Književnik i revolucionar, Hasan Kikić, je jedan od rijetkih predstavnika socijalnog pravca u bh. književnosti, koji je na južnoslavenskim prostorima na snazi između dva svjetska rata. U brojnim pripovijetkama i romanima Hasan Kikić nam otkriva čitav jedan svijet seoske sirotinje, obespravljenih pilanskih radnika i seljaka, svijet “poniženih i uvrijeđenih” ljudi, ljudi koji počinju da shvataju da žive u nepravednom društvu koje treba mijenjati.
U eseju „Junaci ubiše pisca“, Skender Kulenović govori o velikom i neospornom talentu Hasana Kikića, ali i stranputicama i lutanjima, u smislu da pokušava da prikaže bosansko selo u takvim srazmjerama i oblicima klasne borbe kakvi u njemu stvarno nisu postojali. Kulenović potom navodi kako bi Kikić, koji je bio „obdaren neospornim talentom i dodatno misaono sazrijevši u borbi, dao duboke umjetničke slike našeg herojskog doba“.
Pripremila: Aldina Lipovac – Jandrić, AbrašMEDIA
„Čovjek je u Hasanu Kikiću ostao vjeran piscu i pisac čovjeku“, rekao je Skender Kulenović.
„On se sav pobunio 1941. godine. Radosno ga je tad bilo gledati u Zagrebu; poslije dvadeset drugoga juna naročito. Kiptio je strastvenom mržnjom, bio sav obuzet vjerom i hrabrošću, kakve kod njega dotad nisam vidio. Čitave kufere sanitetskog materijala prenosio je iz Zagreba u Sanski Most, kamo je bio premješten; iz Sanskog Mosta doturao partizanima sanduke municije, slao izvještaje o pokretima Talijana i ustaša; a kad je, žudno čekajući, dobio poziv da prekine pozadinski rad i iziđe u partizanski Grmeč, bio je to najsrećniji čovjek na svijetu.“
Hasan Kikić je poginuo kao borac I krajiške proleterske brigade, 6. maja 1942. godine, od četničke zasjede kod sela Rapta pod planinom Čemernicom između Mrkonjić-Grada i Skender-Vakufa.
Skender Kulenović – „Junaci ubiše pisca“
Prije stotinu i devet godina, ruska, a tim i svjetska literatura izgubila je jednog pjesnika u trideset sedmoj godini njegova života. To je bio Puškin. A prije četiri godine, jugoslovenska literatura, u istoj godini života, izgubila je Hasana Kikića. Čudnovato jedinstvo datuma, čudnovato ne po tom što podudara datume, nego po tom što nameće čudnovato pitanje.
Kojoj zemlji treba da bude teže: da li velikoj, kad gubi mladog pjesnika – ali Puškina? ili maloj, kad gubi pjesnika koji nije Puškin – ali mlada kao Puškin? zemlji koja nije Rusija, gdje se nerijetko rađaju i titani književnog pera, nego mala a čudna zemlja Bosna, gdje su dosad ljudske sudbine, po grkim Njegoševim riječima o velikom grmenu i lavu, i nečujnije u život dolazile i manje životu davale, i manje od njega primale, i gluvlje iz njega nestajale.
Početkom mjeseca maja 1942. godine jedna četnička trojka ubila je iz zasjede Hasana Kikića kada je ispod planine Čemernice u pratnji jednog kurira išao iz sela Agića u Skender-Vakuf.
Vijest se odmah proširila po oslobođenim krajiškim selima i brzo doprla i u gradove, u kojima se još jedino držao neprijatelj.
Mnogog i mnogog borca i domaćina, koji su za ta četiri mjeseca, koliko je bio među partizanima, upoznali Hasana Kikića kao borca i čovjeka, ne znajući šta je to književnik i književnost – obuzela je na tu vijest duboka tuga, iako je u to vrijeme smrt postala tako obična. Vidio sam kako je mnogima, i onima koji su ga poznavali lično i onima koji su ga znali samo iz njegovih književnih djela, na tu vijest, pa i kasnije, na riječ o njemu, počela da se kupi suza u oku, a mahom su to bili ljudi tvrdi, suzama nepodatni.
Ono što je u književnom djelu Hasana Kikića vrijedno ostaje naše, i to nam niko ne može uništiti. Ali smo tugovali za onim što nam Hasan Kikić nije dao, a što bi – svi su znaci govorili – bilo i obimnije i jače, i još više naše.
Tada, u tako potresnoj svježini te smrti, tuga gubitka nadjačavala je ocjenu gubitka. A danas kad smo izgubili tolika i takva vrela srca i krilate umove, ocjena gubitka nadjačava tugu gubitka, da bi i našu tugu pretvorila u poletno usrećavanje drage zemlje.
