Rodoljub Čolaković: Delegacija iz Hercegovine na drugom zasjedanju AVNOJ-a

Uglješa Danilović doveo je delegate iz Hercegovine, u kojoj je proveo na radu nekoliko mjeseci. Naime, poslije pete ofanzive Deseta brigada (hercegovačka) vratila se po naređenju Vrhovnog štaba, s Miljevine u Hercegovinu. S tom brigadom otišao je i Uglješa. On priča da je brigada u bojevima koje je vodila u toku četvrte i pete ofanzive izgubila dvije trećine svog sastava. Njene starješine su sa izvjesnom zebnjom mislile na predstojeće borbe s neprijateljem: kako će do te mjere oslabljena jedinica, s ljudstvom premorenim i izgladnjelim, prihvatiti iole ozbiljniju borbu? Brigada se vraćala na teren na kome su do četvrte ofanzive u srpskim selima bili gospodari četnici, u muslimanskim selima takozvana muslimanska milicija. Ali četničke jedinice bile su u toku četvrte ofanzive tako razbijene i demoralisane da nisu bile kadre da se suprotstave Desetoj brigadi. Četnici su bili razbijeni u male grupe koje su se uglavnom nalazile oko svojih sela, dok su im viši štabovi ostali usamljeni i izolovani, bez snage da te jedinice prikupe, organizuju i stave pod svoju komandu. Deseta brigada se ubrzo oporavila i popunila, tako da je već u jesen 1943. godine podijeljena na dvije grupe bataljona koje su samostalno operisale i kontrolisale veliku oblast istočne Hercegovine.

Autor Rodoljub Čolaković
Izbor i pripema AbrašMEDIA

Uglješa je sa šesnaest delegata krenuo 15. novembra iz Gacka, prebacujući se od jedne do druge naše jedinice, koje su operisale često vrlo udaljene jedna od druge. On priča:

“Išlo se krajevima koji su bili opustošeni i opljačkani, kojima su se muvali četnici i ustaše, u kojima se svaki čas moglo nagaziti na neprijatelja. Kad smo došli u blizinu Glavatičeva, rekli su nam da se u selu nalaze četnici i ustaška milicija. Odmah smo odlučili da ih napadnemo i razvili se za borbu. Kad smo upali u selo, vidjeli smo da su četnici, osjetivši nas, pobjegli. Čim smo prešli most u Glavatičevu, isturili smo desnu pobočnicu jer smo se nalazili u kanjonu Neretve, a nismo znali na koga ćemo nagaziti u selu Ribarima kome smo se približavali. Ali, prije nego što smo prišli selu, zapuca na nas s jedne strane puškomitraljez. Razvili smo se u strijelce. Pretpostavljao sam da su to borci našeg Konjičkog odreda, ali nisam bio siguran. Naši su počeli da dozivaju i pitaju ko je gore, ali su oni s kose neprekidno pucali. Onda smo i mi otvorili vatru i počeli da podilazimo na kosu. Tek poslije pola sata borbe uspjeli smo da se sporazumijemo: to su doista bili borci Konjičkog odreda, koji nas nisu poznali iako je bio dan. Srećom nije bilo ozbiljnijih žrtava – jedan ranjen borac tog odreda.

Najteži dio puta bio je do željezničke pruge Sarajevo – Mostar i to ne samo zbog nesigurnosti terena nego i zbog slabe ishrane, jer smo prolazili kroz sela u kojima se nije moglo dobiti ni parče hljeba. Vrijeme je bilo loše – stalno je padala kiša – a u delegata traljava obuća i slabo odijelo. Čim smo prešli prugu, bilo nam je lakše. Dohvatili smo se teritorije koju je kontrolisao naš Ramski odred, a sela su bila imućnija, tako da smo put odavde do Jajca prevalili bez nekih naročitih teškoća.”

Tako su putovali delegati ove neobične skupštine koja će sutra uveče započeti svoje zasjedanje. Mislim da u istoriji nije bilo skupštine čiji su se delegati iskupljali pod sličnim okolnostima. Ratna sreća poslužila ih je dobro: svi su stigli živi i zdravi u Jajce.

Uoči samog zasjedanja održan je sastanak viđenijih predstavnika svih delegacija na kome je trebalo pretresti predloge odluka koje će sutra biti podnesene na zasjedanju. Na sastanak su od strane Centralnog komiteta došli drugovi Kardelj i Pijade, koji su te predloge uglavnom formulisali. Sastanak je održan u hladnoj i pustoj prostoriji mjesne škole u kojoj nije bilo ni stola, nego smo se iskupili oko nekoliko skamija. Odluke su bile tako jasne i proste, svima razumljive i prirodne da je svaka diskusija bila izlišna. Našao se samo koliko praznoglavi toliko i pretenciozni Božidar Magovac da zanovijeta o konfederaciji. Niko ga nije slušao osim onih koji su baš morali, čije je strpljenje bilo doista neiscrpno. Svi smo se obradovali kada se ta jalova diskusija završila i kad smo mogli napustiti tu neprijaznu dvoranu.

