljiva sklonost za romantikom tvoje – možda pjesničke duše? I ja znam draž i zov starine; dva sam decenija boravio u sjeni starih kula, a gdje ih nije bilo gradio sam ih ma kako i čime bilo, pa i ispao pri tome malko smiješan. Ti si gradila naveliko i solidno; uložila si – vele – u tu građevinu čitav svoj miraz.
Frau Isabella von Berks, prije no odem odavle, moram ti u trag ući; moramo se nekako upoznati. Ne vjerujem da te nedavno zakopaše, u osamdesetoj tvojoj godini. Ja te, graditeljice krupnog dvokatnog zamka s posteljama pod baldakinom, vratima okovanim ručnim radnjama, sa sjedalima od urezana drveta, s visokim zrcalima u pozlaćenim okvirima, na svakom koraku ovdje osjećam. I znam već da ćemo se možda čak i sastati.
*
Predveče sam izašao u široko, drvetima zasađeno dvorište. Snijeg je visok; stabla i bršljan što se penju do vrha zidova svi su bijeli. Šteta što mi magla ne da gledati u klanac gdje čujem kako Una šumi; muklo šumi, ali ipak u njenu glasu nešto veselo pjeva, baš kao i u svima nama: naši partizani postigoše u Lici nov uspjeh, Rusi su na domaku Rostova. Uno, uz tvoj ću šum noćas slatko spavati.
17. I
Neki vele da je herojsko doba partizanskih borba već minulo. Ja bih rekao da nije baš tako. Voditi gerilsko ratovanje, koristeći se često i zimom, snijegom, kišama; ne imati no ono što si mogao oteti u borbi (a to znači biti više puta bez puške, polugo, bos i gladan); udarati gotovo uvijek na protivnike koji su u većem broju i mnogo bolje svime opskrbljeni, praćeni tenkovima i bombarderima; imati prijatelje tako daleko da te stvarno ne mogu, uz najbolju volju, ma baš nikako pomoći, a biti sa sviju strana okružen neprijateljima; nešto danas osvojiti, znajući da ćeš to možda već sutra morati iz ruku pustiti; boriti se posvuda i neprestano, a stvarajući sami uvjete za mogućnost svoje borbe; ne biti uvijek u stanju da dadeš pušku, kruh i cipele onome koji bi rado s tobom htio – da, sve to i još koješta drugo pokazuje da herojsko doba partizanskih borba još nije minulo. Oslobođen je do sada od okupatora i od njihovih slugu teritorij veći od površine Švicarske i Belgije, ali poteškoće partizana nisu još prošle; njihovo je ratovanje još uvijek u fazi junaštva. I sada su ideja i vjera glavno oružje i glavna hrana.
Danas smo u ovom gospodskom zamku, doskora bismo mogli biti pod snijegom zatrpanim krovovima kakvih koliba usred šume. Bože, daj mi zdravlja da – s veseljem- sve to i ja proživim. Jest, „s veseljem“, jer – eto – komandant bataljona, drug Momo, ulazi naglo u sobu; oči mu se smiju i usta mi njegova donose vijest o ruskoj pobjedi kod Voronježa i o novom našem partizanskom uspjehu.
Ça ira!
*
Prevarih se. Noćas nisam mogao usnuti, ustao sam te izašao na hodnik. Tišina. Svi spavaju osim Tita koji radi u svojoj sobici, i momaka što čuvaju stražu pred kapijom. Ponoć je, ali bjelina snijega svuda naokolo pretvara ponoćnu tamu u neki sumrak koji prodire kroz staklo prozora; vidim i bez pomoći električne džepne lampice. Šuljam se u biblioteku pa u blagovaonicu, gdje ima na zidu najviše starih svečanih slika plemića i plemkinja.
Engleski je to dvorac, iako građen u Bosni; a vele da gotovo po svim engleskim zamcima luta bar po jedna avet. A kada da se avet pokaže, no baš sada dok „barbari“ u ove dvore ulaze? I čija bi to sjena mogla biti negoli baš avet Isabelle von Berks koja ih gradila, uloživši u njih tolik novac, tolik trud i toliku ljubav? Da nije sišla noćas iz okvira svoje slike i da ne luta po svim prostorijama il’ sjedi u blagovaonici, na čelu stola, rastužena i ljutita, čekajući na me?
Ja sam se već navikao susretima i razgovorima s avetima iz davne i obližnje prošlosti; ne bojim se.