U toj tolikoj zlosrećnoj zemlji, u jednoj njenoj kasabici – Gradačcu – devet godina pred onaj, prvi rat, 1905 – jednom školskom podvorniku, porijeklom sa sela, rodio se prvi od tri sina, kome je otac nadjenuo ime Hasan. Da mu dijete ne stigne onako oskudna i bespomoćna sudbina, a i sam pod starost da srećnije poživi, otac je u sam rat upisao dijete u školu u nadi da će poslije svršiti i više škole i postati gospodin. Mali Hasan pošeo je u neredovitu ratnu osnovnu školu, više gladan nego sit, kao i svi njegovi vršnjaci, u jesen i zimu u šupljim cipelicama, u proljeće i ljeto bos, a uvijek u gaćicama od čadorbeza. Znatiželjno je prisluškivao tajne razgovore starih, koji su se dovijali kako da ne odu na front, izmišljajući sredstva koja ne bi oduzela života, pa makar poslije trpio sav vijek – samo da ih ne bi otjerali u vojsku. Gledao je kako žandari, koje je predvodio muhtar, podižu podnice po kućama i prekopavaju đubar po avlijama, tražeći bakreno suđe, i kako majstori skidaju olovo sa džamije, već godinama bez mujezina. Pri svem tom kupila se u njemu i potajna i čista djetinjska srdžba. Dječak Hasan brao je sa ženama i djecom koprive i sljez po zapuštenim baštama i gledao razrogačenim očima kako se pred aprovizacijom tuku žene između sebe i kako sve zajedno podižu ruke na zatvoren dućan, izvikujući najteže kletve i grdne psovke. A sa svojim vršnjacima iz Gradačca, i još više sa sela, tjerao je po nekoliko dana i noći vojsci goveda, koja se od časa kada su dječaci krenuli s njima od kuća, nisu više zvala njihova, nego do suza bolno: carska.
To je bilo djetinjstvo Hasana Kikića, koje je on nosio u sebi kao neizlječivu boljeticu i kao ohrabrenje u svim docnijim bolovima – sve do gore Čemernice.
Čemera, kojim se, eto, prozvala i planina njegove smrti, bilo je dosta i kasnije, kada je pošao na preparandiju, najprije u Derventi, a potom u Zagrebu. U školskim klupama sjedio je on godinama sa sitom, zdravom i obijesnom gospodskom djecom učeći iz istih knjiga, samo što su njihove bile nove i raskalašno šarene, a njegove žute i poderane, sa bezbroj tuđih imena, teško kupljene i dobro čuvane. On je tu sada, očima koje su počele da razumijevaju, svakog dana, najprije u čudu, a onda sa skrivenim bijesom, sve više vidio kako ti njegovi novi vršnjaci često ništa ne znaju, a prolaze bolje nego on i njegovi drugovi. Kiše i jesenska blata zauvijek je zamrzio, jer je sve svoje školovanje proveo u šupljim cipelama.
Na košulji bi mu ponekad falio čitav rukav i, kako mu je na kaputu bio poderan i lakat, podmetao bi tu kakvu bijelu krpu, kako bi izgledalo da mu je bar košulja cijela. Nekad, među svojim prvim vršnjacima, to mu ne bi bilo ni na kraj pameti, a sad, među ovih nekoliko novih, dobro obučenih, moralo je da se krije da bi bilo manje prezira i otvorenih uvreda. On je sa žilavom i strpljivom snagom svojih seljačkih djedova sve to trpio i vruće želio da godine prolaze što brže, kako bi što prije postao učitelj, koji nije go i bos, koga smiju da preziru, ali ne smiju da vrijeđaju i koga čak zovu gospodinom.
A te knjige, što ih je tako pokorno učio, nesvjesno je mrzio, videći u njima samo način kako da se, tako nekriv, izbavi iz te nerazumljive nevolje.
Samo jedno mu je u svemu tom bilo drago. Kad bi im profesor zadao da napišu „Proljeće“ ili „Jesen“, ili „Kako sam proveo prošle ferije“ ili „Život na našem selu“, mladi preparandist bi zaboravljao da piše školsku zadaću, zanio bi se u posavska obrežja koja kopne, u šumarke u kojima blistaju drijemovci i miriše kaloper, u brazde koje se puše, u mirne pokorne volove na plugu, u žute jesenske kruške i savijene posavske šljive. Primijetio je kako ga profesor radoznalo gleda, u klupi, na hodniku, i prijazno mu se katkad javi na ulici, što mu nije običaj. Čak se začudio zašto ga ponovo pita odakle je rodom i ko mu je otac, kad to zna i kad mu je to već jedanput rekao. A jednom ga je javno i pohvalio. Čitavim razredom pronijela se brzo slava njegovih srpskohrvatskih zadaća, ali mu ona nije zakrpila ni cipele ni laktove, niti mu je ublažila one stalne unutrašnje pritiske, ni u školi ni poslije nje.
