Ima dosta naših gradova koji su se svojim patriotskim držanjem pod okupacijom naročito istakli. Mislim da među njima prvo mjesto zauzima Ljubljana. U nju su italijanski fašisti ušetali bez metka i u prvo vrijeme osjećali se tako sigurno da čak nisu htjeli da prihvate saradnju slovenačkih petokolonaša koju su im oni usrdno ponudili. Ali, ubrzo im je počelo gorjeti pod nogama.
Piše Rodoljub Čolaković
Priredio Robert Jandrić, AbrašMEDIA
Osvobodilna fronta u Ljubljani bila je tako dobro organizovana i imala takvu podršku stanovništva da je brzo postala prava vlast u gradu. Mreža njenih organizacija, međusobno čvrsto povezanih, sa svojim raznim službama, sa energičnim i smjelim rukovodstvom, funkcionisala je tako da je fašistički okupator ubrzo osjetio da u gradu pored njegove ima još jedna vlast čiji je autoritet ogroman. Osvobodilna fronta je izvodila razne manifestacije pred kojima je okupator ostajao nemoćan. Na primjer, ona je odredila da se 3. januara 1942. godine proslavi kao dan posvećen uspomeni palih partizana, i to na taj način da toga dana od sedam do osam časova uveče niko ne izađe na ulicu. To veče ulice Ljubljane bile su puste. Kad su, pak, Italijani i “belogardisti” pokušali da na isti način odaju poštu italijanskim vojnicima palim u borbi partizana, ljubljanske ulice bile su pune svijeta, iako su karabinjeri gonili ljude kućama, tukli ih kundacima i hapsili.
Ništa nije bilo neobično da na dan neke italijanske proslave zaleprša slovenačka zastava s petokrakom zvijezdom na tornju neke crkve ili na dimnjaku fabrike. A na naše praznike, 1. maj, 7. novembar, na primjer, manifestacije su uzimale masovni karakter. Čuvena je proslava 1. maja 1943. godine u Ljubljani. Uoči toga dana, od osam do devet časova uveče, izašla je na ulicu masa naroda. Omladinci su prekrili zidove i pločnike našim parolama i prosuli po čitavoj Ljubljani stotine hiljada listića na kojima su bile ispisane borbene parole Osvobodilne fronte.
Na ulice je izašla vojska pod ratnom spremom, rastjerivala iskupljeni svijet, ali uzalud. No tek u devet časova započeo je glavni dio proslave. Na okolnim brdima, pa čak i na samom ljubljanskom gradu planule su vatre i poletjele u nebo rakete, a niz rijeku Ljubljanicu zaplovila je čitava flotila brodića, malih kao dječje igračke, osvijetljenih lampionima i ukrašenih parolama. U isto vrijeme nekoliko aktivista Osvobodilne fronte izbacivalo je preko megafona, instaliranog u najvećem parku Ljubljane, Tivoliju, naše parole tako da je od njih odjekivala sva Ljubljana.
Fašistički okupatori su mislili da je u Ljubljanu prodrla neka partizanska jedinica. Na ulicu su izveli tenkove i oklopljena kola, blokirali sva mjesta gdje su se pojavile vatre, bjesomučno tukli iz mitraljeza u tom pravcu.
Sutradan su na glavnoj pošti osvanule dvije ogromne zastave: slovenačka i crvena, iako je u toj zgradi spavalo četrdeset karabinjera koji su čuvali poštu. U podne su se nad Ljubljanom pojavili baloni sa slovenačkim i crvenim zastavama na koje su rabješnjeli fašistički vojnici pucali dugo i uzaludno.
Aktivnost Osvobodilne fronte primorala je okupatora da u gradu drži ogroman garnizon, da usred grada, pred svim svojim važnijim ustanovama, podigne bunkere, da grad opaše žicom i da uspostavi takozvane blokove, to jest mjesta na kojima je jedino bio dozvoljen ulazak u grad i izlazak iz njega. Ljubljana je ličila na tvrđavu u kojoj se neprekidno, dan i noć, vodi borba na život i smrt. Taj borbeni duh ponosnog grada nisu mogla da slome nikakva nasilja okupatora: masovna hapšenja i odašiljanje u logore, strijeljanje aktivista Osvobodilne fronte, koji su i na gubilištu, pokraj same Ljubljane umirali prijeteći okupatoru da će biti osvećeni. Pa i pored sveg terora okupatora, u gradu je i dalje funkcionisala Osvobodilna fronta, naplaćivala porez, štampala novine i brošure, krila svoje mnogobrojne ilegalce, vršila razne akcije – među kojima je najznačajnija odbrana od petokolonaša i njihovo kažnjavanje.
Izvršni odbor Osvobodilne fronte donio je odmah po ulasku fašističkih trupa u Ljubljanu odluku da će svako lice koje denuncira Slovence okupatoru biti kažnjeno smrću. Ta je odluka objavljena u organu Fronte, “Slovenskom poročevalcu”.
