“Veliki umovi raspravljaju o idejama. Prosječni umovi raspravljaju o događajima. Sitni umovi raspravljaju o ljudima.” – citat je koji se pripisuje Eleanor Roosvelt (1884 – 1962), američkoj socijalnoj aktivistkinji, diplomatkinji, i supruzi predsjednika Franklina D. Roosvelta. Nije poznato kad je navedeni citat nastao (kad je izrečen), ali očigledno je da je aktuelan i dan-danas. Naročito na našim prostorima, gdje prosječni i sitni umovi daju odgovore, kreiraju politike, te formiraju stavove zapuštenom bosanskohercegovačkom političkom biću.
Piše Minel Abaz, AbrašMEDIA
Takvi su, kako nedavno za AJB primjećuje Franjo Šarčević, doktor matematičkih nauka i urednik portala Prometej, “intelektualci koji šute i ne reagiraju na društvene anomalije, ma koliko bili dobri unutar svoje profesije, ne mogu se smatrati intelektualcima”. Oni se zapravo više uklapaju u pojam režimskog intelektualca ili definiciju poluintelektualca, kako ju je dao Slobodan Jovanović. Sa druge strane, intektualaca i velikih umova ima, ali zbog tzv. reality kulture u kojoj živimo, kako kaže Asim Mujkić, najbriljantniji osvrti intelektualaca i analize ostaju nezapažene.
Tako su umjesto naučnih žurnala, magazina i revija, glavno mjesto komunikacije postali web portali i društvene mreže, gdje se raspravlja o svemu i svačemu. Često i o svakome, pa je govor mržnje postao redovna i “normalna pojava” na platformama kao što su Facebook i Twitter. Sitni umovi ovih zajednica često ocjenjuju i osuđuju ljude na osnovu njihovih fizičkih karakteristika: ružan, ćelav, neobrijan, visok/nizak, mršav/debeo, ali i onih, recimo to tako, ne-fizičkih karakteristika: pojava, ponašanje, govor, stil…
Kod nas, ovaj i ovakav govor se ustoličio još prije pojave online društvenih mreža, tokom 1990-ih i nakon završetka rata, kada su mnoge izbjeglice i prognani, otjerani iz svojih domova i rodnih mjesta, novi dom našli u mnogim drugim gradovima širom Bosne i Hercegovine. Među onima koji su se doselili u BiH, naročito u Sarajevo su mnogi ljudi iz Sandžaka. Tako ni oni nisu ostali imuni na ovaj govor i napade sitnih umova. Od samoprozvanih urbanih ljudi tako možemo čuti lokal-patriotski (čitaj rasistički) govor o tome kako su “došljaci” primitivni seljaci, koji su “sišli sa brda” i “okupirali” grad. Sa ove građanske (o)pozicije tako možemo čuti da ovi “seljaci glasaju za seljake”, da im uzimaju posao, i da drže ključne pozicije u biznisu i politici. Ova dihotomija starosjedioci – došljaci, naravno, nije prisutna samo u Bosni i Hercegovini (Sarajevu), već je – o tome piše Stef Jansen – prisutna i u Zagrebu i Beogradu.
I naravno, što je bitno za naš tekst, od ovoga nisu izuzeti ni (polu)intelektualci.
“Napredniji” od sitnog uma je prosječan um. Prosječan um raspravlja o događajima, ali iako postoji element objektivnosti, to ga ne čini boljim i pametnijim. Tako npr. ako se raspravlja o tome kako je pas ujeo ženu ili čovjeka, ili kako je neki čovjek ubio ženu – znači o stvarima koje se dešavaju svakodnevno i svuda – ne raspravlja se ni o čemu. Tim i takvim raspravljanjem ukazuje se na simptome i posljedice, ali ne na sam uzrok nekog problema. Propušta se šira, veća slika i pitanje “šta ja mogu uraditi kako bi riješio/la taj problem”? Kako smo rekli iznad, da ponovimo, od ovoga nisu izuzeti ni (polu)intelektualci.
Tako dolazimo do političke analitičarke Ivane Marić i njenog spornog posta na Twitteru u kojem je komentarisala događaj osvijetljenja sarajevske Vijećnice zastavom Sandžaka u znak solidarnosti sa narodom Sandžaka, koji posljednjih dana prolazi kroz pakao zbog velikog i iznenadnog broja zaraženih novim korona virusom i oboljelih i umrlih od Covid-19.
Komentarišući ovaj događaj, prosječan um Ivane Marić je možda ovdje htio ukazati na cinizam gradskih (SDA) vlasti, zbog postavljanja slike Sandžaka i identifikacije sa većinskim bošnjačkim stanovništvom koje živi u Sandžaku – imputirajući da se jedino zastava Sandžaka može postaviti na gradsku Vijećnicu, a da ne može i neće postaviti zastava Hrvatske i/ili Srbije sa istim takvim natpisom (jedno srce, jedan narod). Ali, prosječan um Ivane Marić propušta priliku da propituje ideju koja stoji iza ovog događaja, već se srozava do sitnog uma, prozivajući gradonačelnika Abdulaha Skaku, pri tom zaboravljajući da je na Vijećnici stajala zastava Španije, Turske, Italije, SAD-a, Francuske pa i poruka solidarnosti sa Zagrebom kada se desio zemljotres krajem marta ove godine.
Ovim postom i izjavom, kako možemo vidjeti, Ivana Marić se pozicionirala između prosječnog i sitnog uma, kako smo ih definisali iznad. Još gore, uklopila se savršeno u opis poluintelektualca koji je dao Slobodan Jovanović: “Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda, čak, i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa (…) Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišljenje o sebi samom.”
Njen rasizam i predrasude spram Bošnjaka iz Sandžaka su naišle na osude i seksističke uvrede sitnog uma. No sitni um koji vrijeđa Ivanu Marić je isti kao i sama Ivana. Dok Ivana (nesvjesno?) upada u rasizam i islamofobiju, sitni um seksiste glupo i plitko vrijeđa Ivanu zato što je ona žena, i sebe smatra boljim. Također, propušta vidjeti ideju (ideologiju?) koja stoji iza Ivane Marić, ali i iza SDA vlasti. Propušta, kako je to dobro napisao Peter Sloterdijk, kritikovati ciničan um.
Podjednako je loš u ovom slučaju i rasizam i predrasuda Ivane Marić, ali i seksista koji je napadaju. To su dvije strane iste kovanice. Stoga treba osuditi i njen potez i komentar, ali i seksističke napade kojima je izložena. Propitati i raskrinkati, dekonstruisati ideje i Ivane Marić i seksističkih komentatora. Biti veliki um.