Ušao sam u trpezariju; stao sam, jedva dišući. Muk je i mir potpun. Ne vidim i ne osjećam nikoga. Sad ću nešto pokušati. Rasvjetljujem lampicom jedno za drugim sva lica na zidovima. No ona i sad ostaju nepomična, hladna, usne se ne miču, trepavice ne trepću. Rekao bih, kad bi se ta ponosna gospoda mogla u svojim okvirima maknuti, uradila bi to samo da mi okrenu leđa.
Prokleta plemenitaška gordost!
21. I
Tito je uvijek u svojoj radnoj sobici pokraj velike blagovaonice. Prima vijesti, daje i odašilje naloge, diktira i piše. Sjeća me na šutljiva pauka koji je odavle iz tišine osamljena i zaboravljena kuta raspleo svoje niti nadaleko i naširoko, onkraj rijeka i planina. Njegovi se momci bore posvuda s Nijemcima, s Talijanima, s ustašama i četnicima; u Žumberku, kod Gračaca; Teslić je osvojen i oslobođen. U Bračkom kanalu na Jadranu kao da su se opet pojavili drevni neretvanski i omiški gusari koji su napadali lađe mletačke republike; naši su drugovi zarobili nekoliko talijanskih lađa jedrilica (trabakula) s hranom za ustaše Pavelićeve i za četnike ljubimca londonske jugoslovenske vlade, Draže Mihailovića. Kako Tito zna držati u ruci sve niti, određivati i zapovijedati, a ne gušiti inicijativu pojedinaca! Zato ga – mislim – momčad toliko sluša i toliko voli. Tako nastaje, sve naglije, prava naša vojska. Momci već pjevaju o njemu.
*
Inje se u parku, s grančica stabala, polako truni u lagane blistave pahuljice. Najviše pada s četinara što bi htjeli nametnuti toj bjelini sav sjaj svojih tamnozelenih košulja; redovima jorgovana kao da se još ne da otresti sa sebe bijelo rehavo cvijeće kojim zima nakiti gole im grančice. Snijeg se na tlu osušio i slegao pokrivši se kristalčićima što sjaju na suncu. Svagdje, najviše na bršljanu, svjetlucavi vijenci, vezovi i čipke. Vrane lete visoko: pokatkad su suncem tako rasvijetljene da se pričinjaju gotovo bijele. Neke se ptičice, u blizini, javljaju. Šum je Unin sve jači i veseliji u ovoj tišini.
Zimska idila!
Ali ne može još da me očara; još je pred mojim očima što vidjeh kada pređoh Kupu: do temelja popaljena i razorena sela, lijepe varoške kuće (najviše u Vrginmostu) bez krova, jame gdje su nagomilana djeca, žene i starci, nožem zaklani; i još mi je u ušima pričanje i plač seljakinje kod koje sam jedne noći prespavao. Što se krije pod tom suncem obasjanom, iskričavom bjelinom!
I rat još nije svršio.
Neprijatelji (Nijemci, ustaše i domobrani s jedne strane, Talijani i četnici s druge) kupe se da nastave svoj strašni rad. Dižu se na nas; jedni su od njih već prešli Kupu. Hoće li nam uspjeti dočekati ih i suzbiti?
Po bjelini ovog snijega kao da sada prolaze odsjev i crveni kao krv; Una se javlja glasom nalik na hroptanje u probodenom grlu…
*
Večer. Uštap sja. Sjene su napučile dvorište i park, sve tamo do starih rimskih ili turskih zidina i do glavnih vrata pod mračnim svodom. Ali bivaju uvijek kraće i tanje dok se uštap visoko diže na jasnijem nebu.
U meni se vedri baš, u ovaj čas.
I naš narod proživljuje sada možda najvažnije dane. Izbaciti iz sebe sav svoj vijekovni mutni talog, pročistiti se i afirmirati se ili zauvijek propasti.
Naš je život bio do danas nikakav: život slugu i robova. Prvi je ovo put što se dio hrvatskog naroda, a upravo onaj koji je najbliži zemlji, prkosno – uz Srbe – diže da se, gotovo bez oružja, bez obuće i bez hrane, bez ičije pomoći, bori samo za sebe. Nov je nagon koji ga vodi; nisu ni uskoci ni hajduci osjećali ovako; njegova je svijest sada šira i dublja. Osjećaj slavenstva i hrvatstva probio se iz dubokih, davno zatrpanih izvora. Sve što ključa naporedo s nastojanjem omogućavanja pravednijih socijalnih prilika, oplemenjuje htijenje, uzvisuje želju, kruni djelo.
O mjeseče, ti mi sjaš i griješ me kao sunce u toj bijeloj zimskoj noći.