Ta odluka nije ostala mrtvo slovo na hartiji. Osvobodilna fronta formirala je specijalni organ pod imenom Varnostno-obveščevalna služba – čuveni slovenački VOS – kome je postavila glavne zadatke: pribiranje podataka o neprijatelju, otimanje iz fašističkih tamnica uhapšenih pristalica Osvobodilne fronte i kažnjavanje petokolonaša. Prvi rukovodilac VOS-a bila je Zdenka Kidrič. U toj mladoj i simpatičnoj ženi, malo boležljivoj, ali uvijek vedroj i nasmijanoj, niko ne bi mogao naslutiti rukovodioca organizacije koja je bila strah i trepet izdajnika slovenačkog naroda.
VOS je radio pod neposrednim rukovodstvom Izvršnog odbora Osvobodilne fronte i sprovodio samo njegove odluke. Ovaj je izricao smrtne kazne, a VOS ih je izvršavao. Na osnovu njegove odluke smaknuti su bivši ban Dravske banovine Marko Natlačen, koji je postao predsjednik fašističkog savjeta za Ljubljansku provinciju, profesor Lambert Erlih, organizator studentskog klerikalnog kluba “Straža”, čiji su članovi hapsili pristalice našeg pokreta u Ljubljani i predavali Italijanima, komandant “Bele garde” Ivo Peršuh, industrijalac August Praprotnik, organizator obavještajne službe za Italijane, i mnogo drugih krupnijih i sitnijih izdajnika.
U tim akcijama VOS-a učestvovali su najviše omladinci koji su u njima ispoljili izvanrednu smjelost, dovitljivost, upornost i visok revolucionarni moral. To su bili skromni, jednostavni mladići koji su radili svoj svakodnevni građanski posao, a kad je organizacija naredila da se izvrši ova ili ona odluka, oni su ostavljali svoj posao i išli mirno da je izvrše, svjesni da ne izvršavaju ništa prema svom ličnom nahođenju, nego samo odluku pravednog narodnog suda nad izdajnikom zemlje.
Nekoliko godina poslije oslobođenja, upoznao sam se s drugom Pepeom, čuvenim vosovcem koji je smaknuo Natlačena i Erliha. Pepe je povisok, atletski građen čovjek; na njegovom mirnom kao od kamena klesanom licu ističu se čelično-modre oči. Ćutljiv je, i dugo mi je trebalo da ga pokrenem da mi priča o svom radu. Kad je počeo, pričao je metodično, bez žurbe, pominjući svaki detalj koji mu se činio važnim da predstavi situaciju ili da opiše svoje duševno stanje.
Pepe je rođen u ljubljanskom predgrađu Šiški kao sirotinjsko dijete. Svršio je nešto škole i postao činovnički pripravnik u Poštanskoj štedionici. Kad je izbio rat, njemu je bilo dvadeset i šest godina. Prije rata nije imao neke čvršće veze s radničkim pokretom, ali pod okupacijom se politički aktivizirao i postao član Osvobodilne fronte, rasturao njenu literaturu i skupljao priloge. Istakao se brzo i postao član rejonskog odbora Fronte. Kad su u ljeto 1941. godine stvorene omladinske borbene grupe, jednoj od njih pristupio je i Pepe. Početkom novembra mjeseca 1941. godine organizovan je VOS, i on je primljen u njega u decembru mjesecu iste godine.
Pepe je učestvovao u nekoliko otmica naših drugova iz ruku fašističkih zlikovaca, a naročito se istakao svojom hladnokrvnošću u neuspjeloj otmici Toneta Tomšiča, jednog od rukovodilaca ustanka u Sloveniji. Vjerovatno je zbog toga na njega pao izbor kad se tražio pogodan čovjek da pogubi Natlačena.
Ta akcija je dugo pripremana, jer je Natlačen bio vrlo oprezan, a čuvali su ga i Italijani, koji su preko puta njegove kuće držali stražarnicu s tridesetak vojnika.
Tog dana, 13. oktobra 1942. godine, kad je trebalo izvršiti odluku, Pepe je kao redovno otišao na svoj posao i tek kada je došlo vrijeme za akciju uputio se u ilegalni stan i obukao svešteničko odijelo i šešir. Tako maskiran, on je otišao Natlačenovoj kući i služavci, koja mu je otvorila vrata, rekao da želi da preda Natlačenu pismo od nekog njegovog prijatelja s Dolenjske. Služavka ga je uvela u salon gdje ga je dočekala Natlačenova supruga. Pepe joj je pričao kako su partizani na Dolenjskoj gotovo uništeni, čemu se gospođa mnogo obradovala.
