Šta se to desilo s rasističkom uzurpacijom prava koja su ljudi sebi prisvojili – da na zemlji proglase svoju apsulutnu prevlast nad životinjama? Oni su od njih učinili svoje robove. Konju čovječanstvo ima da zahvali za sav napredak. Kravi za ishranu. A ipak ih to nije spasilo pokolja. Čovjek je samovoljno odredio da ima prava da se hrani životinjskim mesom, i čitava jedna vrsta je osuđena na pogibiju i na žalostan život po milosti ljudskoj. Samo zato što životinje nemaju snage da se suprotstave, što ne mogu da ulože protest, što nisu sposobne da se udruže i krenu protiv zajedničkog neprijatelja – čovjeka. Kakav bi to rat i pokolj bio kad bi se sve životinje okrenule protiv ljudi! Sve životinje! Mačke, psi, konji, krave, volovi, ovce, divlje zvijeri, ptice, vodozemci, bube, gušteri, zmije! Nikakav svjetski rat, nikakva svjetska kataklizma ne bi bili ravni tom pokolju ljudskog roda. I niko ne bi imao pravo da digne glas pobune, jer bi to bila osveta za hiljade godina surove vlasti čovjekove nad potpuno obespravljenim životinjama. Čak su ta prirodna prava toliko obezvrijeđena da bi bio prezrivo ismijan svako ko bi samo upitao ljude: s kojim pravom osuđujete na smrt i poniženje čitavu jednu vrstu? Zar zato što ne pripada ljudskoj rasi? Zar zato što živi s drugačijim oblicima svijesti? Zar zato što ne govori kao mi? U stvari, ogriješivši se tako o pravdu u cjelini, ljudi nikad neće biti u mogućnosti da ostvare svoj dugo žuđeni humanitet, jer je on cjelovit: svaka nepravda ga ruši u potpunosti.
Priredila: A. L. J.
A eto ovdje, na nekoj zaturenoj i nepoznatoj planini lijepog imena, ostvaruje se to čudo postojanja pravde za sva živa bića. Onda će je biti i za sve ljude.
Trebalo bi sačuvati tu ma čiju slobodu, stvoriti od nje instituciju, u interesu samih ljudi, njihovog morala i njihove ljudske cjelovitosti.
Jer, ono što nigdje više ne postoji, sačuvalo se ovdje kao čudo, kao mogućnost, kao opšta nada, primjer za ugled, utjeha ljudskom beznađu i samozaturenosti, radosna zora velikog očekivanja. SLOBODA.
…
Primijetio je da konji čine sudbonosnu grešku zato što su neprestano u grupi, što ne žele da se rastave ni na trenutak. Djelovali su kao jedno tijelo, njih pedesetak, okretali su se u istom času, svi zajedno, i kretali za crvenkastim ždrijepcem duge grive, a ako bi jedan zaostao, odmah bi prilazio, kao da je tijelo privlačilo slučajno zaostali prst. Niko od pedeset ljepotana nije mislio sam na sebe, ni sam za sebe. Predvodnik je mislio za sve njih, ili su svi oni mislili na isti način, instiktivno ujednačeni u svim reakcijama. Bila je dirljiva ta vezanost za grupu, ali i kobna: toliko su se bili naviknuli na zajednicu da im izvan nje nije bilo života, oni ga nisu vidjeli izvan grupe. Čudno je samo to što im ni instinkt održanja nije nalagao da postupe drugačije, ili ih je baš taj nagon držao na okupu. A to su ljudi znali i na to računali: ne treba voditi računa o pojedinim članovima, već o krdu, važno je usmjeriti predvodnika, ostali bi se odmah pokorili i pošli pravcem koji je on odredio.