Padalo je veče 29. novembra kada su se delegati za Drugo zasjedanje AVNOJ-a počeli skupljati u Domu kulture. Bilo je neprijatno veče kasne jeseni – sipila je studena kiša, ulice su bile mračne i kaljave, tako da se čovjek u svijetloj, toploj i skromno ali ukusno dekorisanoj sali Doma osjećao lako i radosno. Sala je bila određena za delegate, a balkon za publiku. Delegati su stizali u grupicama, zauzimali mjesta, pozdravljali se i razgovarali. U sali je stalan žamor ljudskih glasova, a s balkona se čuje pjesma omladinaca.

Neobičan je ovo skup i već i po svom spoljnjem izgledu. Među prisutnim delegatima ima sijedih glava i golobradih mladića, radnika i profesora, seljaka i književnika, viših oficira naše armije i običnih boraca, sveštenika – pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih, žena ubrađenih prostom seljačkom maramom i intelektualki. Većina delegata je u uniformama i s revolverom o pasu, ali ima, da tako reknem, i civila: vidi se crnogorska kapa, i bosanska šubara, poneki fes ili radnički kačket. No, skup je neobičniji po tome gdje i radi čega se sastao. Ova teritorija je, zvanično, sastavni dio takozvane Nezavisne Države Hrvatske, koja je, opet, dio takozvane Hitlerove “neosvojive evropske tvrđave”. Ovaj skup, pak, predstavlja narode koji su se sa oružjem u ruci digli protiv fašističkog “novog poretka” – pobunili se u toj samoj tvrđavi – stvorili svoju vojsku i naoružali je oružjem uglavnom otetim od neprijatelja; za koji čas ovaj skup treba da donese odluke koje ne samo negiraju tu žalosnu nezavisnu državu i taj “novi poredak” nego koje po svojoj slobodarskoj suštini znače novu stranicu u razvitku odnosa između čovjeka i čovjeka, naroda i naroda. Delegati su se, noseći glavu u torbi, probijali ovamo danima, provlačeći se između neprijateljskih uporišta, i sad održavaju svoj skup opet ne mnogo daleko od takvih uporišta. Kad zagruva artiljerija, njena potmula tutnjava čuje se lijepo i ovdje. Za filistra i “zdravomislećeg” malograđanina sve ovo može izgledati i pomalo avanturistički, kao što mu izgleda i sve što mi radimo evo već dvije i po godine. Ali to je stvarnost revolucije u čijoj se atmosferi taj ne mnogo simpatični soj ljudi ne osjeća prijatno. To se ne bi moglo reći za iskupljene delegate. Naprotiv, oni neusiljeno razgovaraju, šale se, čuje se smijeh i pjesma. To je njima obična atmosfera; uostalom, sami su je i stvorili, pa zato u njoj tako lako i slobodno i dišu.

Odjednom, u sali je prestao žagor – ušao je drug Tito u pratnji članova Vrhovnog štaba i Centralnog komiteta Partije: Kardelja, Rankovića, Pijade i drugih. Jedan sekund možda je bila tišina, a onda su delegati skočili na noge, salom se prolomio pljesak i oduševljeni poklič delegata i publike Titu, Partiji, vojsci.

Zasjedanje je započelo pjevanjem himne koju su zajedno sa horom pjevali i delegati i publika. Dr Ivan Ribar pročitao je referat o radu AVNOJ-a između Prvog i Drugog zasjedanja, zatim su zasjedanje pozdravili predstavnici Partije, vojske i omladine, AFŽ-a i pojedinih naših zemalja: Srbije, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. To je bilo nekako kao uvod u ono bitno radi čega je zasjedanje i sazvano.

Izabrali smo radno predsjedništvo, izvršili verifikaciju mandata, saslušali razne pismene pozdrave upućene zasjedanju. Poslije toga je prvi predsjedavajući, dr Vojislav Kecmanović – Đedo, dao riječ drugu Titu. Nekoliko minuta on je stajao za govornicom čekajući da se stišaju ovacije. Počinjao bi: “Drugovi i drugarice”… ali su se njegove riječi gubile u pljeskanju i klicanju delegata; pozivao je rukom delegate da prestanu, ali sve je bilo uzalud; zapljeskao je najzad i sam s delegatima.

