Skender Kulenović, bosanskohercegovački književnik rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Pisao je pjesme, drame, eseje, kritike, putopise, crtice, priče te romane. Bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, urednik u beogradskoj Prosveti, uređivao je brojne književne časopise, Pregled, Književne Novine i Novu misao. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu. Drugi svjetski rat Skenderu Kulenoviću donosi smrt oba brata, koja su zbog svojih ljevičarskih ideja ubijena od strane okupatora. Sam Skender se 1941. godine priključuje partizanima. Na ratištu nastaju neke od njegovih najpoznatijih poema: „Stojanka majka Knežopoljka“, „Ševa“ i „Na pravi put sam ti, majko, iziš’o“. Uređuje partizanske listove i časopise „Krajiški partizan“, „Bosanski udarnik“ i „Glas“, te u njima obljavljuje političke članke i prozu. Od 1944. godine bio je član redakcije „Oslobođenja“, te postaje sekretar Udruženja književnika BiH. Bio je vijećnik ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a.
Izbor iz “Soneta”
NAD MRTVOM MAJKOM SVOJOM
Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.
Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh — oblije tugom krina.
Ne miči nikud, jer korak — korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.
STEĆAK
Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku.
Jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
Davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.
Udaljili su se od njega i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.
Zašto sam došao ovdje kad sve već ovdje piše?
Posljednju bijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo: to lijes mi teše žuna.
Stihove što još bruje – dlijetom po stećku svom stišaj
i, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.
PUTNIK
Zuki Džumhuru predgovor putopisu
Bio je jedan putnik s okom – soko i sova,
s rukom što naslika šta đavolu vidi duša,
s dušom bez koje bi nastala vječita suša,
s glavom što kuću hoće da sagradi s krova.
Kamena nije imao, a gradio je kule.
Krenuo je da vidi kakav je kod drugih pako,
i je li raj drugih kao kod nas ovako,
mudrace da vidi što mole i one što na boga hule.
Mislio je: ako ja sve ne stvorim u riječ i sliku,
ništa se nikad neće vidjeti na vidiku,
– teftere moj dragi, primi moj vjerni trag.
Putuje još. Obići će sve ovog svijeta ćabe.
Hoće l’ od ikojeg cara il’ ikoje barabe
donijeti putničku miso ikom pred truli prag?
Izvor: Skender Kulenović, Edicija sabrana i izabrana djela, Knjiga 1 – Pjesme, Svjetlost, OOUR Izdavačka djelatnost, Sarajevo
Priredila: Aldina Lipovac – Jandrić, AbrašMEDIA