Branko Ćopić, bosanskohercegovački i jugoslovenski književnik porijeklom iz Bosanske Krajine, rođen je 1. januara 1915. Umro je tragično, počinivši samoubistvo, skočivši s mosta u rijeku Savu 26. marta 1984. godine u Beogradu.
Odmah nakon podizanja ustanka u Bosanskoj Krajini, 1941. godine, pristupio je partizanskim jedinicama, u čijim je redovima ostao do završetka rata.
U književnom opusu Ćopića koji je obiman i napisan u više književnih žanrova, naime, objavljeno je oko 150 djela pripovijedaka, romana i pjesama, uočavamo antiratni stav i pobunu čovjeka protiv rata i fašizma koji oduzima živote djeci, kao u potresnoj pjesmi “Na petrovačkoj cesti”, o smrti sedmogodišnje Marije.
“O, strašna ptico, ti si me ubila,
a što sam ti kriva bila?
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila;”
Motiv majke koja žali za djecom koja su poginula u borbi protiv fašizma i okupatora postoji u poeziji mnogih naših književnika, kod Ćopića je u pjesmi “Tugovanje majke nad sinom orlom”, majka kojoj je pjesnik posudio glas, govori o bolu i tugi za izgubljenim sinom.
“Radoje moj,
jedini moj sine,
čula je mama da si bio orao
i da si pao negdje oko Drine.
Kažu mi da je plaha i studena i nemirna
ta voda Drina.
Grob ti je, sinko, leden, u divljini.”
Kroz personifikaciju Slobode kao djevojke te poređenjima mrtvog sina i njegovih drugova partizana sa orlovima pjesnik slavi borbu i slobodu koja će poslije te borbe uslijediti. Dok su partizani orlovi kod Ćopića su strašne ptice, gvozdene i nemile, okupatorski avioni koji siju smrt.
“Bila sam bezbrižni leptir, a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene, polomi ručice moje od gladi otežale,
od zime ukočene…
Tuđinske ptice, gvozdene, nemile,
nad Grmečom su našim letjele.”
(Na petrovačkoj cesti)
Veliki dio svoga književnog opusa Branko Ćopić je posvetio narodnooslobodilačkoj borbi, a u uvodu zbirke “Ognjeno rađanje domovine” stoji: “Ovu zbirku posvećujem uspomeni na junačke borce Krajiškog proleterskog bataljona, koji su pali od okupatorske i ustaškočetničke ruke u borbi za slobodu i svjetliju budućnost svoga naroda.”
PJESMA MRTVIH PROLETERA
…A trinaeste, mračne i kišovite noći, nekoliko desetina krajiških proletera, okupljenih kod bolnice u planini, pođoše na posljednji juriš protiv deset puta jačeg neprijatelja i junački padoše u neravnoj borbi…
(Po jednom izvještaju)
U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka
večernja, sjetna, tijana,
a mi smo pali, druže,
palo je žito, mlado, zeleno, proljetna žetva rana
maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže.
Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se prestrojavamo,
drug je uz druga svoga;
a njih je bilo….a njih je bilo –
deset na jednoga.
Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?
Da – mi smo proleteri!
Kad smo od kuće krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brižno šumore:
O, da l’ će da se vrate?
Čekaju starice majke, kaplju besane noći,
i pogled niz drum stražari
glasnik će od nas doći.
Doći će nova mladost, donijeti nove dane
i nastaviće naše pjesme nedopjevane,
u živoj vatri iskovane.
O, od te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina,
poznaće u njima sestra brata, djevojka dragog,
a tužna mati sina.
I dan će slave doći, pobjeda biće naša,
nestaće divljih zvijeri,
s četama Slobode marširaće tada
i mrtvi proleteri.
TUGOVANJE MAJKE NAD SINOM ORLOM
Radoje moj,
jagnje đurđevdansko, l
livado u cvijetu pokošena,
dva mamina oka u Prazno utonula,
dvije puste ruke u krilo klonule,
više te neće milovati
praznička pjesmo, suzom orošena,
tuguje mati,
na te misli mati.
Radoje moj,
jedini moj sine,
čula je mama da si bio orao
i da si pao negdje oko Drine.
Kažu mi da je plaha i studena i nemirna
ta voda Drina.
Grob ti je, sinko, leden, u divljini.
Gdje mi se odmaraš, nikad neću znati,
sve mi se čini,
ali ipak, orle,
tvoja stara mati,
pusta i bez krila,
neće zapklakati.
Za orlovima suze se ne krune,
plač je za klonule, za nejake,
pred krikom orla ustrijeljena,
pred zadnjim strmim munjevitim letom
duša zamire
i srce bježi nad oblake.
Sjećam se, sine,
kada ste na put kretali
i zadnji put kroz selo pjevali
tvoju pjesmu najmiliju,
o zlatnoj djevojci Slobodi,
što zbog nje momci mladost gube,
i žive gore,
i život ljube.