To je bila mladost Hasana Kikića, koja je, nezaboravljena i poslije rasvjetljena, legla s njim pod Čemernicom.
A kad je kao učitelj došao u selo Hajdareviće kraj Zavidovića, približio se ponovo svojim odraslim vršnjacima i njihovim očevima, koji, doduše, nisu bili iz njegovog kraja, ali su mu se činili dobro poznati.
Izgledalo mu je da on nije samo među njima nego i u njima, i oni u njemu još iz djetinjstva, iako je on obukao tijesno gradsko odijelo, a oni ostali u gaćama od čadorbeza, iako se oni osjećaju i sami pred sobom i pred njim sitni i bijedni, a on u njihovim očima nešto više, pa mu izdaleka potežu temenah i pokoji čak donosi jaja i masla. Tu je vidio kako ista ona nerazumljiva i tako uporna pitanja kakva je osjetio na onim malim goničima za carskim govedima pritišću te ljude, a oni sve strpljivo snose, ne razumijevajući bijedu kao ni on. Telal dolje u čaršiji viče pazarnim danima da se prodaje zemlja toga i toga u Hajdarevićima, ili zemlje prosto gluho izmiču ispod hajdarevićkih seljaka. Oni sve manje žive od zemlje, i sve više od drugih poslova: tucaju šoder pod zvjezdanom dolje na cesti, kojom katkad promakne luksuzni automobil i zamota ih u prašinu, ili minaju škriljeve da se provede novi krak šumske pruge, ili povlače balvane capinima; čak mnogi od njih zapijaju svoje nadnice po kantinama. A djeca su im isto onako kržljava i žuta kao što je i on nekad bio zajedno sa svojim nezaboravnim vršnjacima, iako više nema rata. I svi vjeruju u zapise, uroke i dove. Uz to Turčin mrzi, ne znajući zašto, Vlaha i Šokca, a Šokac i Vlaha i Turčina. Čitav taj njihov život ispunjao mu je dušu nekim bolnim sažaljenjem, kao da sam pati, iako su takve patnje nestale u njegovom životu, otkako je postao gospodin.
U isto vrijeme slutio je jasno, iako to sebi nije znao da objasni, da ispod strpljivosti, pokornosti i poduša, koja se na mahove pokaže u čudnim oblicima, u divljem ojkanju dok minaju, dok vuku balvane, dok vijaju niz njivu hodžu što dovom nije izmolio kišu, dok u rakiji razbijaju lampe po kantinama, psujući sve – od forarbajtera do direktora.
Kasnije Hasan Kikić dolazi na službu u Rogaticu. U gluhoj kasabi među planinskim sklopovima rastvara se pred njegovim očima, jednako otvorenim ali sad bistrijim i iskusnijim, svijet bogatih čarširlija i činovnika. Oni žive lagano, dembelski; lijepo se naoko slažu na zajedničkim akšamlucima, a u duši se mrze i iza leđa se nazivaju balijama, vlasima, šokcima; puni su prezira i čak divlje pritajene mržnje prema seljacima, od kojih živuju, a zovu ih grmaljima. Tu se, i poslije u Gornjem Sjeničaku i Pisarovini u Hrvatskoj, gdje je vidio i hrvatske seljake, činovnike i trgovce, njegova osjetljiva duša ispunjava sirovom mržnjom prema društvenim parazitima; i tu je u nemirnu njegovu dušu palo sjeme prve pobune i prvih „idejnih“ traženja.
To su, eto, glavne brazde Kikićevog životnog iskustva, koje su bile doorane, tako časno i tako bolno, pod gorom Čemernicom.
Hasan Kikić spadao je u ne baš zavidan red onih naših pisaca koji su se u svom književnom radu pretežno oslanjali na svoje lično životno iskustvo, a vrlo malo, i uz to nekritički, na kulturu. Zato njegova književna linija nosi više mučnog traženja i lomova nego što bi to bilo nužno po vrsti i opsegu njegova talenta.
Već kao mladić od dvadeset i dvije godine, počinje on da po gotovo svim našim časopisima objavljuje svoje prve pripovijetke i lirske pjesme, vrlo zapažene, a često primljene kao literarna senzacija.
U tim prvim radovima on svoju glavnu temu, selo, daje uglavnom kao neku stihijsku raspojasanu biološku snagu, koja se ispoljava u tučama zbog djevojaka, u putenim ašikovanjima, u vriscima kroz brda, u konjskim trkama. Tako gledano selo slika on nekim osebujnim književnim jezikom.
