Izađoh sinoć sa dvije prijateljice u Klub Aleksa na osmomartovsku fiestu. Trebalo nas je biti četiri, ali jedna nas je izradila. Reče da nema damara, preumorna je. I tako nas tri “damarli„ cure sjednemo za sto za četvoro koji smo dan ranije rezervirale. Zapravo, konobar nas posadi u sami centar restorana. Okolo šarolika ekipa. I po godinama i po spolu. Ćopamo tako mezu i pijuckamo svoje sokiće. Svirači hodaju od stola do stola. Uglavnom sviraju sevdah, starogradsku muziku i kafanske pjesme koje su se pjevale 80-ih od Staklenika u Počitelju do Hotela Neretva u Mostaru, na takozvanim “muzikama“. Gotovo simultano sve tri doživjesmo lagani flashback. Sjetismo se kako su nas roditelji „vodali“ po muzikama, sjetismo se pjesama, mirisa janjeta koje se okreće i kojeg polijevaju vodom iz plastičnih čaša koje se okreću na krugu. O Branka, Branka, Branka; Crno vino, crne oči; Moja mala nema mane… Sjetismo se naših klonulih pospanih glava na metalnim stolovima restorana i metalnih naslonjača za ruke na stolicama koje nam žuljaju pospano tijelo.
Piše: Dolores Veledar – Perić, Abrašmedia
Preko puta našeg stola sjedi poveće društvo. Starija gospoda, parovi. I muškarci i žene elegantno odjeveni. Primjetismo kako Mostarke naših generacija, a mi smo u tridesetim, uglavnom imaju običaj oblačiti se više onako „kežual“. U bilo kojim situacijama. Dnevna gardaroba se ne razlikuje pretjerano od one večernje. Promijeni se nešto tu i tamo. Tek da se zna da su na večernjem izlasku. Crveni ruž, možda cipele umjesto čizmi zimi, košulja umjesto majice, malo više parfema. Primijetismo da su dame zrelijih godina bile vrlo „šik“. Bilo je tu cipela na visoku petu, mrežastih čarapa, laka u kosi i pokoji tigrasti uzorak. Onako dozirano.
Shvatismo da one sa sobom nose jedan potpuno drugačiji svijet. Zapravo život koji je prošao, pripada prošlosti, ali kao što kad bacimo kamen u vodu dobijemo mnoštvo krugova koji se šire, tako i taj prošli život zadire nekako u ovaj naš današnji. Prelijeva se.
Zaključismo da smo mi, naša generacija, stasale u žene u nekim drugim uslovima. Ulice kojima smo hodale i još uvijek hodamo nisu za štikle. Pune su rupa. Gotovo je nemoguće duže hodati Mostarom u visokoj peti. Ili ćete stradati vi ili cipele. Ili oboje. Mi stalno negdje jurimo. Ne znamo kad dolazimo na posao, a kada odlazimo. Uvijek u raskoraku.
Restoran je bio pun, i dok je konobar donosio i odnosio jela koja uopšte nismo naručile, a mi se trzale svaki put kada bi prišao našem stolu, čak smo se u jednom momentu skupa s njim i grohotom nasmijale. U sveopštoj gužvi i metežu otvori se Pandorina kutija.
Jedna od moje dvije prijateljice spomenu kako njena mama i sada, nakon dosta desetljeća braka, još uvijek ujutro prije nego popije prvu kafu sa svojim mužem, njenim ocem, nakon obavljene jutarnje toalete stavi parfem, malo ruža i napravi frizuru.
Prisjetismo se i skupih kožnih torbi naših mama, koje su se kupovale na ček i krile u ormaru par mjeseci. Izvlačile bi se iz ormara kriomice kada bi se išlo na posao ili vani sa ženama. Tada bi napokon nakon pola godine, očevima ili ostalim ukućanima na upit “A odakle sada ta nova torba?“, bilo ofirno odgovoreno “A ta? Ma to mi je stara.“
Društvo koje je sjedilo za velikim stolom krenulo je plesati. Samo oni. Kolegice rekoše “Je l’ de, ti već ovo pišeš.“ Smijale smo se.
Ne znam kako, ali odjednom je muzika krenula u nekom drugom smjeru “Rođeni, Rođeni od Neretve rođeni; Mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja.“
Moja prijateljica ispriča anegdotu. Ona i sestra, davno prije rata, šetale su sa roditeljima. Njena mama je bila skockana, kao i obično. Bila je to poslijepodnevna porodična šetnja u blizini starog Veležovog igrališta. Mama i tata pod ruku, mama s frizuricom punom laka za kosu, cipele na petu, zadovoljna. Njih dvije, malene curice, cupkaju unaokolo. Na stadionu se igrala utakmica, a vrata su već bila zatvorena, karte se više nisu prodavale. U jednom momentu, dok su prolazili kraj zida stadiona koji je na jednom mjestu bio nešto niži, njen otac je odjednom đipio na zid i zaprepaštenoj mami koja je od iznenađenja imala usta obješena na dole, rekao „Melćo, drž ključ“ i nestao preko.
Zavirismo, preko ramena, u vrijeme koje pripada prošlosti, a u jednom momentu pomislih kako smo se vjerovatno, ako ništa za jedno večer, mi osmomartovski gosti Kluba Aleksa vratili u neko drugo, prošlo vrijeme. Uz pjesmu “Okreni se niz đul bašču“ oprostismo se od tog jednog svijeta i krenusmo dalje.