Titov referat trajao je oko jedan čas; bio je jednostavan, jasan i jezgrovit, lišen svake suvišne riječi. Tito ga je čitao mirno, podižući malo glas samo na onim mjestima kada je govorio o izdajicama koji su ne samo izdali svoju zemlju u sudbonosnim danima naše istorije nego su pokušali da savezničku javnost obmanu, da borbu Narodnooslobodilačkog pokreta i njegove vojske predstave kao svoju. Delegati su često prekidali Tita pljeskom i poklicima, ali na jednom mjestu to je bila prava provala jarosti, ogorčenja i negodovanja. To je bilo povodom Titovih riječi – da je narodima Jugoslavije bilo potrebno mnogo žrtava da bi uvjerili svjetsku javnost da je krv prolivena u Jugoslaviji njihova krv a ne onih izdajnika čije poglavice uživaju gostoprimstvo u savezničkim zemljama.

Poslije referata započela je diskusija. To su bile izjave pojedinih delegata povodom referata, jer je svaki govornik želio da kaže šta za njegov narod znači današnji dan, kakve mogućnosti pred njim otvara život u državnoj zajednici zasnovanoj na vlasti naroda i ravnopravnosti nacija. Govornika je bilo iz svih krajeva, pripadnika raznih partija, ali svi su oni bili jednodušni u tome da su se u toku rata u Jugoslaviji desile krupne, istorijske promjene. Narodi Jugoslavije, izdani od bivših vlastodržaca, ustali su na oružje organizovani i predvođeni Komunističkom partijom i tako otvorili nove poglavlje u istoriji svake jugoslovenske nacije ponaosob i svih njih zajedno. Na čelo političkih snaga stala je radnička klasa, i ta revolucionarna promjena daje Jugoslaviji njenu unutrašnju čvrstinu i otvara pred njom svijetle perspektive razvitka i napretka…

To i jeste pobjeda revolucije, naše jugoslovenske revolucije, mislio sam sjedeći u sali među bosanskim delegatima, uzbuđen i sam kao i ostali, slušajući pomalo govornike a više razmišljajući o njenim putevima, o nama samima koji smo je vršili svojim rukama ne bojeći se da se penjemo njenim vijugavim i vrletnim stazama na kojima stalno vreba smrtna opasnost.

Zar je iko od nas koji smo živjeli za tu revoluciju mogao zamisliti ove konkretne forme u kojima se ona izvršila i evo je pobjeđuje? Zar nismo svi, boreći se za nju i maštajući o njoj, zamišljali kao njeno glavno poprište ulice naših velikih gradova ispresijecane barikadama na kojima oružane radničke družine razvijaju crvenu zastavu slobode? Ili, možda, velike štrajkove, ekonomske i političke, pa onda oružane demonstracije, pa juriš na važna uporišta klasnog neprijatelja: zauzeti željezničku stanicu, poštu i telegraf, ministarstva, kasarne (privući vojnike na stranu revolucije itd. itd.). Tako smo, uglavnom, mislili jer smo se, pokušavajući da zamislimo kako će teći naša revolucija, oslanjali na tuđa iskustva, na već izvršene revolucije. A kod nas je ispalo sve drugačije nego što je u knjigama. Sve što se dogodilo i događa u našoj zemlji duboko je uslovljeno opštim zakonima društvenog razvitka, sve je to razrješavanje onih nerazmrsivih protivrječnosti koje razdiru savremeno društvo. Nije, dakle, o njima riječ. Riječ je o tome kako smo van svih šablona i kalupa, u osobenim uslovima svoje zemlje, kad je trebalo dejstvovati svom snagom, našli svoj sopstveni put za akciju i kako smo imali i snage i smjelosti da njime nedostupno idemo ka pobjedi.

Prava revolucija je, izgleda, tako grandiozna predstava da se ona po jednoj inscenaciji vrši samo jednom u istoriji, i tu knjiško znanje i sposobnost imitiranja ne pomažu ama baš ništa. Revoluciju treba da rodi svaki narod sam, da podnese sve njene porođajne bolove – da bi doista bila njegova, jedina, neponovljiva. On treba iz svoje utrobe da rodi i ljude koji će znati šta i kako treba raditi i imati smjelosti da to i urade ne obazirući se na žrtve, ne zastajući na pola puta.

Sreća je naša što smo u ovom teškom i surovom vremenu imali smjelosti da pođemo na svaku žrtvu, što smo imali snagu koja je, usmjeravajući naše napore, davala tim žrtvama smisao i opravdanje pred istorijom. Zato sada, u skromnoj sali ovoga gradića zabačenog u bosanskim planinama, sami pravimo svoju istoriju, ne pitajući nikoga kako da riješimo pitanja od kojih zavisi naša sudbina, kao što nismo pitali nikoga hoćemo li se latiti oružja da se bijemo za svoju slobodu, ne bojeći se nikoga i ničega, do svoje savjesti revolucionara.