Nije nezanimljiva, a dosad je obično površno tumačena, ta njegova prva književna faza. Izrazima, kao što su „jedar, sočan jezik“, „snaga zemlje i krvi“, „paganska snaga sela“, pisalo se i govorilo o tim njegovim prvim književnim sačinjenjima; a u suštini se tu radilo, o mladiću koji je, pun erotike i misaono tada bez ikakvog kompasa, nesvjesno htio da i sebe i svoje izrabljivane i zapuštene junake afirmiše kao snagu koja je sposobna da živi i koja ima pravo na život. Taj smisao može se odgonetnuti čak i u njegovim prvim, mahom erotskim pjesmama.
Tek docnije, kad se pred njegovim talentovanim i uvijek otvorenim očima pod uticajem iskustva i marksističkih ideja, počinje da razotkriva dublji smisao stvari – njegovi seoski napoličari, golaći, grmalji, nadničari, kasabalije i vršnjaci za carskim govedima, niču najedanput pred njim u novom svjetlu.
U toj drugoj fazi Kikić je dao svoja najbolja književna ostvarenja, „Provinciju u pozadini“ i niz pripovijedaka.
Ali, kad se život tako rastvorio pred njim u svom suštinskom smislu, pred talentovanim zapažačkim okom Hasana Kikića zacrtali su se samim time i beskonačni, složeni i zamršeni problemi i života i njihovog književnog oblikovanja.
U toj trećoj svojoj književnoj fazi, Kikić, srcem cio na strani svojih junaka, sav je u književnom eksperimentisanju. To je njegova najbogatija književna faza, ali puna stranputica jednog talenta.
Najprije, ne ušavši sigurno, a željan je, u teoretsku stranu umjetničkog stvaranja (o kojoj je počeo da žednije razmišlja povodom diskusija o socijalnoj tendenciji u umjetnosti) Kikić, u svom većem djelu, „Ho-ruk“, pokušava da prikaže bosansko selo u takvim srazmjerama i oblicima klasne borbe kakvi u njemu stvarno nisu postojali: tu on sasvim proizvoljno projicira u bosansko selo takve elemente klasne svijesti kakve je tražila mehanički shvaćena socijalna tendencija. A docnije, sam uvidjevši tu zabludu – želeći da je ispravi – on u „Bukvama“ pada u drugu krajnost: sad mu je težište na stihiji.
Takvog ga zatiče rat. To je, znamo, bio rat koji je razgolitio sve ljude i sve odnose kao nijedan dosad. Za bremeniti, lutanjima potreseni talenat Hasana Kikića bila je to kao stvorena prilika da iziđe na čistac: da sagleda i svoju osnovnu temu, selo, u njegovim najdubljim ispoljenjima, da razmahne punim krilima. Da je ostao na životu, on bi sigurno, misaono sazrijevši u borbi, a obdaren neospornim talentom, dao duboke umjetničke slike našeg herojskog doba.
Čovjek je u Hasanu Kikiću ostao vjeran piscu i pisac čovjeku. On se sav pobunio 1941. godine. Radosno ga je tad bilo gledati u Zagrebu; poslije dvadeset drugoga juna naročito. Kiptio je strastvenom mržnjom, bio sav obuzet vjerom i hrabrošću, kakve kod njega dotad nisam vidio. Čitave kufere sanitetskog materijala prenosio je iz Zagreba u Sanski Most, kamo je bio premješten; iz Sanskog Mosta doturao partizanima sanduke municije, slao izvještaje o pokretima Talijana i ustaša; a kad je, žudno čekajući, dobio poziv da prekine pozadinski rad i iziđe u partizanski Grmeč, bio je to najsrećniji čovjek na svijetu. To je odista bio dječak iza carskih goveda, koji se, izrastavši u narodnog osvetnika, ponovo našao, sada s puškom u ruci, sa svojim probuđenim vršnjacima, voleći ih kao nikad dosada i voljen od njih kao rijetko ko. Njegova najveća strast u tim časovima bila je da se zajedno s nima bije.
On je naš veliki gubitak.
Ako mu se ne zna za kosti, zna mu se za dobra djela. Pisao je čovjeku i želio je da mu što bolje piše. Mlad i pun života dao je čovjeku, koji pamti i zlo i dobro.
Izvor: Skender Kulenović, Eseji, SOUR Svjetlost, Izdavačka radna organizacija, Sarajevo, 1983.
(„Junaci ubiše pisca“, esej o Hasanu Kikiću)
Pročitajte još:
Branko Ćopić: Narodnooslobodilačka borba je najsudbonosnija odluka u mome životu