23. I
Južno vrijeme. Termometar na gornjoj terasi pokazuje, na suncu, u 10 sati, 15 stepeni C iznad ništice.
Snijeg se naglo topi; okolina oživljuje, pokazuje svoje potankosti: putove, staze, šibljičje, osamljene kućice. Mreža smeđih crta razgranala se posvuda. Nove se boje pojavljuju na Uni, penju se uz proplanke, šire se po visoravnima. Povorka bijelih oblačića prolazi bilom daleke planine. Najbjeljemu se od njih prohtjelo sjesti na vrhunac jednog od onih triju osamljenih bregova što, nalik na piramide, strše s one strane rijeke na snijegom pokrivenoj ravnici baš prema mojem prozoru. Jutros gledah kako na njemu sunce istječe, a sada, gle, taj oblačić!
S tavana zamka odletjelo je na sunce nekoliko golubova. Jedan od njih sišao je k mom prozoru; guče i lupa kljunom o staklo. Omen?
Vorošilovsk je oslobođen; Tunis se osvaja.
Jesu li to sve znaci da se kule Zla već ruše?
Ne ulazim u tajne Zapovjednikove; ipak znam da se naši momci i sada na više mjesta bore; nove navale odbijaju; u nove, još neoslobođene krajeve prodiru donoseći okupatorima gubitke i štete.
Tito šuti dok nema da javi nešto krupnije. No, ja na nešto pazim. Gledam mu u oči i usta kada izlazi iz radne sobe i sjedne s nama za stol. Oči mu življe blistaju, usne mu se posmjehuju. Sad već znam da je primio dobre vijesti. Neće odoljeti, doskora će i progovoriti.
Razveslit ćemo se i nasmijehnuti onda i mi, svi osim tih starih ukočenih i hladnih tuđinskih plemića na slikama o zidu blagovaonice.
*
Momci bi htjeli zaklati i pojesti golubove što zimuju na tavanima, ali Tito ne da. Kada pođemo odavle (a to bi moglo i prekosutra biti), mora sve što smo ovdje našli ostati na svome mjestu; ne smije se dirati ni u te ptice. Veli Tito: „Takvom se dvorcu hoće i jato golubova“.
A jedan se golub prestrašio, našao – bježeći – put u donji hodnik i, ulovljen, svršio u Titovim rukama. Gledam kako zapovjednik ogleda je li zdrav i čitav; gladi ga dlanom pa otvara prozor i pušta ga da odleti.
Takav je dakle taj vođa „banditskih čopora“, „pljačkaša“ i „krvoloka“! A ipak ima toliko dubokih oštrih pruga na njegovu čelu.
24. I
Život se u dvorcu naglo mijenja. Ono što se namjestilo i redilo, opet se hitro razmeće. Amo kovčežići, vreće i torbe! Već sutra selimo. Idila se u zamku Ostrošcu naglo prekida dok se magla javlja, oblaci se dižu, kiša prijeti.
Odlomak iz knjige Vladimir Nazor „S partizanima“ – dnevnik, Izdavačko poduzeće „Školska knjiga“, Zagreb, VI izdanje, Zagreb, strane 16-27
(AbrašMEDIA)
Pročitajte još:
Vladimir Nazor: Bijeg iz Zagreba
Branko Ćopić: Narodnooslobodilačka borba je najsudbonosnija odluka u mome životu
Branko Ćopić: Čuvaj se pjesnika
Branko Ćopić: Krajina se diže na ustanak
Branko Popadić: Stradanja bilećkih muslimana u Drugom svjetskom ratu
Svijet kao neprijateljski dom: Ženska strana rata u ranoj Selimovićevoj prozi
Milovan Đilas: Herojska smrt Save Kovačevića na Sutjesci
Milovan Đilas: O Drugom zasjedanju AVNOJ-a
Milovan Đilas o nasilju sovjetskih vojnika u Jugoslaviji
Milovan Đilas o Savi Kovačeviću
Rodoljub Čolaković: Ljubljana u NOB-u
Rodoljub Čolaković: Pogibija Ive Lole Ribara
Rodoljub Čolaković: Delegacija iz Hercegovine na drugom zasjedanju AVNOJ-a
Rodoljub Čolaković: O Fadilu Jahiću Špancu
Proboj na Sutjesci: Razgovor sa Danilom Lekićem, komandantom Prve proleterske
Rodoljub Čolaković o ZAVNOBIH-u: Borba za status BiH u budućoj federaciji
Desant na Drvar: Operacija „Konjićev skok“, I dio