O ta mi pjesma srce zanese,
duša mi za njom pogibe…
Negdje o Miholju,
u dan praznički rascvao,
tvog sam komandanta vidjela,
kraj mog je praga naišao.
O, zdravo, majko junačka!
I dva su srca zatreperila,
dvije se ruke zagrlile:
ruka tvrdoga ratnika,
sigurna junačka,
a druga ruka,
topla materinska,
ruka blijeda staračka.
Radoje moj,
moj orle odletjeli,
kao da sam tebe ponovo ugledala,
svoje sam movo dijete zagrlila,
sina nerođenog
duša je prepuna suzom proplakala.
Radoje moj,
moj sine jedini,
prošao je i on,
i još mnogo drugih,
i svi te poznaju,
i onoga svitanja,
kad si pao, sine,
mnogi je od njih bio na Drini.
Svi su me gledali
ko da lik tvoj traže,
tvoje su oči na meni poznali,
tvom se osmijehu obradovali
i mlijeka su iz moje ruke pili,
sinovi moji mili,
i svi su me mamom nazivali.
Radoje moj,
jablane moj viti,
tebe, svoga orla,
majka tvoja stara
nikada neće zaboraviti.
Često će oči gledati u Prazno
i ruke venuti željne da miluju,
mnoge će većeri gluvo tugovati;
al tješim se, sine
sišla mi je duga,
ja sam ponovno nježna mati.
Prošli su tvoji drugovi,
proletjeli su orlovi
I srce moje sa sobom odnijeli.
I sada u noći, čim topove čujem,
nad njima strepim, sinko,
za njima strahujem.
U tami često prenem,
neko me mamom nazove,
pa vidim tvoje drugove
i dobre oči komandantove.
Sada je plačna jesen i vidici su sivi
pogrebno plaču streje i sva se svjetla gase,
al moje srce živi.
Čujem hiljadu tvojih drugova,
vidim hiljadu mojih sinova,
tvoju mi pjesmu planinom prenose
i tvojim srcem gvožđu prkose,
duša im gori ognjena.
Dođite, djeco,
i prag moj obasjejte,
o zlatnoj djevojci zapjevajte,
majka vas čeka rođena.
Radoje moj,
moj orle, jablane viti,
majka vas nikad neće ostaviti,
majka vas neće zaboraviti.
Draganu vašu zlatokosu
majka će vječno u duši nositi.
NA PETROVAČKOJ CESTI
Na cesti petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u koloni,
nad cestom kruže grabljive ptice –
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni…
U snijegu mrtva Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj je sedam godina.
Tri dana snijeg je gazila
i posrnula stotinu puta,
suknju je imala ni kratku ni dugu
i prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.
Ponekad mala plakala.
a sad se opet smijala
i vesela bila,
kad bi je mati tješila:
Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i ‘ljeba
i kuća – do samoga neba.
Radovala se djevojčica
i vatri i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom, al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male optužba teče nijema.
O, strašna ptico, ti si me ubila,
a što sam ti kriva bila?
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila;
tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir, a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene, polomi ručice moje od gladi otežale,
od zime ukočene…
Optužbu diže dijete, zgrčenih sićušnih pesti,
u okrvavljenom snijegu na Petrovačkoj cesti…
Tuđinski ljudi krvavi
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali.
Tuđinske ptice, gvozdene, nemile,
nad Grmečom su našim letjele.
Planino moja visoka, planino ponosna, mila,
tek sam sedam godina imala
i tek sam putom prohodala,
a tebe sam u zimskoj noći pregazila.
Smrači se, rođena goro, i na sve naše pute
pošalji sinove svoje i osvetnike ljute.
Osveti moje noge izranjene
i jutra gladna isplakana
i ruke modre i smrznute.
Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, iz mitraljeza
mrtva te sestra zove…
Optužbu vapije dijete, stisnutih modrih pesti,
u krvi i snijegu na
Petrovačkoj cesti.
(1944.)
PJESMA RIJEKE UNE
Vječno tako protičem,
godine mutne odnosim,
godine duge krvave,
samotna, divlja, lomim se
i tugu raje pronosim
niz svoje kršne obale.
Ja, Una, rijeka studena,
nemirna kao Krajina,
Krajina, krvava haljina,
mnoge sam jade vidjela.
I ja to znadem najbolje:
raja se često bunila,
teški je sindžir zvonio,
silne su čete hodile,
Unu su rijeku brodile.
A tirani su smrknuto
stezali hladno oružje
i zabrinuto mrmljali:
Krajina glavu podiže
i kmet je zube pokaz’o,
teško nam vrijeme pristiže.
Mnoge sam čula, vidjela
sinove raje buntovne
i perjanice Krajine.
Oj, stani malo, putniče,
da ti o njima prozborim.
Sjećam se bune bosanske:
Goluba vidjeh Babića
i vidjeh Trivu Bundala,
čula sam starca Karana
o kome pjesma govori:
Dušmani, bježte zarana,
eto vam popa Karana.