U sali je vladala svečana atmosfera. Čitala se Deklaracija u kojoj se odlučuje da se AVNOJ konstituiše u vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije, da se uspostavi Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, preko koga će AVNOJ ostvarivati svoju izvršnu funkciju, da se vladi u izbjeglištvu oduzimaju sva prava zakonite vlade Jugoslavije, da se Jugoslavija izgradi na demokratskom, federativnom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda.

Zatim su uz buran pljesak delegata prihvaćene odluke u duhu Deklaracije. Naročito je burnim pljeskom popraćena odluka o oduzimanju prava zakonite vlade takozvanoj jugoslovenskoj vladi u inistranstvu i o zabrani povratka u zemlju Petru Karađorđeviću.

Kad je završeno čitanje predloga ove odluke, svi su delegati skočili na noge, za njima i publika na balkonu i nastao je oduševljeni pljesak. Delegati su vikali: “Nećemo izdajničku vladu”, “Nećemo kralja izdajnika”.

Donesene su još odluke o stvaranju Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, o uvođenju naziva maršala u našoj vojsci o odluka o odobrenju odluka, naredaba i izjava AVNOJ-a i Vrhovnog štaba, a onda je izabrano Predsjedništvo AVNOJ-a.

Odmah poslije izbora, Predsjedništvo je održalo svoju prvu sjednicu, i to na bini na kojoj se maločas nalazilo radno predsjedništvo zasjedanja. To je najoriginalnija sjednica kojoj sam ikad prisustvovao. Pošto nije bilo stolica za sve, svi su članovi Predsjedništva stajali oko Tita i dr Ribara koji je vodio sjednicu. Za cijelo vrijeme na bini se iza spuštene zavjese čuo žamor delegata u sali. Dr Ribar je kratko saopštavao predloge koje su članovi bez diskusije prihvatali. Tu je, na predlog slovenačke delegacije, prihvaćena i odluka da se drugu Titu dodijeli naziv maršala Jugoslavije. Samo smo na tu odluku zapljeskali i prišli Titu da mu čestitamo.

Poslije završene sjednice Predsjedništva, koja je trajala oko pola časa, njegove odluke saopštio je zasjedanju Moša Pijade. Njegov glas zvučao je svečano kad je počeo da čita odluku da se drug Tito imenuje maršalom Jugoslavije. Kad se stišao pljesak kojim su delegati i publika dočekali tu odluku, ustao je Tito i prišao govornici. Stajao je za govornicom nekoliko trenutaka pognute glave; bio je umoran i uzbuđen. Onda je naglo digao glavu i čvrstim glasom zahvalio delegatima na povjerenju koje se ukazuje ne samo njemu lično nego čitavoj vojsci; zatim je zadao riječ delegatima da će se na čelu naše vojske do posljednjeg daha boriti za pobjedu naroda. Njegove riječi delegati su dočekali burnim pljeskom i pjesmom. Oko pet časova ujutro dr Ribar je zaključio zasjedanje i delegati su se počeli razilaziti.

Vratio sam se kući, ali mi se nije išlo na počinak. Nisam bio umoran iako sam probdio cijelu noć. Otvorio sam prozor na svojoj mansardi i osluškivao glasove dana koji je već počinjao. U daljini se izrijetka čuju usamljeni pucnji; dolje, ispod prozora, nevidljiva, huči nabujala rijeka. Svečano sam raspoložen i uzbuđen i želio bih da s nekim pričam o svemu što sam noćas osjetio za vrijeme zasjedanja. Razmišljem o novom poslu koji me čeka. Kroz otvoren prozor u sobu prodire vlaga i mutna svjetlost oblačnog jesenskog dana, prvog dana Demokratske Federativne Jugoslavije.

Autor: Rodoljub Čolaković
Zapisi iz oslobodilačkog rata V, str. 88-98
Izdavači: Svjetlost – Sarajevo, Prosveta – Beograd, Kultura – Beograd
Sarajevo, 1966.

Pročitajte još:

Milovan Đilas: O Drugom zasjedanju AVNOJ-a

Drugo zasjedanje AVNOJ-a, Jajce, 29. 11. 1943.

Zasjedanje ZAVNOBiH-a: Završna riječ Dr. Vojislava Kecmanovića

Osman Karabegović: Značaj ZAVNOBiH-a

Rodoljub Čolaković: Ljubljana u NOB-u

Rodoljub Čolaković: Pogibija Ive Lole Ribara

Rodoljub Čolaković o ZAVNOBIH-u: Borba za status BiH u budućoj federaciji

Rodoljub Čolaković: O Fadilu Jahiću Špancu

Proboj na Sutjesci: Razgovor sa Danilom Lekićem, komandantom Prve proleterske

Desant na Drvar: Operacija „Konjićev skok“, I dio

Desant na Drvar: Operacija „Konjićev skok“, II dio