Čekali smo da se upali prolaz za auta na raskrsnici. Nas troje. U crnom renou. Svekrvin poklon. Muž je rekao: “Moj prijatelj sa posla ovdje je bio na liniji za vrijeme rata. Na ovom dijelu, ovdje, imali su komadić zaklonjenog prostora. Igrali su tu karata, svaki dan. On i dvojica kolega sa linije. Tu nikada nije tukao snajper. Do jednom… Otada on muca, a kosa mu opada u koncentričnim krugovima. Ostao je živ. Samo on.”
Piše: Dolores Veledar-Perić, AbrašMEDIA
Ja sam imala neke svoje slike, leš žene u spavaćici, tijela naduvenog od raspadanja i očiju šupljih, sa snimka koji sam dobila od svog kolege sa istim imenom. Nisam rekla ništa.
Kraj auta se zaustavio starac na oronulom biciklu. Izgledao je pomalo zapušteno. Imao je dobre cipele. To sam primjetila. Ili su samo tako izgledale. Odudarale su. U korpi starog bicikla imao je jastuk. Pitala sam se zašto? Možda da može sjesti na zidić i protabiriti s ljudima. Na zidić poput onog koji je nekad bio u blizini, uz nekadašnju zgradu dekanata Univerziteta “Džemal Bijedić”. Taj zid je sad visok, ne može se sjesti na njega. Onako ljudski. Razgovarao je sa taksistima. Onima koji nisu dio taksi službe. Na sebi nemaju brojeve koji počinju sa 11.
Muž se sjetio da nismo kupili kore za baklavu. Svakog božića pravim svekrvi baklavu. Po njenom receptu. Po njenom receptu pravim i baklavu za bajram. Tada mi ona kupi najbolje orahe. Da. Zadnjih godina.
Napravili smo još jedan krug, bili smo na istom mjestu. Starac je stajao pored bicikla, a ispred njega na trotoaru je stajala kućna vaga. Iza njega, ruševina sa svojim raširenim krilima bila je dio scenskog izraza, kulisa postavljena prije 20 godina. Taj dio grada me podsjeća na Dalijeve nadrealističke slike. Čitav kontekst. Zgrade i ljudi. Stubovi koji ne drže ništa, zidovi koji više nemaju krov, taksisti koji ne voze. Stari čovjek koji vaga ljude za novac na ulici učinio je da moje lice poprimi zgrčen izraz, a oči mi postanu staklaste. Pitala sam se da li možda pije i zato skuplja marku po marku? Postidjela sam se misli. Moj sin je pitao: “Je li čiko lopov?” Muž je rekao: “Nije, samo je gladan. Tvoj dedo ima novac i nije gladan. Ovaj dedo nema novac”.
Pitala sam se, ako pije, zašto pije? Možda ne želi biti sam. Upalilo se zeleno za auta. Razmišljala sam o tome kako ljudi koji se vagaju na ulici sa odjećom ne saznaju svoju pravu težinu. Sa svom tom odjećom, cipelama…
Desno je stajao džambo plakat sa reklamom za skupi parfem. Dolce & Gabana. Možda. Scarlett Johansson. Zanimljiva je. Neki dan sam kupila skupi parfem. Iako moja mama ne radi i oskudjeva. Iako stari čovjek sjedi i vaga ljude za novac. Kupila sam ga od plate koju sam zaradila na poslu na kojem mi ponekad ljudi pričaju o televizorima i kompjuterima koji im se obraćaju. O gubitku, prolaznosti i strahu. Ponekad kad dođem kući s posla misli su mi haotične i vodim zamišljene razgovore. Zaslužila sam parfem, ubjeđujem se. Nije da mi se sviđa kako miriše. Jednom je lijepo mirisao na nekom drugom. Sada ga ne osjetim. Razmišljam o svom strahu od pisanja. O svom strahu. O svom ponekad teško čitljivom pisanju. O potrebi da budem ista i vječitom nastojanju da budem drugačija. O svojoj sebičnosti i potrebi da pomognem. O vječnoj potrebi ljudi da se osjećaju živi, a mrtvi su, pored života.