Poslije desetak minuta u salon je ušao Natlačen, a gospođa je izašla. Pepe je predao Natlačenu pismo i kad je ovaj počeo da ga čita, potegao je revolver i oborio ga prvim metkom, ali mu je prišao i opalio u njega još dva metka (“za svaku slučajnost” – rekao je Pepe). Izlazeći iz salona, on je udario pogrešnim putem – mjesto u dvorište, krenuo je u podrum. Vraćajući se natrag iz podruma, on je u hodniku naišao na Natlačenovog sina, ženu i sobaricu koji su složno navalili na njega. Sina je oborio udarcem revolvera po glavi, a ženu i sobaricu prosto je odbacio do sebe, prošao u kuhinju, odatle u neki kabinet, na kome je razbio prozor, skočio u dvorište i preko zida se prebacio u susjedno dvorište. Upravo kad se bio vinuo na zid dotrčao je Natlačenov vučjak, ali Pepe je već bio van dohvata njegovih kandži i zuba. (“Da je pas dotrčao prije, gadno bih se proveo” – komentariše Pepe taj neprijatni susret). Iza susjednog dvorišta čekali su ga na cesti drugovi sa triciklom; on je sjeo i vozeći se svukao sa sebe habit, zatim se oprao na potoku Gradiščici i otišao u svoju kancelariju, u koju je stigao dvadeset minuta poslije atentata. Tu je “doznao” da je Natlačen ubijen i zajedno sa svojim kolegama iz ureda iščuđavao se tom događaju.
Lamberta Erliha, profesora i sveštenika, ideologa “Bele garde” smaknuo je na ulici. Erlih je znao da je osuđen na smrt i zato se dobro čuvao. Uvijek ga je pratio bar jedan tjelohranitelj. Pepe se s još dvojicom drugova dovezao taksijem u ulicu kojom je Erlih odlazio na dužnost. Jedan od drugova ostao je kraj šofera, a Pepe je s drugim pošao ulicom kojom je poslije nekoliko časaka naišao Erlih i njegov tjelohranitelj. Pepe je pucao na Erliha, a njegov drug na tjelohranitelja i na mjestu ih ubili. Čim je zapucalo, šofer, koji nije ni slutio kakve putnike vozi, htio je da pobjegne, ali ga je drug koji je ostao s njime prinudio da čeka. Atentatori su pritrčali autu, sjeli i odvezli se na dogovoreno mjesto. Tu su šoferu platili, zapravo ga natjerali da primi pare, otpustili ga i razišli se svaki na svoj posao.
U štedionici je prišao Pepeu njegov kolega, neki Tonia, čovjek koji se hladno odnosio prema Osvobodilnoj fronti, i upitao ga da li je čuo da je ubijen Erlih.
– Au, bogati, šta će biti sada! – uzviknuo je zaprepašćeni Pepe.
Za sve vrijeme svoje vosovske aktivnosti Pepe je živio legalno i odlazio je stalno na svoj posao. Strašni osvetnik svog naroda bavio se običnim prozaičnim poslom bankarskog činovnika. Tek u ljeto 1943. godine morao je da napusti Ljubljanu i ode u partizane.
Pričao mi je:
– Mi smo na svom neobičnom poslu crpili snagu iz masovnosti našeg pokreta; mi smo osjećali da je sav narod s nama. Prije svake akcije bio sam uzbuđen, ali za vrijeme same akcije bio sam hladan i priseban, sav koncentrisan na to da izvršim zadatak.
Govorio mi je o svojim podvizima mirno, bez i najmanjeg prizvuka hvalisanja ili isticanja svoje ličnosti. Prava skromnost istinskog junaka za koga najrječitije govori samo njegovo djelo.
Rodoljub Čolaković, Zapisi iz oslobodilačkog rata 5, str 211-218
Izdavači: Svjetlost – Sarajevo, Prosveta – Beograd, Kultura – Beograd
Pročitajte još:
Rodoljub Čolaković: Pogibija Ive Lole Ribara
Rodoljub Čolaković: Delegacija iz Hercegovine na drugom zasjedanju AVNOJ-a
Rodoljub Čolaković o ZAVNOBIH-u: Borba za status BiH u budućoj federaciji
Rodoljub Čolaković: O Fadilu Jahiću Špancu
Proboj na Sutjesci: Razgovor sa Danilom Lekićem, komandantom Prve proleterske
Desant na Drvar: Operacija „Konjićev skok“, I dio
Desant na Drvar: Operacija „Konjićev skok“, II dio
Branko Popadić: Stradanja bilećkih muslimana u Drugom svjetskom ratu
Vladimir Nazor: Bijeg iz Zagreba
Vladimir Nazor: U zamku Ostrošcu
Branko Ćopić: Narodnooslobodilačka borba je najsudbonosnija odluka u mome životu
Branko Ćopić: Krajina se diže na ustanak
Branko Ćopić: Čuvaj se pjesnika
Josip Broz Tito o Španskom građanskom ratu
“Krvava bajka” o strijeljanju kragujevačkih gimnazijalaca 1941.
Svijet kao neprijateljski dom: Ženska strana rata u ranoj Selimovićevoj prozi
Milovan Đilas: O Drugom zasjedanju AVNOJ-a
Milovan Đilas o nasilju sovjetskih vojnika u Jugoslaviji