I u to doba daleko
bio je Vaso Pelagić,
učitelj svoga naroda,
zvijezda prerano rođena,
ugasiše je tamnice,
i naše tmine bosanske.
Oj, čuj me, umorni putniče,
sudbina mojih sinova
koji slobodu ljubiše
bila je mračna tamnica,
kolac i kugla, vješala,
bjekstvo u crnu tuđinu
i život zvijeri gonjene.
Sjeti se samo Kočića,
pjesnika tužne Krajine,
crna ga Kuća poznaje,
i mnoga druga tamnica…
Tekle su tako godine, dok nisu došli ratovi
i čudno doba poratno.
Kralja smo, kažu, dobili,
ustav, gumene kuglice,
po selu mnoge kasarne
i to se zvalo sloboda.
(O, tiše samo, putniče,
jer mi iz divlje Krajine
još se plašimo žandara
i još se sjećamo kundaka.)
I najzad – slika posljednja:
žalosna trula država,
izdaja, vojska tuđinska
i teška mora ustaška,
niz vode plove leševi.
I sad nek znadeš, putniče,
to mi je prošlost krvava.
A sad sam, evo, vesela,
slobodno pljuskam, protičem,
buntovnu pjesmu popijevam,
svoj divlji ponos ističem.
Novi se danak rodio,
narod je ropstvo zbacio.
Prislušaj, samo, putniče,
čuješ li gore karabin,
čuješ li bombe, mitraljez,
to sad govori partizan,
slobodne mi Krajine sin.
A s lijeve strane, čuješ li?
I to je, druže, karabin,
i to je pjesma slobode,
to naša smjela Banija
slobode barjak razvija.
S desne mi strane Krajina
s lijeve mi strane Banija,
ruke su bratski pružile
preko mog krila zelenog,
tu se podižu mostovi
od novog, druže, čelika
u teškoj borbi kaljenog.
Zato sad hučim veselo,
ja, Una, voda zelena,
jer s mojih kršnih obala
gromko se javlja sloboda;
stoljećima je čakana
i stoljećima pjevana,
a sad se javlja iz gore,
nose je ruke otvrdle
prezrenog radnog naroda.
Živjela nova sloboda!
(1943.)
PRIČA O TUZI
(odgovor staromodnom poeti)
Ti si nam jednom zamjerio, dragi,
da u nas nema ništa svoje, lično,
da mjesta nije srcu ni tuzi
u naše doba prozaično.
Umoran od “svjetskog bola”, ne žuri s tobom tako,
da li nas rane zapeku, to mi najbolje znamo,
al mi smo, u ognju i smrti, i mudrosti naučili
da svaku tugu i suzu u krila pretvaramo…
Ni meni nikada zablistati neće
prozor pod lozom, iz djetinjstva mio,
tu žive sjene brata i sestre,
a oboje sam izgubio.
Poeto dragi, daleko, na vodi, na Vrbasu
jedinog brata, ratnika, noćna mi šinu strijela,
a tamo, u stravi bijeloj, gdje Grmeč injem diše,
ostade na tragu brigade, sestrina marama bijela.
Ti možda cijeniš, ja s visoka gledam
tišinu muklu rođenoga kuta
i groblja brišem, čistu pasivu,
duž naših staza razasuta.
Ti ne znaš da često, u noći, odbrajam puste sate:
njih nema, zauvijek nema, nikad ih vidjeti više,
pa tuga nezvano dođe i sam se boriti moraš,
stojiš, za trenutak, ko putnik pod šumom jesenje kiše.
Za časak tako, pa se digne glava
i opet oči u prkosu sjaju,
evo mi sestre, vidim i brata,
besmrtno uz nas koračaju.
Od tuge oružje kujem, dvostruko prekaljeno,
i mač vatreni gori, munjama siječe tmicu,
brat mi je pružio sablju, sestra me opasala,
sjutra ću, u novom boju, ustati za trojicu.
Pjesme su preuzete iz knjige “Pjesme – Pjesme pionirke”, Branko Ćopić, Sabrana djela B. Ćopića, jubilarno izdanje – knjiga deveta, Svjetlost – Veselin Masleša – Prosveta, Sarajevo- Beograd, 1982.
Pripredila: Aldina Lipovac Jandrić
(AbrašMEDIA)
Pročitajte još:
Branko Ćopić: Pismo Ziji Dizdareviću
Branko Ćopić: Narodnooslobodilačka borba je najsudbonosnija odluka u mome životu
Branko Ćopić: Krajina se diže na ustanak
Branko Ćopić: Čuvaj se pjesnika
Skender Kulenović: Čovjek je u Hasanu Kikiću ostao vjeran piscu i pisac čovjeku
Svijet kao neprijateljski dom: Ženska strana rata u ranoj Selimovićevoj prozi
Vladimir Nazor: Bijeg iz Zagreba
Vladimir Nazor: U zamku Ostrošcu
“Krvava bajka” o strijeljanju kragujevačkih gimnazijalaca 1941.