…
Tada je vođa karavana počeo da pokazuje koje konje treba uhvatiti, i goniči su s visokih strana bacali omču konopa na onoga kojeg je prst obilježio, i tada bi počelo uporno nadmetanje između konjskog straha, užasnog a ćutljivog, i nepopustljive ljudske riješenosti. Konj je uzdizao glavu i pokušavao da je izvuče iz zategnutog čvora, ali su goniči neprestano vukli i zatezali konop i, pred izborom da izdahne udavljen ili da iziđe iz grupe, a lišen vođstva koje bi mu ukazalo šta treba da uradi, svaki se predavao. Tu nije pomagala ni volja, ni strah, ni sudbinska vezanost za zajednicu. A strah uhvaćenih je bio teško zamišljiv. Kao da su ih izvlačili iz same majčine utrobe, toliko su se opirali, i toliko su drhtali, i toliko se osjećali izgubljeno: noge i slabine su im drhturile neprestano, i kad bi bili uhvaćeni i stajali sapeti jakim konopom, sjajne i ogromne očne jabuke su sjale kao mala sunca.
…
Ovo slobodno življenje na Vidovoj planini je prividno, jer je to rezervat, kao veliki kokošinjac, bez vidljivih ograda, bez žica, bez čuvara, a sloboda je samo mamac i varka. Konji u stvari i nemaju kud da odu, za njihov slobodni izbor voda mora je neprelazna granica. Svake godine jedanput ljudi ih grdno uplaše, i u njihovom iskustvu ostaje strah od ljudi, i zato je privezanost za ovo usamljeno mjesto najsigurnija ograda! Tako je ljudima najbolja pomoć ljubav konja prema slobodi i ljubav prema zajednici. Onda je ovaj lov lukava i podla prevara!
Vezali su ih jednog uz drugog, onako kako su ih i hvatali, i ljepotani su se sve više smirivali što ih je više bilo. Prestajalo je bečenje ogromnih očiju, prestajalo je drhturenje čvrste kože i uplašeno osvrtanje za svakim ljudskim pokretom. Kako je jedan po jedan prilazio grupi uhvaćenih, njima se činilo da ih samo sastavljaju na nekom drugom mjestu, i sve je opet izgledalo u najboljem redu. I opet je njihova nada i želja pomagala ljudima i olakšavala im napor.
Glava uz glavu, vezani istim konopom oko vrata, po dva u jednom redu, stajali su u malom klancu, pokoreni.
Dva-tri naredna dana podnosiće ljuljanje mora, čvrsto vezani u utrobi broda, i opet će njihove velike oči da se beče uplašeno, i elastična koža da drhturi zbog čudnog i nevidljivog propadanja i uzdizanja broda. Sa strahom, sitno prebirući kopitama po brodskom mostu, po kamenu nekog dalekog keja, izići će u neki novi svijet bez slobode.
Konji nisu visoki: možda će ih istrenirati da u javnim parkovima nose male jahače, djecu? Djeca su nježnija nego odrasli, neće ih mučiti. I možda im sjećanje (ako mogu da se sjećaju) na ovo kristalno carstvo na vrhu Vidove planine neće biti suviše teško.
-Kuda idu ovi konji? – upitao je vođu.
Sjeli su da jedu. Posao je završen, može da počne zadovoljstvo.
Svi su pili vino iz boce što je išla od ruke do ruke.
-U Italiju – odgovorio je vođa ne žureći.
– Šta će tamo raditi?
– Poklaće ih za šnicle i kobasice.
Kao da ga je iznenada udario pesnicom u stomak.
-Konji su opštinski. Svake godine popune poneku rupu u budžetu.
Visoko u nebeskom plavetnilu jedan mlažnjak je ostavljao bijelu prugu za sobom.
Gledao je u avion, čuvajući se da ne spusti pogled na zemlju. Bilo mu je mučno.
Izvor: Meša Selimović, “Ostrvo”, Beogradski grafičko-izdavački zavod, 1986. (poglavlje “Divlji konji”)
(AbrašMEDIA)
Pročitajte još:
Svijet kao neprijateljski dom: Ženska strana rata u ranoj Selimovićevoj prozi
Djelo Meše Selimovića – moderna psihološka proza, sa dubokim filozofskim reminiscencijama